Predsjednik Odbora za imenovanje naselja, ulica i trgova pri zagrebačkoj Gradskoj skupštini Zlatko Hasanbegović nedavno je najavio da će jedna od ulica u glavnom hrvatskom gradu ubrzo ponijeti ime stožernoga generala Janka Bobetka. Riječ je o oživljavanju stare inicijative HDZ-a iz listopada prošle godine, kada je u službenom prijedlogu o imenovanju trga u naselju Pobrežje Bobetkovim imenom navedeno da pokojni general Hrvatske vojske takvu počast zaslužuje “zbog svoje ogromne uloge u Domovinskom ratu te ljubavi prema domovini i hrvatskom narodu”. Čovjeka se, međutim, prilikom javnoga čašćenja na pročeljima gradskih zdanja ne da baš trančirati na dijelove, niti mu se po trenutačnim političkim afinitetima može probirati poželjne biografske elemente.
Janko Bobetko bio je jedini general HV-a koji se u Drugom svjetskom ratu od početka do kraja borio i u partizanima te u čijim je redovima obnašao brojne vojne i političke dužnosti. Na temelju njegova impresivnog života dalo bi se, rekli bi cinici, sastaviti nekoliko posve različitih i proturječnih biografija.
Janko Bobetko je u Drugom svjetskom ratu izgubio tri brata, a kraj rata dočekao kao politički komesar 32. zagorske divizije
Politička shizofrenija
Bobetkov lik kao da u sebi sabire svu puninu hrvatske političke shizofrenije i ustaljenih lijevo-desnih podjela: on je pomalo i svačiji heroj i svačiji zločinac. Premda Zlatko Hasanbegović Bobetku partizanu vjerojatno nikad ne bi skinuo kapu niti bi mu dao ulicu - baš kao što su haaške optužnice protiv Bobetka za ratne zločine u akciji Medački džep problematične Miloradu Pupovcu - historijska optika svakog imena na fasadi nužno podrazumijeva puninu nečije slike i zaokruženost njegova životnog djela. No, u zemlji čiji je utemeljitelj i vlastitu partizansku karijeru - uključujući i onu u FK Partizan - neuspješno zakrivao kasnijim disidentskim i državotvornim zastavama, selektivnost biografskih stavki kao da se podrazumijeva: to je humus na kojem rastu divizije političkih profitera, manipulatora i svrzimantijaša.
Janko Bobetko rodio se 10. siječnja 1919. u mjestu Crnac pokraj Siska, u obitelji obalnog radnika i domaćice, Ivana i Kate. Uz Janka, imali su još tri sina. Najstariji, Mijo, bio je strojobravar koji je prije Drugog svjetskog rata radio u Shellovoj rafineriji u Capragu te je, kao sindikalni aktivist i član KPJ od 1935., bez sumnje bio klasno najosvješteniji u obitelji. I drugi brat, Mirko (kojega su još zvali i Maga), radio je također u sisačkoj rafineriji te jednako naginjao lijevim idejama, dok je Jankov mlađi brat Mato bio đak. Mijo i Mirko postali su članovi Prvog sisačkog partizanskog odreda već prvoga dana ustanka 22. lipnja 1941. u šumi Žabno.
Janko je nakon završetka gimnazije u Sisku taman bio upisao Veterinarski fakultet u Zagrebu. Prema pričanju Bobetkova suborca i suvremenika Zvonka Ivankovića Vonte, najstariji brat Mijo zvao je Janka Bobetka već u lipnju 1941. da im se pridruži u šumskome zaklonu, pošto će nakon razvrgnuća sporazuma Ribbentrop-Molotov i napada Njemačke na SSSR ubrzo sigurno početi masovna uhićenja komunista te članova njihovih obitelji i simpatizera, ali ga je ovaj navodno otkantao porukom da mu šuma ne pada na pamet jer želi biti veterinar i gospodin čovjek.
Prvom partizanskom odredu pridružio se tek naknadno, kada je opasnost od ustaškog i gestapovskog zatvora postala opipljiva. Po svojoj verziji povijesti, Janko Bobetko je sisačkom odredu pristupio u srpnju 1941., a po Vontinoj tek 1942. godine, nakon što je u međuvremenu kraće vrijeme proveo i u domobranima. Kako god bilo, od sve braće, jedino je Janko uspio preživjeti Drugi svjetski rat: jedna sisačka osnovna škola i danas imenom i bistama trojice braće Bobetko čuva uspomenu na partizane koji su redom izginuli od ustaške ruke.
