Bio je to slučajni razgovor koji je nedavno otkrio neželjenu istinu.
- Represivni aparat progoni Duhačeka, milijuni se troše na gradnju Spomenika domovini, a za Josipa Runjanina, autora glazbe hrvatske himne, čiju intonaciju svi prate s rukom na srcu, nitko ne bi ni prstom mrdnuo - rekao je usred diskusije o aktualnim događajima zagrebački profesor Šandor Dembitz, nekad SDP-ov zastupnik u Gradskoj skupštini, te time podsjetio na bijednu činjenicu. Uz cijelu državu, sve njezine institucije i dužnosnike, one koji se javno i protokolarno zaklinju u nju, račun za grob skladatelja hrvatske himne plaća jedan čovjek. Privatno, iz osobnih pobuda, vlastitog nastojanja da sačuva uspomenu na čovjeka čija glazba predstavlja ovu zemlju. Kad hrvatski sportaši stanu na postolje na kojem će dobiti sportsko priznanje, kada nogometaši u nacionalnom dresu čekaju početak utakmice, njihovo je zadnje bodrenje pred susret sa suparnikom melodija hrvatske himne. Tada na tribini predsjednica i njezina pratnja stave ruku na srce, pokazuju da im je to svečani trenutak.
- Ne, neću o tome govoriti, to je moja stvar, činim to jer vidim da se nitko drugi ne brine, ali ne želim govoriti o tome. Uostalom, to je normalna stvar, to bi napravio svatko - jedino je što je Dembitz pristao reći o činjenici da godinama, gotovo dva desetljeća, sam plaća mjesto gdje je pokopan skladatelj himne. I to umjesto svih onih kojima je to dužnost. Uostalom, Dembitz je sve rekao 2001. godine svojim odlaskom u upravu pogrebne tvrtke Lisje koja se brine o Uspenskom groblju u Novom Sadu. Na tom je groblju pokopan Josip Runjanin i tamo je Dembitz platio račune za grob Josipa Runjanina, davno umrlog austrougarskog časnika i hrvatskog zastupnika. Tom je prilikom platio i zaostale račune do 2004. godine, zakupninu koja, realno, ne iznosi mnogo, možda desetak eura godišnje. Ali, ni taj iznos nitko osim Dembitza ne podmiruje. Runjanin je, naime, umro bez nasljednika i nema nikoga tko bi se brinuo za njegovo posljednje počivalište. Himna se ne može staviti na postolje niti na policu, ne može se predati u ruke, ali svaki građanin ove zemlje zna njezinu melodiju i riječi. Zato se o himni treba brinuti država. Hrvatska nije takva država, ali ima odgovorne pojedince.
Izgubio ulicu
U Runjaninovoj ulici u Zagrebu nalazi se Ministarstvo kulture. U Runjaninovoj ulici u Novom Sadu nekada je bila kuća u kojoj je Runjanin živio do kraja života. Kuća je propala, srušila se, a ta, nekad mala ulica jednostavno je nestala. Na njezinu je mjestu parkiralište šoping centra. Iza Runjanina je ostala samo nepretenciozna grobnica s imenom samoukog skladatelja i taktovima hrvatske himne, ali je i ta pločica teško čitljiva zbog zapuštenosti. Na ta je mjesto Dembitza u djetinjstvu vodio otac, tada su živjeli u Novom Sadu.
- Hrvatsko pjevačko društvo Neven organiziralo je 1936. godine u Petrovaradinu stotu obljetnicu hrvatske himne ‘Lijepa naša domovino’ - kaže Petar Pifat, predsjednik Hrvatskog prosvjetnog društva Jelačić iz Petrovaradina, te uz blag osmijeh dodaje da su ljudi koji su sve to organizirali pogriješili. - ‘Lijepa naša’ je objavljena u Danici hrvatskoj 1835. godine, a Josip Runjanin je ishitrio, skladao napjev za nju 1846. godine u Glini. To znači da bi 1936. bila pogrešna godina za stotu obljetnicu, ali Neven ipak tada organizirao proslavu. Runjanin je već počivao u Novom Sadu, spomenik mu je napravljen i svečano otkriven 1924. godine. Napravljen je zahvaljujući milodarima i Srba i Hrvata, a na samoj ceremoniji otkrivanja, koju je vodio pravoslavni episkop Irinej Ćirić, sudjelovalo je i Hrvatsko pjevačko društvo Neven, kao i mnogi Zagrepčani, zbor reformatorsko-kalvinistički, židovski i njemački zbor... bila je to sveslavenska svečanost. Mi smo kao nastavljači smo u tom smislu preuzeli i neslužbenu brigu o tom grobu. Grob nitko ne održava, na njemu nikada ne zatječemo cvijeće. Na spomendan Runjaninove smrti u veljači odemo na grob, pomolimo se, položimo vijenac i napravimo neku malu akademiju. Tada obično govori neki povijesni stručnjak, a naš zbor otpjeva dvije njegove najljepše skladbe za koje je poznato da ih je uglazbio. To je ‘Lijepa naša domovino’, a druga je ‘Ljubimo te, naša diko’ na tekst Ivana Trnskog, koja je posvećena banu Jelačiću. Kako mi nosimo ime Jelačić, time je sve na neki način obuhvaćeno - govori Petar vedro, dopunjujući priču o skladbi koju je Runjanin skladao za Mihanovićeve stihove, pjesmu pod nazivom “Horvatska domovina”, ne očekujući previše od nje. Ispalo je da je pjesma prvi put izvedena pod nazivom “Hrvatska himna” 1891. godine u Zagrebu, u povodu otvorenja Hrvatsko-slavonske izložbe. Nijedan od autora tada nije bio živ. Potpukovnik Runjanin, koji je služio pod banom Jelačićem, sudjelovao u nekoliko ratnih pohoda, umro je umirovljen 1878. godine u Novom Sadu, u dobi od 67 godina.
