StoryEditor
VAŽNA OBLJETNICA

ZAŠTO SE HRVATI SRAME SVOG ANTIFAŠIZMA: 75 godina od oslobođenja Zagreba i pobjede nad fašizmom u Europi

Na području Hrvatske ustrojen je 71 partizanski odred i 64 brigade, više nego u ostalim dijelovima jugoslavenskog pokreta zajedno. Od 30 divizija NOVJ-a - 18 ih je bilo hrvatskih, od 11 korpusa - 6! Od rujna 1942. Hrvatska je imala razmjerno najrazvijeniji partizanski pokret u Europi, s nacionalnim sastavom od oko 80 posto Hrvata i 20 posto Srba
Štab Udarne brigade “Braća Radić” na čelu Desetog korpusa ulazi u Zagreb, 9. svibnja 1945. godine. Na bijelom je konju Josip Skupnjak Vlado

Navršilo se točno 75 godina od dana kada je nacistička Njemačka pred Saveznicima (SSSR, Velika Britanija, Francuska, SAD) potpisala akt o bezuvjetnoj kapitulaciji. Time je završen Drugi svjetski rat i poražen nacifašizam u Europi. Istog dana partizanske postrojbe oslobodile su Zagreb.

Diljem svijeta, od Londona i Washingtona preko Pariza, Berlin i Moskve, bez obzira na epidemiju korone, obilježit će se Dan pobjede. Hrvatska, trenutno predsjedavajuća bruxelleskim klubom, ne priprema za taj dan ništa. Nije to činila ni prethodnih godina. Dan pobjede i dan oslobođenja Zagreba obilježit će se skromno, u obiteljskom krugu.

“Hrvatska je sama, prazna, šutljiva, ili u svađama. I to znatno više no što je to bila ranije”, sumira trenutno raspoloženje povjesničar Tvrtko Jakovina.

Pripadnost hrvatskih partizana Saveznicima i sudjelovanje u pobjedi nije nešto čime se u hrvatskome društvu ponosimo, objašnjava sociolog religije Ivan Markešić. Ne govori se o oslobođenju nego o okupaciji od strane Titovih komunista. Gotovo je nemoguće čuti da je itko od katoličkih svećenika služio misu zahvalnicu u povodu Dana pobjede nad fašizmom. “U današnjim hrvatskim prilikama biti na strani poraženih u Drugom svjetskom ratu nije uopće nešto što bi se smatralo sramotnim.”

Hrvatska se već godinama suočava s jačanjem neofašizma, koji uglavnom nesmetano cirkulira javnim prostorom, i ima sve veći utjecaj u javnosti. U izvješću javne pravobraniteljice Lore Vidović za 2018., upozorava se kako su “eksplicitni ustaški ili nacistički simboli ili oni koji asociraju na ustaški pokret, prisutni u javnom prostoru u Hrvatskoj.

Tako se posljednjih godina tiskaju knjige, pišu i objavljuju članci i intervjui, održavaju tribine, snimaju dokumentarni filmovi i emitiraju televizijske emisije, u kojima se negira ili umanjuje zločinački karakter NDH. Osim u huškačkim i nacionalistički obojenim medijima, ovakvi stavovi iznose se i u službenom glasilu Katoličke crkve, a prodrli su i u prevladavajuće medije, uključujući i na javnu televiziju”.

Poraženi pobjednici

Aktualna je vlast, čini se, bliža stavovima koji se artikuliraju na krajnje desnom političkom spektru. “U Hrvatskoj ne treba obilježavati Dan pobjede nad fašizmom. Komunizam je počinio toliko zločina, kao nijedan sustav dosad”, definira taj, dominantni sentiment prema antifašizmu, povjesničar, inače nekadašnji profesor marksizma, Josip Jurčević.

Nešto grublje iskazuje ga nedavno i predsjednica zagrebačke udruge udovica Domovinskog rata, Rozalija Bartolić, koja, uključujući se u recentne polemike, ustvrđuje kako pobjednici Drugog svjetskog rata koje smo mi porazili “ponovno dižu glavu”. Za Brunu Esih, donedavnu zvijezdu nacionalističke desnice “8 svibnja 1945. događaj je koji simbolizira pokolje i pljačku i jugoslavensku okupaciju Hrvatske, a ne oslobođenje”.

Zašto su i kako povijesni falsifikati i obezvrjeđivanje partizanske pobjede postali politički mainstream u današnjoj Hrvatskoj? Što se to dogodilo u 30 godina hrvatske samostalnosti da se jedna zemlja, pobjednica i dio savezničke antifašističke koalicije, danas 75 godina nakon velike pobjede, silom želi prebaciti na stranu poraženih?

