Popis zadataka i odgovornosti koje obuhvaća radno mjesto predsjednika Vlade opširan je i popunjen raznovrsnim aktivnostima, no na njemu se ne bi trebala nalaziti i uloga "headhuntera" za menadžerske pozicije u domaćoj prehrambenoj industriji. Pa ipak, Večernji list u svojem je današnjem izdanju objavio informaciju da je hrvatski premijer Andrej Plenković obavio razgovore s nekima od navodnih kandidata za mjesto predsjednika Uprave Podravke.
Ta je informacija, očekivano, izazvala velik interes javnosti i brojne reakcije, ponajprije motivirane činjenicom da država u Podravci ima tek četvrtinu vlasništva te sukladno tome formalno slab utjecaj na izbor osobe koja će naslijediti preminulog Marina Pucara. Većinski udjel u Podravci drže hrvatski mirovinski fondovi, pa iako ni oni formalno nisu jedinstveni entitet, kumulativno drže glasačka prava potrebna za sva ključna imenovanja u koprivničkoj kompaniji.
No, čemu onda intervjui u Banskim dvorima? Činjenica jest da pozicija države u donošenju korporativnih odluka često bitno nadmašuje okvire standardnih vlasničkih prava i to nije specifikum Hrvatske, nego odlika i država koje se smatraju bastionima tržišnog, liberalnog kapitalizma - kao što je Velika Britanija.
Tamo je, primjerice, 2014. američki farmaceutski div Pfizer bio prisiljen odustati od ponude za preuzimanje britanskog rivala AstraZenece nakon što je specijalni parlamentarni odbor tu transakciju procijenio potencijalno štetnom za britanske nacionalne interese - usprkos činjenici da u tom trenutku britanska država nije posjedovala niti jednu jedinu dionicu tvrtke koja je trebala biti kupljena.
U Francuskoj, pak, postoje i zakonski propisi koji omogućavaju vladi da blokira preuzimanja domaćih kompanija iako nema nikakav udjel u njihovu vlasništvu. Utoliko, s obzirom na ipak još uvijek značajan udjel države u vlasničkoj strukturi Podravke i specifičnu situaciju u kojoj se tvrtka nalazi, ideja da se izbor novog čelnog čovjeka tvrtke usuglasi među svim velikim dioničarima nije neočekivana, no Plenković bi postupio mudro kad bi izbjegao osobni angažman u tom procesu. Iz više razloga.
Kao prvo, na taj način se pojačava ionako prevladavajući dojam o politici kao ključnom kreatoru gospodarskih kretanja, što sasvim sigurno nije klima koja će pridonijeti poboljšanju investicijskog rejtinga, čiji je rast jedan od deklarativnih ciljeva Plenkovićeve Vlade. Kao drugo, takav Plenkovićev angažman otvara ozbiljna pitanja o funkcionalnosti Vlade i državnog aparata koji je strukturiran tako da kvalifikacijske razgovore u procesu kadroviranja menadžera obavlja najviši čovjek hijerarhije osobno.
Kao treće, na taj se način potkopava povjerenje građana u mirovinsku reformu, odnosno u autonomiju društava koja upravljaju desecima milijardi kuna privatne štednje građana koja je uložena u mirovinske fondove.
I kao četvrto - što je i najvažnije - ovim načinom kadroviranja, čak i uz najbolje moguće namjere, derogira se transparentna korporativna praksa povijesno utemeljena upravo s idejom uspostave jasne i nedvosmislene odgovornosti za rezultate upravljanja trgovačkim društvima. Ignorirajući te činjenice, premijer - povrh svega dosad - de facto preuzima i odgovornost za buduće poslovanje Podravke. Je li to, doista, potrebno?