Prvu obljetnicu nove zagrebačke vlasti obilježio je "bacač plamena" iz puknute plinske cijevi u Frankopanskoj, a umalo i na Jarunu. Tako je na bolan način još jednom najavljeno da Zagrepčane čekaju teška vremena unatoč pokušajima da "novacima" daju dodatni tajming za prilagodbu iz aktivista u djelatne radne osobe. No ta preobrazba škripi na svakom koraku, a strpljenja je sve manje. Naime, nitko nije imao iluzije da će se svi godinama, da ne kažemo desetljećima, nagomilani problemi i zapuštenost grada riješiti u prvoj godini Tomaševićeva mandata, ali ipak čudi nevjerojatna zatvorenost i isključivo oslanjanje na istomišljeničke štapove koji nisu uvijek i najsigurnija potpora.
Isto tako je upitno može li se grad ostaviti na plećima samo Holdingovih uslužnih službi koje godinama nisu radile taj posao, pa i ne čudi da ne znaju gdje je koja cijev ili žica u gradskom podzemlju. Dobro je da ih se zaposli što brže i što više, ali ipak je to posao koji treba znati raditi. U suprotnom, popravak puknute vodovodne cijevi završit će havarijom plinske, pa onda još i tramvajskih vodova, pa izloga, pa stana i tako se početno očekivana ušteda pretvori u lančano gomilanje računa bez kraja, što pokazuje da "a je to" način rada nije uvijek i najpametniji.
Kao i s cijevima, isto je sa smećem kojega u gradu, osobito na rubnim područjima, nikad nije bilo više. Očito je da u Holdingu nemaju rješenje ni za brzi odvoz krupnog otpada u roku 10 ili 15 dana nego "kad se dođe na red". Onda ne čude divlji deponiji svega i svačega. Mogli bi građani vratiti lopticu i na pitanje zašto nije plaćen račun Holdingu odgovoriti istom mjerom - kad vaš račun dođe na red. Naravno da to ne dolazi u obzir, ali ni obveze Holdinga ne trpe odgađanja i igru sa živcima građana koji su sve tanji.
A zašto se sve to događa odnosno zašto je nova zagrebačka vlast impotentnija od očekivanog? Prije svega zato što je umjesto transparentnosti, dostupnosti informacija, razgovora sa stručnjacima (ne iz stranke), pa i građanima pribjegla u kratkom vremenu tipičnom političkom bunkeru. Ne vjeruje se nikome osim svojima, makar bili i nestručni i nesposobni. Ostali su neprijatelji koji valjda ne žele dobro svom gradu, pa bi samo varali i otimali, a u tom slučaju dobro ih je držati što dalje od posla navodno transparentne vlasti.
Strah ili, bolje rečeno, opsesija da ih "svi žele prevariti" rezultira paralizom sustava do te mjere da je cijela pješačka zona u središtu grada u rupama i s podignutim pločama koje nitko ne popravlja, a istodobno se pokušavaju umjetno stvoriti nova pješačka carstva betonskim žardinijerama koje potpuno zaklanjaju vizuru stare Vlaške. Da su kojim slučajem u ovom trenutku vlastodršci još aktivisti, takvom bi devastiranju središta grada rekli ne(Možemo) to dopustiti! Vjerojatno bi spavali kraj žardinijera ne bi li natjerali Grad da ukloni to betonsko ruglo. Čak su i mrski stupići koji samo priječe promet bolji od tog betonskog performansa.
Riječju, ne(Možemo!) srediti probleme "u kući", ali možemo staviti "tabletiće", malo figurica ne bismo li prevarili "goste" da zaborave da nema bitumena za popravak cesta, da nema vodomjera, pa onda ni novih priključaka za vodu, da se ne gospodari otpadom, nego živi u smeću, da su sve samo ne transparentni kako su obećali. Pet do dvanaest je da gradska vlast sukladno imenu kaže Možemo i ozbiljno se primi posla za koji su prije izbora rekli da su sposobni, jer u to zasad Zagrepčane nisu uspjeli uvjeriti.