Da je plus puta minus uvijek minus, to uče djecu već u šestom razredu osnovne škole. Svejedno, u taj definitivan rezultat još nisu potpuno sigurni odrasli, školovani likovi iz zagrebačke lijeve oporbene priče (bajke?). Oni, naprotiv, već mjesecima tragaju za takvim pozitivnim umnoškom koji bi ih doveo najbliže zgoditku, a pogodak bi ovaj put bio - pobjeda nad naizgled nedodirljivim zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem.
Stvar je poprilici ovakva: od svih u lijevoj kompoziciji, jedino "Možemo" zasad ima čovjeka koji bi eventualno ušao u drugi krug, a samo SDP još koliko-toliko izgleda kao organizacija koja je u prilici osigurati nekakvu infrastrukturu za kampanju.
Ostali su, naravno, u igri isključivo pod egidom "šlep do penzije". Protubandićevska udarna divizija sklapa se danas i promišlja po uzoru na nekadašnji nacionalni pakt protiv Tuđmana, čuvenu "oporbenu šestorku". Jedina "sitnica" koja im nedostaje u tom mozaiku oponašane pobjede jest stabilan, jedinstven i potentan SDP, kakvim je u tom, po svemu drukčijem povijesnom vremenu, upravljao Ivica Račan.
Programski jasan svojoj publici, kadrovski solidan, ondašnji SDP predstavljao je čvrsto uzemljenje i pokretački motor širokom opozicijskom bloku protiv Tuđmana i HDZ-a.
A sad da vidimo što to današnji SDP može pružiti bilo kakvom pokretu koji bi trebao promijeniti vlast i obrazac vladanja u Zagrebu.
Može im za početak natovariti breme takvog lokalnog lidera koji, čak i prema njihovim vlastitim anketama, dostiže, poput Gordana Marasa, jedva osam i pol glasova na izborima za gradonačelnika.
Može ih potom "oplemeniti" rijetko viđenom autentičnošću i složnošću svoje zagrebačke stranačke organizacije, koja se vječno kolje i klati između onih kojima, blago rečeno, Milan Bandić i nije tako antipatičan, zatim onih koji dobro glume da im se on nikako ne sviđa i rijetkih koji zaista imaju organski poriv, no ne i sposobnost da ga pobijede.
Mogu im, osim toga, dodati i teret još nerazriješenog nacionalnog raskola "bernardićevaca" i "grbinovaca" koji vječno tinja prigušen, ali ga se poglasni kad god je to iz nekog razloga potrebno.
Mogu ih poduprijeti i svom prazninom SDP-ova promišljanja Zagreba: ta stranka svih ovih Bandićevih godina nije u pogledu razvoja glavnog grada imala nijednu pamtljivu inicijativu, a što se tiče modela upravljanja gradom, tu su se savršeno uklopili u kvarni sistem: kvragu ijedna dobra zagrebačka SDP-ovska familija koja nije barem nekoga svoga zaposlila kod Bandića.
Mogu ih, uostalom, počastiti i ohrabrujućim komplimentima velikoga stranačkog pokrovitelja, predsjednika države Zorana Milanovića, koji se u odnosu na ishod "Zagrebačke bajke" već odavno svrstao i izjasnio, svodeći Tomaševića, u svojem ružnom podcjenjivačkom stilu, na wannabe gradonačelnika.
Mogu im dodati u popudbinu još i par isluženih strančica i hiperambicioznih bezvezista koji su se već više puta tobože javljali protiv Bandića, a u suštini mu uvijek asistirali.
Ukratko, kako vidimo, kao trenutačni lideri lijeve oporbe u Zagrebu (ali i oporbe općenito budući da je HDZ s Bandićem u dugoj i zasad neraskidivoj, plodonosnoj suradnji) ljudi iz skupine "Možemo" nisu imali baš nijedan logičan razlog pristati na inzistiranja iz SDP-a da zajedno s njima sastavljaju liste.
Naime, podršku Tomaševiću kao kandidatu za gradonačelnika Zagreba SDP je navodno uvjetovao stvaranjem zajedničke liste preko koje bi ta nepouzdana, prevrtljiva, lijena i u Zagrebu slabo cijenjena stranka u novom sazivu Skupštine bila i te kako natprezentirana, naravno, na račun dugogodišnjeg rada lijevih aktivista s kojima nemaju gotovo nikakvih dodirnih točaka i kojima nisu ni na koji način pomagali. K tome, ponašanje SDP-ovih vijećnika u situaciji nove većine nemoguće je predvidjeti, na osnovu svih iskustava sa "žetončićima" do sada.
Naravno da je samostalna izborna bitka za ekipu iz "Možemo" vrlo složena i prilično neizvjesna, bez obzira na ankete i trendove. Činjenica je da dvije i dalje najveće nacionalne stranke, HDZ i SDP, činjenjem ili nečinjenjem pomažu Bandićevu opstanku, a da će na sličnom poslu biti i mnogi drugi lažni izazivači poput Škore ili Vesne Škare-Ožbolt. No, tu ujedno leži i najveća prilika za "Možemo" - da jedini uđu u utrku s jasnom pričom i bez pretvaranja.
Bitka za Zagreb očito nadilazi jedan ili dva izborna ciklusa, ona - da se malo poslužimo banalnim Bandićevim metaforama - nije sprint, nego maraton. Jednostavno, zapečeni sistem izgradio je čvrste mreže i zabetonirao interese, a dirigent Bandić ni sad nije političar za podcjenjivanje. Ljudi oko Tomaševića, s druge strane, već godinama uspješno figuriraju kao jedina opozicija u Zagrebu. To je ozbiljan kapital, kakav vrijedi čuvati.
Mogli bi ga nabrzinu kompromitirati i potrošiti izađu li na kraju pokisli iz ovog izbornog ciklusa, umočeni i ofureni u vrelom fondiju pljesnive, stare, vječne zagrebačke "opozicije".