PIŠE NINO ĐULA

Zašli smo duboko u novi, očito teži val korone. Vrijeme je da se prestane zbunjivati javnost

Upravo pad povjerenja u Stožer umnožava strah i neizvjesnost, stanja koja itetako mogu biti pogubna
Ilustracija/Vili Beroš
 Vesna Veselić
Objavljeno: 31. listopad 2020. 11:34

Nije lako biti Beroš, ali još je teže u ovom vremenu biti "Berošev pacijent". Nije jednostavno upravljati zdravstvenim sustavom u doba korone - ni u nas, niti bilo gdje u svijetu - no još je teže onima koji su sad prisiljeni koristiti zdravstvene usluge. Nije uopće kompliment voditi, recimo, covid-bolnicu, ali je puno teže, prema svemu sudeći, u njoj se naći.

Predsjednik Milanović u jednom je u pravu: usred novog vala korone građane preplavljuju neumjerena depresija i turoban strah, možda dobrodošli sa stajališta povećavanja opreza, ali sigurno opako razorni u kombinaciji s nejasnom, nedomišljenom, neodlučnom i odviše politiziranom reakcijom političkih i javnozdravstvenih struktura.

Zašli smo duboko u novi, očito teži val pandemije, na žalost bez jasnog ili bez jasno vidljivog plana kako ćemo se, i to u različitim scenarijima, s problemom nositi. Upravo pad povjerenja u Stožer i politiku oko Stožera - osjećaj koji sve snažnije prevladava - umnožava strah i neizvjesnost, ta neproduktivna stanja koja i te kako mogu biti pogubna i za ekonomiju i za društvo u cjelini.

Nepromišljene, kontradiktorne izjave, podcjenjivanja i preuveličavanja, najave i odmah potom brze odjave novih mjera i postupanja, ishitreni zaključci, nedovoljno objašnjene odluke, kadroviranje u zdravstvu usred epidemije... sve to pridonosi povećavanju panike ne samo (i ne najviše) u odnosu na moguće fizičko razbolijevanje, nego puno više u pogledu egzistencije, jednom kad ova zaraza jenja.

U tom smislu odgovornost Stožera i politike nije samo da smanji zarazu nego da umanji neizvjesnost i paniku. Građani ovih dana promatraju kako na izmicanje kontrole nad virusom reagiraju, na primjer, Njemačka ili Francuska, dajući svojim građanima, ali svim građanima lako razumljive upute i objašnjenja, koji ne ostavljaju previše prostora za kreativno interpretiranje. Naravno, odlučnost i strogost njihovih mjera u izravnoj je vezi s materijalnim zalihama i stupnjem blagostanja tih država, no bez obzira na zaostajanje u tom pogledu, iz njihove komunikacije i procedura puno bi se moglo uzeti i naučiti.

Nije, naime, dilema hoće li biti lockdowna ili neće biti lockdowna, nego imamo li mi plan ili se kroz vrijeme krećemo bez plana.

Signali iz javnog zdravstva, Stožera i politike prijeteće ukazuju da pravog plana i dalje nema. Da se pod neizgovorenim ultimatumom izbjegavanja strožih mjera krije klimavo uvjerenje kako će se baš na taj način spasiti ekonomija, a ne - kao što prilično uvjerljivo upozorava varaždinski župan Čačić - upravo obratno: samo kvalitetan plan borbe sa zarazom doista može sistemski pomoći gospodarstvu.

Vrijeme je da se prestane zbunjivati javnost.

Ne može biti normalno da se u isto vrijeme govori kako je u bolnici Dubrava opće rasulo, pa onda dođe neka komisija i kaže da je manje-više sve OK, ali ipak smijene cijelo Upravno vijeće i najave još i smjenu Uprave, pa na kraju to novo Vijeće zaključi kako oni ustvari nisu tu da promijene Upravu, nego da poprave sustav za koji je inspekcija navodno utvrdila da je manje-više OK.

Ne može biti normalno da ministar zdravstva na svom Facebooku pompozno razglasi kako je upravo proglasio opću mobilizaciju zdravstva, a onda sat-dva poslije, kad ga se priupita o konkretnom sadržaju te poruke, kaže kako je to napisao onako - slikovito.

Ne može biti da se prvo objavi pa onda brzo relativizira problem s kapacitetima za praćenje kontakata zaraženih, a na kraju opet ministar prizna kako to više ne stignu raditi i usput oblati cijeli sustav primarnog zdravstva.

Ne može biti da jedan iz sustava pušta glas kako će bolesni liječnici svejedno raditi u skafanderima, a drugi ga ide što prije demantirati.

Ili da brojke opasno rastu, a premijer govori kako tobože već vidi rezultate nekoliko dana starih mjera.

Ili da se u isto vrijeme apelira kako se moraju testirati svi koji imaju simptome i s druge strane objašnjava da se neće moći svi testirati jer nema kapaciteta.

Ne može biti da je za ljude koji akcijom i autoritetom moraju upravljati krizom korona istovremeno i karijes i bolest od koje se umire u najvećim mukama.

Ne može biti da se propovijeda kako se ne treba družiti ni po stanovima unutar jedne veće obitelji, ali može u zapušenim podrumima gdje se polulegalno poslužuju ostaci hrane.

Ne može biti, na koncu, da zaista mislimo kako čuvamo ljude i ekonomiju dok gubimo kontrolu nad epidemijom.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
05. prosinac 2020 22:12