Zašto današnja vlast ima problema s priznanjem toga da su Hrvati imali najveći i najorganiziraniji partizanski pokret u porobljenoj Europi, i da je otpor fašizmu počeo u trenutku kada je Njemačka kontrolirala gotovo cijelu Europu, kad je sovjetska Crvena armije bila u rasulu, a SAD još nisu ušle u rat?

Na području Hrvatske ustrojen je 71 partizanski odred i 64 brigade, više nego u ostalim dijelovima jugoslavenskog pokreta zajedno. Od 30 divizija NOVJ-a - 18 ih je bilo hrvatskih, od 11 korpusa - 6! Od rujna 1942. Hrvatska je imala razmjerno najrazvijeniji partizanski pokret u Europi, s nacionalnim sastavom od oko 80 posto Hrvata i 20 posto Srba.

Nacionalistička desnica svoje zatajenje hrvatskog doprinosa pobjedi nad fašizmom zasniva na dva “argumenta”. Partizanski je pokret odveo hrvatsku u Jugoslaviju koja je “negirala sve što je hrvatsko” i, drugo, taj nas je pokret odveo ravno u komunizam koji je “antihrvatski projekt”. Iz te interpretacije, podsjeća povjesničarka Snježana Koren, krenula je i ne tako davna inicijativa hrvatske dijaspore u Argentini koju su iznijeli u razgovoru s bivšom predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović - da se iz Ustava izbaci antifašizam “jer nije istina da su temelji suvremene hrvatske države odluke ZAVNOH-a i ustavi SR Hrvatske”.

- Ni jedna od tih izjava nije naišla na reakciju vladajućeg HDZ-a, te se takvo mišljenje sve više ukorjenjivalo u svijest i atmosferu političkog i obrazovnog sustav - kaže Jakovina.

Odnos prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, na čije se nasljeđe često pozivaju desni nacionalisti, bio je znatno naklonjeniji hrvatskoj antifašističkoj prošlosti. U brojnim istupima Tuđman je ponavljao kako je “nedvojbeno da je partizanski pokret, sam ustanak, sam početak revolucije pod vodstvom KPJ započeo na tlu Hrvatske, te da su tu odlučujuću ulogu igrali hrvatski marksisti, jasno - zajedno sa srpskim marksistima u tom pokretu. Međutim, većina vodećeg kadra bili su Hrvati.

Stav KPH da se bori protiv fašizma, protiv NDH, kao i za suverenu hrvatsku državu, za uništenje hegemonizma, protiv potlačenosti - bio je antifašistički, antiustaški, i u većini revolucionarni - partizanski”.

Ivan Markešić smatra da je u Hrvatskoj, unatoč prigodničarskome javnome zaklinjanju u antifašizam, on bio i ostao na razini “mislene imenice”, kao pomagalo političarima za vanjsku uporabu u približavanju EU dok se u okvirima hrvatskoga društva na praktičnoj razini rasplinuo kao mjehur od sapunice.

Rijetko tko se poziva na tradiciju NOB-a, čak ni članovi SDP-a. Jer je za mnoge u Hrvatskoj, a čemu svjedočimo svake godine, sudjelovanje u NOB-u bilo sudjelovanje u korist ostvarivanja velikosrpske ideje. A kakav je odnos prema antifašizmu i antifašističkome pokretu najzornije pokazuje odnos prema spomenicima kao simbolima antifašističke oslobodilačke borbe, objašnjava Markešić.

Tuđmanov autoritet

Predsjednik Tuđman na čiji se autoritet, osim nacionalističke desnice, ponekad pozivaju i oni s druge strane političkog spektra, u svojim je čestim povijesnim ekskursima dao i prostor onima koji su prema antifašizmu imali negativan sentiment.

Neki drže da je distanciranje od hrvatskog antifašističkog pokreta, počelo zlosretnom Tuđmanovom rečenicom na Prvom saboru HDZ-a kada je Tuđman rekao da “NDH nije bio samo kvislinška tvorevina i fašistički zločin nego je predstavljao i izraz težnji hrvatskog naroda za samostalnošću’’. Mnogi su već tada to shvatili kao otvaranje vrata rehabilitaciji NDH te u ovih 30 godina doveli do toga da se u javnom diskursu ustaše počinju smatrati borcima za hrvatsku stvar, a partizane gledati kao izdajnike koji se “bore protiv svega hrvatskog”.