Dvije biografije
Prvi je stradao najmlađi Mato, kojega su ustaše kao partizana zarobile u lipnju 1942. na Baniji, te ga nakon mučenja zvjerski usmrtile prepilivši ga na postolju za drva ručnom pilom. Najstariji brat Mijo je kao zapovjednik partizanske brigade “Matija Gubec” poginuo u sukobu s ustaškom postrojbom u mjestu Žitomir nedaleko od Marije Bistrice u ožujku 1944. Mirko Bobetko je također poginuo u borbi s ustašama, i to na samom kraju rata 1945., kao politički komesar Zagrebačke divizije KNOJ-a. Njihova oca Ivana, također partizana, još su 1942. ubili četnici negdje u okolici Livna.
Janko je u preživljavanju velike klaonice, nakon čak tri ranjavanja, imao puno sreće, ali je u kasnijem karijernom proboju imao i više nego očitu pomoć svoje mrtve braće i oca. Rat je završio kao politički komesar 32. zagorske divizije, a onda je kao zaslužni kadar poslan na Visoku vojnu akademiju i operativni tečaj Ratne škole JNA. Samo koju godinu nakon rata stječe čin general majora, a onda reda vojne dužnosti: do 1949. je načelnik Političke uprave Jugoslavenske ratne mornarice; od 1953. do 1960. zapovjednik odreda pomorskog pješaštva JRM-a u Kumboru u Boki; potom je pomoćnik zapovjednika za pozadinu armijske oblasti, a od 1966. i načelnik štaba 5. armijske oblasti što obuhvaća Sloveniju, sjeverozapadnu Hrvatsku i sjeverozapadnu Bosnu. Rez u karijeri doživljava 1972., neposredno nakon što je imenovan šefom intendanture cijele JNA, što je uključivalo i sva vojna odmarališta.
Službena verzija njegove biografije iz samostalne Hrvatske navodi kako je nakon sloma Hrvatskog proljeća, i to zbog zauzimanja za hrvatske nacionalne interese, smijenjen i prisilno umirovljen s još 19 hrvatskih JNA generala, ali iz čitave Bobetkove biografije daju se iščitati brojni primjeri naknadnoga prilagođavanja činjenica političkom kontekstu. Svojedobno su slikar Edo Murtić i kipar Belizar Bahorić iznijeli u javnost priču prema kojoj je general JNA Bobetko zapravo smijenjen i prisilno umirovljen zato što je od njih naručio postavljanje dva kipa pred partizanski spomen-dom u Čazmi: jedan u čast i slavu vlastitog lika, a drugi u slavu svojeg prijatelja, generala Ivana Mutaka. Narudžbu je Murtiću otkazao osobno moćni Vladimir Bakarić, zgrožen pokušajem da se živim herojima proglase još neki povrh Tita, te je uime Centralnog komiteta SKH zatražio sankcije za Mutaka i Bobetka.
Tuđmanov miljenik
Bobetko je cijeloga života zadržao izraženu crtu osobnoga častohleplja, a nerijetko je bio i ambiciozni makijavelist koji nije birao stil da dođe do položaja ili cilja. Zanimljivo je kako za vojne karijere u Tuđmanovoj Hrvatskoj u svim službenim prilikama vrlo pragmatično izbjegavao spomenuti da su mu oca i trojicu braće ubile ustaše. U svojoj knjizi iz 1996. “Sve moje bitke” ponosno navodi da su mu oca kod Livna 1942. ubili četnici, no za braću krajnje suzdržano spominje tek da su “stradala na antifašističkoj strani”, kao da je riječ o prometnoj nesreći bez poznatoga krivca. U NOB-u je ranjen tri puta, ali se u njegovim biografijama nailazi na prilično kontradiktorne informacije o okolnostima i lokaciji posljednjega, najtežeg ranjavanja.
Prema jednoj verziji, teško je ranjen u svibnju 1945. u borbama oko Dravograda, gdje su se ustaše probojem kroz partizanske redove pokušavale domoći Austrije i Bleiburškog polja. Ako je to istina, Janko Bobetko je nakon smrti trojice braće od ustaške ruke sigurno bio više nego motiviran za borbu i osvetu. Prema drugoj i u samostalnoj Hrvatskoj puno korištenijoj varijanti, on zapravo 1945. nije ranjen u Dravogradu, nego na virovitičkom mostobranu, gdje su se partizani tukli s Nijemcima i kozačkom divizijom Wehrmachta.
