Mobitel joj je zazvonio taman nakon što je legla na kauč. I to prvi put nakon toliko vremena da ni sama više ne pamti kad je zadnji put usred dana pokušala za sebe ukrasti nekoliko minuta odmora. Novinar. Naravno da je bio novinar.
Novinari uvijek zovu kad je sve gotovo.
Pristala je na intervju. Odmarat će se neki drugi dan. Kad strka prođe i kad napokon sebi bude mogla dopustiti trenutke spokoja.
- Iskreno, nisam se nikad bojala da ću ostati bez stana, ali znam mnoge koji jesu - kaže nam Iva Tukić.
Naša sugovornica predsjednica je Udruge stanara grada Splita, a mobitel joj ne prestaje zvoniti još otkako je u ponedjeljak Ustavni sud objavio da je ukinuo Izmjene i dopune Zakona o najmu stanova donesene prije dvije godine.
Ni kriva ni dužna
Članovi njezine udruge mogu odahnuti. Barem neko vrijeme.
- Ne možete ni zamisliti koliko je bilo slučajeva upadanja u stanove, neki od mojih prijatelja, jer što su mi ljudi s kojima već 25 godina dijelim istu muku nego prijatelji, bojali su se izaći da ne ostanu bez doma i uvijek su pazili da netko bude u stanu - objašnjava Iva.
Ako još niste shvatili, Iva je zaštićeni najmoprimac. Nesretnica - a takvih je u Hrvatskoj još oko 3500 do 4000, no brojkama ćemo se pozabaviti nešto poslije - koja ima stan koji nije njezin. U kojem živi, ali kojim ne smije gospodariti. A u toj se situaciji nalazi ni kriva ni dužna. Niti je kome što otela, niti je čiju bravu obila, kao što su mnogi baš po Splitu činili početkom devedesetih.
Zakonodavac je prije dvije godine odlučio da će zaštićeni najmoprimci morati početi plaćati tržišnu umjesto zaštićene najamnine. Ili pak otkupiti stan po cijeni koju odredi vlasnik. Ili, ako ne žele nijednu od te dvije opcije, napustiti stan. Da, i to im je zakonodavac velikodušno bio ponudio, napustite stan, ionako nije vaš, a to što on predstavlja čitav vaš život objesite mačku o rep.
Ustavni sud je, međutim, odlučio da neće baš biti tako kako je zakonodavac zamislio. Dao je za pravo Ivi Tukić.
Umirovljenica iz Splita nokautirala je državu. Nakon dugog i iscrpljujućeg meča bacila je Republiku Hrvatsku na koljena.
Smije se. Neobično joj je da je netko ovako predstavlja.
- Samo želim da napišete onako kako je bilo. Dužni smo to junacima iz moje udruge, poglavito onima koji nisu izdržali u ovoj borbi, čije srce to nije moglo podnijeti - govori Iva.
Po struci je upravni pravnik, završila je Višu upravnu školu, a do prvoga osnovne živjela je u Zagrebu, u Ilici 151. A od 1955. je u Splitu, u Riječkoj 6.
- Bila sam udomljeno dijete, teta me je uzela k sebi, a stan u Zagrebu mijenjali smo za ovaj u Splitu - objašnjava.
Problemi su počeli 1996. godine. Zakon o najmu stanova sjekirom je pokušao riješiti naizgled nerješivo, zadovoljiti i vlasnike stanova i one koji u njima žive.
- Tada nam je ukradeno stanarsko pravo. A to je učinjeno potezom pera velikoga Vladimira Šeksa - prisjeća se.
I od tada do danas Iva Tukić ne staje. Pobjeđuje nepobjedive.
- Kako sam proslavila odluku Ustavnog suda? Dostojanstveno, uz dva mobitela i fiksni telefon koji nisu prestajali zvoniti - odgovara na upit novinara koji se nadao rečenici s barem jednom čašom šampanjca.
Ma kakvi. Kod Ive Tukić nema euforije, opijenost uspjehom ne dolazi u obzir.
- Zadnje dvije godine sam strepila, s teretom na leđima koji ubija ljude. A to doslovno shvatite - kaže pa zastaje.