Ivan Markešić smatra kako nije mali broj onih koji, na tragu te Tuđmanove rečenice, misle “da nije bilo ustaša i NDH - bez obzira na sve ono zlo što se uz njih veže - mi ne bismo znali što znači imati državu”. U tome smislu NDH je bio ponovno upaljena iskra o potrebi imanja svoje vlastite države, kaže Markešić. Činjenica što se NDH nije mogao održati u ondašnjim okolnostima, objašnjava Markešić, ne predstavlja za njih neki poseban problem. NDH je bio okidač, on je podigao apetit da se početkom 1990-ih na razvalinama Jugoslavije krene u uspostavu današnje Hrvatske.

- Zar ne primjećujete kako bivša SR Hrvatska kao da nije ni postojala. Razdoblje između nestanka NDH i nastanka neovisne Hrvatske u javnosti se percipira kao prazni hrvatski hod kroz povijest, kao izgubljeno vrijeme, kao ‘vakuum’ - kaže Markešić.

Od Tuđmanove elaboracije vlastite misli o NDH kao “izrazu težnji hrvatskog naroda za samostalnošću” u kojoj objašnjava da se hrvatski narod ubrzo uvjerio da NDH nije rješenje hrvatskog pitanja i da je rješenje svog nacionalnog pitanja morao tražiti u okviru partizanskog pokreta, danas, pojašnjava Markešić, nema ni traga. Nacionalistička je desnica iz Tuđmanove elaboracije odnosa prema fašizmu i nacionalnom pitanju uzela samo ono što joj je trebalo.

Prema Markešićevoj interpretaciji, u kolektivnome sjećanju ranijih, ali i današnjih generacija, pojam antifašizma ostao je tijesno vezan uz komunistički pokret koji prema shvaćanju njegovih osporavatelja, nije bio hrvatski niti je težio uspostavi hrvatske, već jugoslavenske države. Ne čudi da svakodnevno svjedočimo prevladavajućem javnome mnijenju da su antifašisti zaljubljenici u Tita, Jugoslaviju, bratstvo i jedinstvo, a neprijateljski raspoloženi prema hrvatskome narodu, hrvatskoj državnosti, zapravo prema svemu što je hrvatsko, nastavlja Markešić.

Tuđman je, rečeno sportskim rječnikom, vozio slalom - uveo je Dan antifašističke borbe 22. lipnja, na dan kada je 1941. osnovan prvi partizanski odred kod Siska, ali nije ni jednom digao glas protiv rušenje tri tisuće antifašističkih spomenika te ukidanja ulica po herojima NOB-a i J.B Tita u Dalmaciji, koju su partizani vratili u okrilje Hrvatske. Danas, pak, Josip Đakić iz Odbora za ratne veterane predlaže da taj datum prestane biti praznikom i postane spomendanom.

Nakon Tuđmanove smrti u Hrvatskoj je oko toga zavladao određeni nejasni i mutni status quo. Ivo Sanader i Jadranka Kosor nisu se previše bavili povijesno-ideološkim pitanjima. Predsjednici su tada ipak bili lijevo orijentirani Stipe Mesić i Ivo Josipović. Dolaskom Tomislava Karamarka na čelo HDZ-a i Kolinde Grabar-Kitarović na mjesto predsjednice države stvari se stubokom mijenjaju i duh neoustaškog revizionizma pušten je iz boce.

Snažno se zagovara lustracija i revizija povijesti. Jasenovac, inače esencija ustaškog zločina, najednom postaje tek usputni ustaški saborni logor gdje se igrao nogomet i izvodila “Mala Floramy”, a žrtva praktički nije bilo, jer su zapravo glavninu pronađenih kostiju sačinjavali ustaše i domobrani, kako se govorilo “hrvatska vojska”, koju su tamo nakon rata pobili “komunisti”.

Ustaški pozdrav Za dom spremni, dobiva puni legitimitet i postaje “stari hrvatski pozdrav” iz vremena Zrinskih, kojeg čak predlažu za simbol HV-a. Grabar-Kitarović s Pantovčaka izbacuje bistu Josipa Broza, a potom lider partizanskog pokreta gubi i trg u Zagrebu. Hasanbegović postaje ideološko-povijesni malj koji uspostavlja tezu kako je “poraz 1945. najveća nacionalna tragediji hrvatskog naroda”. U prvi plan izbija narativ tragedije Bleiburga kao polazne i apsolutne točke u razmatranju i “razumijevanju” novije hrvatske povijesti i pravac iz kojeg se tumači sve što je bilo prije i ono što je došlo kasnije.