Mnogi su, pa i sam Franjo Tuđman, Janku Bobetku znali predbacivati da je s početkom demokratskih promjena oklijevao s izborom stran(k)e. Nije tajna da je Bobetko početkom devedesetih bio puno bliži “proljećarskoj” političkoj garnituri koja se na čelu sa Savkom Dabčević, Mikom Tripalom, Dragutinom Haramijom i drugim prvacima svakoga tjedna redovito okupljala upravo u Bobetkovoj generalskoj vili na Tuškancu i dogovarala izlazak na izbore s Koalicijom narodnog sporazuma.
Na slici s tadašnjim ministrom obrane Gojkom Šuškom i čelnikom Herceg-Bosne Matom Bobanom
Sve njegove bitke
Franjo Tuđman pokušao je odmah pridobiti Janka Bobetka u HDZ nudeći mu poziciju prvoga ministra obrane Republike Hrvatske, no on je to odbio, držeći šefa HDZ-a na higijenskoj distanci. Tuđman je igrao lukavo, pa je u HDZ najprije uspio dovabiti Bobetkova sina Ivana. Tek nakon što se uvjerio da je Tuđman nakon prvih izbora čvrsto zauzeo vlast, Janko Bobetko postaje njegov pobornik i general. Čin generala zbora HV-a vrhovnik mu dodjeljuje 10. travnja 1992., kada ga imenuje i zapovjednikom Južnog bojišta. Tu se Bobetko jako brzo proslavio blistavom ratnom akcijom deblokade Dubrovnika. Besprijekorno pripremljena i izvedena, operacija oslobađanja dubrovačkog kraja donosi mu aureolu prekaljenog vojskovođe te se na krilima tog uspjeha, ionako neumjereno tašt, počinje sve više ponašati kao maršal Žukov i planirati sljedeći ratni trijumf.
Premda je već načelnik Glavnoga stožera, u siječnju 1993. osobno planira i rukovodi operacijom Maslenica. Akcija Gusar u tri dana realizira većinu postavljenih ciljeva u zaposjedanju terena, no kad je uslijedio kontraudar srpskih snaga, isplivale su na površinu i fatalne manjkavosti Bobetkova plana: nije osigurana dovoljna pričuva za obrambeni raspored pa se sve pokušalo spasiti vertikalnim helikopterskim manevrima s ubacivanjem dodatnih snaga. Situacija na fronti naposljetku je spašena, ali uz prilično visoku cijenu: u naknadnim borbama poginulo je čak četrdesetak pripadnika Treće gardijske brigade, dotad nevične bitkama na neravničarskom terenu.
Bobetkovo ime se u kontekstu odgovornosti za ratne zločine spominje isključivo u operaciji Medački džep, zbog koje mu je 2002. godine bio i poslan poziv za Haag, ali je zbog bolesti i taktičkog oklijevanja tadašnjeg SDP-ova premijera Račana taj put zauvijek izbjegao. Mirko Norac jedini je naposljetku zapovjedno odgovarao za smaknuća desetak zarobljenih srpskih vojnika, ali i nekoliko desetaka nedužnih civila u Medačkome džepu. Prethodno je hrvatski politički vrh devedesetih odgovornost za te zločine najprije pokušavao perfidno namjestiti generalu Rahimu Ademiju i zapovjedniku gospićkih domobrana Mili Kosoviću, no Rahim Ademi oslobođen je svih optužbi nakon što se na sudu branio tvrdeći da je tadašnji načelnik Glavnog stožera Janko Bobetko preko Davorina Domazeta Loše kao svog kurira sve zapovijedi u toj akciji prosljeđivao Mirku Norcu. Da stvar bude ljepša, operaciju Medački džep upravo tako je, kao svoje autorsko djelo, Bobetko prethodno opisao i u svojoj knjizi.