Osoba s respektom
Pifat se, inače, intenzivno bavi očuvanjem i brigom o svakom hrvatskom tragu u Novom Sadu, zna sve crkve u koje su odlazili Hrvati, razne događaje iz prošlosti, prikuplja raznoliku povijesnu građu i uistinu je čovjek koji skrbi o kulturnom i društvenom naslijeđu. Između ostalog, saznao je da je sedamdesetih godina grobnicu čistila i redovito donosila cvijeće Anica Novalić, kojoj je briga o grobu bila gotovo kao zadaća koju nije napuštala. Dembitz je preuzeo na sebe ključan detalj, zadovoljan što je to za što se pobrinuo sigurno i vjerojatno je zato samozatajan o svojim potezima. On je, naime, plativši zakupninu do 2004., vjerovao da će neka institucija preuzeti brigu o tome, ali to se nije dogodilo. Godine 2002. na Uspenskom je groblju bio i Davor Božinović, tada hrvatski veleposlanik u Srbiji, a danas ministar unutarnjih poslova. On je, navodno, obaviješten o situaciji s brigom za grob, ali Hrvatska koju je tada predstavljao nije učinila ništa. Dembitz je, plativši račune, tražio od Zagreba da nadoknadi taj iznos, nadajući se da će makar Zagreb tada preuzeti brigu, ali to se nije dogodilo. Stoga 2004. ponovno odlazi u Novi Sad i opet plaća račune, a godinu dana kasnije o tome razgovara i s tadašnjim ministrom kulture Božom Biškupićem.
- Kako to država nije preuzela na sebe - reagirao je Biškupić prije nekoliko dana kad smo ga nazvali.
- Razgovor o tome vjerojatno nije imao neku službenu formu, vjerojatno kao ministarstvo nismo dobili nikakav dokument, dopis, inače bismo to sigurno riješili - rekao nam je Biškupić, ne krijući razočaranje spoznajom što sve ovisi o angažmanu jednog čovjeka umjesto države. Na neki način mu je drago što se o tom grobu brine čovjek kojega pamti s respektom iz doba kada su obojica bili politički angažirani.
- Himna je izuzetno važna svakom čovjeku. Deset sam godina živio u inozemstvu i nerijetko sam čekao ponoć kako bih na Radio Zagrebu čuo odjavu programa i nakon toga himnu. To je bilo gotovo neizostavno, taj se trenutak čekao. I danas, svaki put kad čujem himnu, ona me nekako ispuni, znači mi jako puno - ustvrdio je Biškupić o svojem osobnom odnosu prema toj pjesmi.
Kao podstanarstvo
Godine 2015. Dembitzu se javio njegov prijatelj iz djetinjstva, novosadski odvjetnik Branislav Vulić.
- Razgovarali smo o tom grobu i računu još 2001. godine i nekako sam bio dio toga, pa je i obavijest o tome da je istekla zakupnina stigla meni - kaže Vulić. - Znate, s grobovima je isto kao i s podstanarstvom, nije bitno odakle novac dolazi, bitno da je najamnina plaćena - govori kroz smijeh o činjenici da je pogrebna tvrtka pristala da račun za grobno mjesto plaća osoba koja nije rodbinski povezana s pokojnom osobom. To, naravno, ima smisla jer su ljudi nisu povezani samo rodbinskim i prijateljskim vezama nego se one prenose i na nove generacije. Dobra je okolnost i to što u Lisju nitko nije inzistirao na provedbi odredbe prema kojoj ta tvrtka ima pravo raspolagati grobnim mjestom ako troškovi nisu podmireni. To bi se moglo dogoditi nakon 2024., kada istječe posljednja zakupnina za grob. Ili će Šandor Dembitz morati opet platiti račun.
Odvjetnik Branislav Vulić
- Novi Sad je grad koji jako cijeni kulturu i mnoge je ulice nazvao po važnim ljudima koji su u njemu živjeli. Tako je i Runjanin dobio svoju ulicu - tumači kako je skladatelj dobio malu, ali svoju ulicu. Baš onu u kojoj mu je bila kuća u kojoj je dočekao kraj života. Vjerojatno iz sličnih motiva, kao znak sjećanja na čovjeka koji je skladao našu himnu, Runjanin je dobio ulicu i u Zagrebu. Kao za prokletstvo, u toj je ulici i Ministarstvo kulture. I tu završava sjećanje na časnika koji je zanesen Jelačićem svoj život posvetio hrvatstvu.