Tomislav Karamarko tako je ne jednom skupu HDZ-a ispod slike Franje Tuđmana tragikomično rekao kako je X. zagrebački korpus u završnim borbama za oslobođenje Zagreba pobio 8000 ljudi, uspoređujući to sa Srebrenicom. Pritom je zaboravio da je Tuđman bio jedan od komesara tog korpusa.

Dolaskom Andreja Plenkovića stvari se nisu smirile, osim njegovog stalnog ponavljanja benevolentne mantre o “dva totalitarizma”, bez ikakve distinkcije i povijesnog obrazloženja.

Predsjednik Sabora Gordan Jandroković 2018. odbio je ideju saborskog pokroviteljstva Dana pobjede nad fašizmom te pokroviteljstvo nad obljetnicom bitke na Sutjesci u kojoj su 80 posto poginulih bili hrvatski partizani. Tadašnji potpredsjednik Sabora Darko Milinović, pojašnjavajući Jandrokovićev stav, rekao je da je pokroviteljstvo nepotrebno jer se radi o “događaju u drugoj državi”. Nije ga zasmetala nedosljednost. Naime i Bleiburg se nalazi u drugoj državi, što nije smetalo Sabor da bude pokrovitelj komemoracije.

Tvrtko Jakovina podsjeća da je u svibnju 1995. godine, Sabor osnovao Odbor za obilježavanje 50 obljetnice pobjede Antifašističke koalicije u Europi i svijetu na čelu s HDZ-ovcem mr. Milivojem Kujundžićem. Sabor je tada tiskao knjižicu “Doprinos Hrvatske pobjedi antifašističke koalicije”.

Revizija povijesti

- Bilo bi zanimljivo vidjeti bi li današnji Sabor barem reprintao tu publikaciju, koju je posvetio svima poginulima za Hrvatsku ‘te svim antifašistima u Hrvatskoj, Europi i svijetu, koji su doprinijeli slomu fašizma’? Možda treba podsjetiti kako je tada HDZ imao 85 zastupnika, a SDP 11. Danas bi ovi HDZ-ovci, vjerojatno izbacili iz članstva one koji su napisali kako je unatoč gubicima kod Bleiburga, broj stradalih ‘ipak najviše tek deseti dio, kolike bi bile nevine žrtve da je nakon II. svjetskog rata uspostavljena Kraljevina Jugoslavija...’ - objašnjava Jakovina.

Posljedice revizije povijesti su ozbiljne. MyPlace, veliki četverogodišnji projekt koji je Europska komisija provela u 14 europskih zemalja, koje se bavilo građanskom, političkom i društvenom sudjelovanju mladih te, kako su naveli autori, pitanjem “kako prošle, sadašnje i buduće ‘sjene’ totalitarizma i populizma oblikuju ovo sudjelovanje mladih” pokazao je zabrinjavajuće rezultate.

U Hrvatskoj 70% ispitanika kao jedan od najvažnijih događaja u hrvatskoj povijesti navodi ‘NDH’. Gotovo 72 posto učenika završnih razreda srednjih škola ne smatra da je NDH bio fašistička tvorevina, pokazali su podaci istraživanja “Politička pismenost učenika završnih razreda srednjih škola u Hrvatskoj” koje su GOOD inicijativa, GONG i Institut za društvena istraživanja proveli na nacionalnom reprezentativnom uzorku od 1146 hrvatskih maturanata.

I neka druga istraživanja među mladima u Hrvatskoj su pokazala trendove prema kojima oni koji pozitivno gledaju na NDH smatraju kako su Hrvati zapravo bili žrtve, a ne zločinci u Drugome svjetskom ratu, imaju snažniji doživljaj povezanosti sa zemljom kroz državne institucije i izraženiji im je ponos na činjenicu što su građani Hrvatske. Oni snažno podržavaju ideju da se ratni zločin ne može počiniti u obrambenom ratu, snažno se suprotstavljaju optužbi da je hrvatsko vodstvo provodilo politiku etničkog čišćenja tijekom 1990-ih te su skloni i na osuđene osobe za ratni zločin primjenjivati ideološku formulu “Heroj, a ne zločinac”.

Pomalo je bizarno da takve tendencije postoje čak i u Istri, naglašeno antifašističkoj regiji. Prije pet godina, troje povjesničara provelo je anketu među istarskim srednjoškolcima na temu “Što istarski srednjoškolci znaju o antifašizmu”, a dobiveni rezultati bili su iznenađujući - čak dvadeset posto učenika Antu Pavelića je svrstalo u vođe antifašizma, dok je deset posto njih u isti koš svrstalo Benita Mussolinija.