Bobetkov kredo potkraj života kao da je postao: sve zasluge meni, a svaka odgovornost svima drugima. Sve uspješne operacije u Domovinskom ratu pokušavao je nezajažljivo prisvojiti, pa i one s kojima nije imao evidentne veze. U knjizi “Sve moje bitke” sebe je proglasio zaslužnim i za Oluju i Bljesak iako je u vrijeme Bljeska bio u bolnici, a u vrijeme Oluje Tuđman ga je već bio smijenio i u Glavni stožer instalirao generala Zvonimira Červenka. U knjizi koju je napisao u formi spomenika vlastitoga vojničkog genija otkrio je i učinio javno dostupnim i mnoge sporne ratne karte, zapovijedi i dokumente iz rata u BiH, pa je znatan dio tih materijala kasnije itekako poslužio Tužiteljstvu u Haagu. Optužnica protiv generala Tihomira Blaškića, primjerice, temeljena je na podacima koji su direktno kompromitirali hrvatsku ulogu u ratu u BiH, a objavljeni su u Bobetkovoj knjizi.
Bobetko je, prema svjedočenju svojih brojnih kolega hrvatskih generala, bio izrazito sebičan, nekolegijalan te s izraženim instinktom za probitak, najčešće na račun drugih. Kad ga se počelo javno prozivati zbog Medačkoga džepa, javnosti je za to pokušao podvaliti krivnju generala Petra Stipetića, lažno navodeći da je on bio zadužen nadzirati povlačenje hrvatskih snaga. Generalu Antonu Tusu lijepio je etikete ratnika iz podsljemenskih bunkera, generala Luku Džanka prokazivao je kao nesposobnjakovića i kukavicu, a Imru Agotića teretio da je u Oluji osobno zapovjedio zrakoplovno bombardiranje izbjegličke kolone. Pred TV kamerama se, rame uz rame s nekadašnjim pobočnikom admiralom Davorinom Domazetom Lošom, javno pitao zašto u Haag ne zovu Lošu zbog Medačkog džepa, “jer je on bio tamo, a ne ja”.
Dok su ga od Račanovih policajaca i izručenja potpuno nepotrebno paradno čuvali samozvani “berači kestenja” oko njegove vile, držao je patetične moralke “impotentnoj Europi” koja mu traži glavu, a godinama je stenjala pod Hitlerom dok se on borio za njezinu slobodu. Kao nekolegijalan i ohol zapovjednik koji je vlastitu karijeru često izgrađivao na pljuvanju, ogovaranju i javnom ponižavanju suboraca, Bobetko sigurno nije zaslužio naročitu historijsku počast. No, spomenici, trgovi ili ulice, nažalost, nikad ne slave karakterne osobine ljudi, nego uglavnom njihov doprinos zajednici.
Teret povijesti
Ključno je pitanje za podijeljeno hrvatsko društvo, dakle, koji Janko Bobetko zaslužuje ulicu u Zagrebu? Samo onaj sa šahovnicom na glavi ili i onaj s trorogom kapom sa zvijezdom? Onaj koji u prvom ratu srpske civile od ustaških pokolja brani ili onaj što u posljednjem ratu nad istima rutinski dopušta ratne zločine pa onda pere ruke? Onaj koji mrtvu partizansku braću čas uspješno koristi za karijerni vojni proboj ili onaj koji iz istih karijerističkih razloga tu braću naknadno prešućuje? Onaj koji javno ponižava i prokazuje svoje kolege hrvatske časnike ili onaj koji pravo na dostojanstvo, kao pravi hadezeovac, priznaje samo sebi? Je li Janko Bobetko integralni heroj čak dvaju hrvatskih ratova ili samo živi dokaz da u svim ratovima i svim vojskama ponajbolje prosperiraju bezobzirni, agresivni i okrutni?
Svjesne svih zamki ovakvih odabira, mnoge civilizirane zemlje odavno su odstupile od koncepta odavanja javne počasti vojskovođama i revolucionarima, okrenuvši se figurama koje svakoj mirnodopskoj kulturi utiskuju puno snažnije pečate humane i kreativne društvene pedagogije: umjetnicima, prosvjetiteljima, piscima, skladateljima, inovatorima, filantropima… Obično su puno sretnije i ekonomski prosperitetnije od država stasalih na ratničkoj i herojskoj mitologiji. Hrvatskoj, posve iznurenoj od osloboditeljskog patosa i brojnih tereta povijesti, takav bi izbor bio i snažan evolucijski iskorak i blagotvorni melem za umornu dušu.