Bivša predsjednica Vlade Jadranka Kosor, kojoj je Sanader predao dužnost kao rođendanski dar, misli da “prave razloge zašto je Sanader napustio funkcije u HDZ-u i Vladi javnost nikada neće saznati” (JL 22. svibnja). No, ako je to tako, razlog će biti samo taj da ih Sanader ne želi otkriti jer ih se previše stidi.
Konvencionalno je mišljenje da su Sanadera prisilili na ostavku Nijemci i/ili Amerikanci kad su saznali za njegovu korumpiranost, ili zato što nije pristajao na arbitražu sa Slovenijom, koja bi deblokirala pregovore s EU. No, tko, kada, kako... Sanader ne otkriva pa je njegova “službena” verzija, da “nije htio trgovati hrvatskim teritorijem”, vjerojatno samo dimna zavjesa. Što bi, uostalom, njemu kao političaru i državniku škodila arbitraža, najnormalniji, legitiman i legalan način rješavanja međudržavnih sporova?
Možda, zapravo, Sanaderu treba vjerovati sve što je rekao kada je objavio ostavku, samo njegove riječi treba čitati između redaka. “Ostvario je sve povijesne ciljeve” (ulazak u Vijeće sigurnosti i NATO, EU još samo formalnost) pa može trijumfalno otići. Jer, tada nitko neće pitati za ono što je samo par mjeseci ranije pompozno najavio kao vrhunac svoje državničke genijalnosti, a izrodilo se u najveću ekonomsku katastrofu Hrvatske u povijesti, depresiju koja je Hrvatsku do sada stajala najmanje 500 milijardi kuna. Bio je to Sanaderov “New Deal”.
Pribavio sam u Vladi stenogram Sanaderova govora na 16. savjetovanju hrvatskih ekonomista 13. studenoga 2008. u Opatiji. Bio sam tamo. Kad je ušao u kongresnu dvoranu hotela Adriatic, hrvatski su ekonomisti ustali i dugotrajnim pljeskom ushićeno pozdravili Sanadera kao kakvu filmsku megazvijezdu. Kao što su nekoć pozdravljali Tita.
Bilo je to 59 dana nakon Lehman Brothersa. U rujnu, listopadu i studenome kapitalizacija Zagrebačke burze pala je za sto milijardi kuna. U studenome je promet hrvatskim dionicama pao 54 posto, a obveznicama 98 (!) posto. Financijska su tržišta kolabirala i Hrvatska se našla na putu financijskom uraganu. I u takvim okolnostima dolazi Sanader u Opatiju, veseo, osunčan, nasmijan od uha do uha. I kaže:
“Nakon višetjednih analiza u svim tijelima državne uprave, u resornim ministarstvima i Vladi RH generalno... Vlada ide s prijedlogom proračuna u kojemu idemo s nula deficita. Mi smo bili planirali da ćemo u 2010. skresati deficit na nula posto. Predlažemo za iduću godinu nula deficit. Jer, već jedan posto deficita bi značilo daljnje zaduživanje za 2,9 milijardi. Pitanje je gdje i pod kakvim uvjetima...” Pa nastavlja:
“Rast procjenjujemo otprilike dva, dva i pol posto”, i dodaje: “Usporedimo li se s EU i eurozonom, oni će imati ispod nula-pet posto i jedni i drugi. Nula-dva, nula-tri, to su procjene njihove...”
Ali, nulti proračunski deficit i rast hrvatskog BDP-a 12,5 puta brži od europskog nije bilo sve!
Sanader je na opatijsku konferenciju došao drugi dan jer je prethodnoga dana u Zagrebu bio sazvao oko 250 predstavnika sindikalnih središnjica, granskih sindikata, udruge poslodavaca, Saveza gradova, općina i županija, javnih poduzeća... “Bio je to prvi sastanak takve vrste u samostalnoj Hrvatskoj”, rekao je. “Takvog sastanka do sada nije bilo.” A što je bio cilj tog okupljanja “neovisno o stranačkoj pripadnosti i ideološkim opredjeljenjima”?
“Ovo što mi predlažemo, što predlažemo hrvatskom društvu, socijalnim partnerima, gradovima, općinama i tako dalje, jest početak nečega što je drukčije. New Deal!”
“Možda idem i korak preko onoga što bih smio reći”, zaokružio je Sanader svoj grandiozni plan, ali “razmišljam o tome da možda idućih dana pozovem oporbene parlamentarne prvake da raspravimo situaciju i ovakav proračun. Tu ćemo procijeniti je li se netko može izdići iznad dnevnopolitičkih i partikularnih interesa...”
Samo šest mjeseci kasnije Sanaderov “New Deal” pretvorio se u najveći hrvatski mirnodopski ekonomski slom. Rast BDP-a od šest posto iz 2007. do lipnja 2009. preokrenuo se u pad od šest posto. Proračunu je uzmanjkalo po milijardu kuna - mjesečno! Država se morala zadužiti za novih 6,8 milijardi kuna. Industrijska proizvodnja pala je 12 posto, promet u trgovinama 20 posto, nezaposlenost je skočila sa 13 na 15 posto. Što se dogodilo?
Već na zimu 2008. globalna financijska panika obuzela je i Hrvate, i privatna je potrošnja doživjela slom. U presudnih par mjeseci koji su uslijedili centralne banke u svijetu energično su se suprotstavile panici, kupovale su vrijednosnice za koje nije bilo privatnih kupaca i drastično su srezale kamatu. Hrvatske privatne banke cijele su 2009. kamatu naglo podizale. HNB je već na proljeće 2009. pozivao na “opću štednju” (Rohatinski), zapravo “internu devalvaciju”. I Hrvatska je upala u spiralu ekonomskog poniranja iz koje se nije izvukla do danas.
Sanader je vjerojatno bio šokiran. Njegov je New Deal postao obična fantazmagorija. Niti on niti ostali makroekonomski diletanti kojima se okružio nisu tako nešto očekivali. Ali, naslućivali su što slijedi.
Je li u takvim okolnostima Sanader zaključio da bi mu bilo pametno otići iz politike “sa zaslugama”, a odgovornost za ekonomsku katastrofu, kad ona postane svima očigledna, velikodušno prepustiti nekom drugom? (“Ja sam svoju dionicu odradio, hajde sad malo ti, Jadranka...) Možda to nije bila ni jedina ni glavna stvar koja ga je navela na ostavku, ali da je predstavljala težak dodatni teret na njegovoj uskomešanoj psihi, u to nema sumnje.