Šutnjom se oprašta od svih onih nezaštićenih najmoprimaca koji nisu dočekali ovaj veliki ponedjeljak.
- Da te nema, svi bismo propali. Tako su mi govorili, a ja nisam dala da nitko poklekne duhom, jer, takva sam, uvijek nasmijana i puna optimizma. A vjerujte da je bilo trenutaka kad je i meni bilo teško, samo što to nisam smjela pokazati - otkriva.
Pravo joj nije strano, u Brodomerkuru je do prijevremene mirovine, invalidske, dobro izučila “zanat”.
- Nemojte sad da ispadne da sam sve ovo sama odradila, što vam je. Bez pomoći profesora Hrvoja Kačera s Katedre za građansko pravo i našeg odvjetnika ništa ne bi bilo. Ja se tek bokun razumin, cijeli sam život bila u administraciji pa mogu reći da nisam baš pravno nepismena - skromno će.
Istina je, naravno, drukčija. Bez Ive Tukić, penzionerke iz provincije, ne bi bilo ni udruge, ni ove pobjede, ni zaštićenih najmoprimaca. Riješila bi ih se država lako.
- Ionako je biološki sat učinio svoje. Bilo nas je oko 13.000 kad smo započinjali borbu, a sada nas nema ni 4000. ‘Ubili’ su nas, baš su nas ‘ubili’. Samo u zadnjih godinu i pol dana u mojoj ulici četvero ih je umrlo i još jedan u Vukasovićevoj. To je i bio cilj, da svi pomremo - zdvojno će.
Od kuće do kuće
Njezina udruga broji 350 članova, a ustavnu tužbu protiv zakona iz 2018. podnijelo je njih 147.
- Ostali nisu imali novca, eto dokle su nas doveli, a sitan je to novac - napominje.
Da je imala ikakvu drugu nekretninu odavno bi, veli, otišla iz Riječke 6. I imala mirnije snove. Čovjeku prispodobivije.
- Sanjam deložacije. Ali, znate što, zapravo nikad nisam mislila odustati. Borila sam se za sebe, za svog sina i za sve ostale ljude koje već 25 godina u ovoj zemlji uvjeravaju da su nitko i ništa, a to boli, jako boli - gorko će.
Išla je te 1996. godine od kuće do kuće i upoznavala ljude s njihovim pravima, uvjeravala ih da joj se priključe, da se udruže, da zajedno krenu u fajt. Po sudovima je svi znaju, da je mrvu mlađa mogli bi je slobodno i zaposliti.
Izvorne vlasnike stanova poštuje, uglavnom su to, kaže, pristojni ljudi. Kojima je također učinjena nepravda.
- Mi imamo problem s onima koji su kupili stanove od izvornih vlasnika, i to zajedno s familijama koje u tim stanovima žive. Za bagatelu je to išlo - kima u nevjerici glavom Iva.
Grop se, prema njezinu mišljenju, odavno mogao odmrsiti, samo da je bilo političke volje.
- Tri su jednostavna rješenja: otkup temeljem stanarskog prava, realno obeštećenje ili dobivanje zamjenskog stana uz mogućnost otkupa. No, političari to ne žele. Lovro Kuščević, dok je bio ministar graditeljstva, na televiziji je rekao da smo mi podobnici i poslušnici komunističkog režima. I Plenković je prije dvije godine izjavio da je jako zadovoljan zakonom, toliko o tome.
Znači, Iva Tukić pobijedila je i Plenkovića. Nikome u SDP-u to još nije pošlo za rukom.
- Jesam, članica sam SDP-a i predsjednica gradskog kotara Lučac - Manuš, no nikada nisam bila članica Saveza komunista, to neka znaju Kuščević i ovi njegovi - otvoreno će.
A “ovi njegovi” su praktički svi. Iako joj je posebno na meti Željko Uhlir, državni tajnik u Ministarstvu graditeljstva.
- Kao prvo, besmislica je da naš problem spada pod to ministarstvo, ali kad je već tako, onda bi Uhlira odmah trebalo izbaciti iz ove priče jer je tolike laži izgovorio da je to naprosto nevjerojatno - grozi se Iva.
Čim smo spomenuli Uhlira došlo joj je slabo. Srećom, bila je blizu kauča.