Snježana Koren, autorica udžbenika iz povijesti, kaže kako radi s budućim nastavnicima i primjećuje da se oni teško snalaze u tim temama.

Zločesti dečki ili heroji

- Očito na njih utječu podjele i dugogodišnje poremećene vrijednosti u društvu, tako da povremeno primjećujem čak i strah kod ljudi koji djeci trebaju tumačiti događaje iz Drugog svjetskog rata.

Za Jakovinu je jasno da je Hrvatska danas u stanju progovoriti o sebi 1990-ih, manje bi se bavila 1945. Da je Hrvatska načistu sa sobom 1990-ih, onda bi vrisnula na Orbanove karte koje negiraju Hrvatsku, onda bi znala kako je loše biti isključen iz matice Europe i svijeta.

Markešić pak smatra da se mi u Hrvatskoj još uvijek nemamo snage suočiti s tamnim stranama svoje nedavne i malo dalje prošlosti. Još uvijek važemo, nije li zlo ipak bilo dobro, nisu li naši “zločesti dečki” ipak naši “nacionalni heroji”. Ne čudi, stoga da je antifašizam u Hrvatskoj bio i ostao “crvena krpa” i prije i poslije 1990-ih godina.

I to sve do danas, unatoč činjenici da hrvatski antifašisti u partizanskome pokretu nisu bili samo komunisti, nego i vjernici - katolici, pravoslavci, muslimani, Židovi. I svi s istom idejom: oslobođenje zemlje od fašističke i nacističke okupacije omogućene i potpomognute domaćim “muž(ev)ima”, kaže Markešić. No jedan od najvažnijih razloga je odnos hrvatskog obrazovnog sustava prema antifašizmu, NOB-u i NDH, nastavlja Markešić.

Prisjećajući se 90-ih, Snježana Koren će kazati kako je u to vrijeme bila prisutna jaka relativizacija ustaških zločina, a najdrastičniji primjer bio je povijesni udžbenik iz 1992. u kojem se na sedam stranica opisivao NDH, ali ustaški zločini su spomenuti tek na pola stranice, a zločini nad Židovima, Srbima i ostalim protivnicima režima - u jednoj rečenici. Ipak, od tada do danas se puno toga promijenilo: “Sada i desno orijentirani povijesni udžbenici osuđuju ustaški režim i zločine.

Podjele u društvu na lijevo i desno se vide u tome da će desni udžbenici pisati o NDH, no, neće nikada navesti neki popis srpskih, židovskih ili romskih žrtava, ali će objaviti popis Pravednika među narodima. S druge strane u lijevim udžbenicima se ne iznose svjedočanstva preživjelih s Križnih putova već samo opća slika.”

Moralna i financijska odgovornost

Snježana Koren pojašnjava da se tema Drugog svjetskog rat u školama obrađuje desetak sati, od čega 4 ili 5 sati na području Hrvatske i Jugoslavije. Uglavnom se prepričavaju ključne bitke, razvoj partizanskog pokreta i završna faza rata, međutim, sam antifašistički pokret se previše ne objašnjava. Pritom će dodati kako u obrazovnom sustavu, ipak ne prevladava gledanje po kojemu su NDH i ustaše bili loši, ali ni partizani nisu bili ništa bolji.

No, postoje različiti udžbenici koji na različite načine obrađuju Drugi svjetski rat: - Partizanski pokret se opisuje kao komunistički, koji je kao cilj imao obnovu Jugoslavije. Podsjeća se da su na suprotnoj strani bili ustaše i četnici, kao i da je od 1943., partizanski pokret bio prihvaćen od Saveznika, nakon što su oni otkazali dotadašnju podršku četnicima. U nekim udžbenicima se veći naglasak stavlja na partizanske zločine na kraju rata i poteze kojima je KPJ preuzeo vlast.

Često sve ovisi o tome kako su autori udžbenika pristupili temama, pa će u skladu s time, ovisiti koliko pažnje će se posvetiti temama kao što su Jasenovac ili Bleiburg, a tu ima dosta kontroverzi. U jednom istraživanju smo otkrili da u udžbenicima koji su više ‘desni’, imate dvije stranice o Jasenovcu, a četiri o Bleiburgu, dok je obratna situacija u udžbeniku koji je više ‘lijevo’ orijentiran - pojasnit će Snježana Koren.

- Ako Hrvatska sebe ne vidi na pobjedničkoj strani 1945., ako nema obilježavanja, smatra li se Hrvatska koja je izabrala poraženu stranu i ignorirala većinski izbor svojih građana, odgovorna za politiku 1941. i 1945. i oduzetu imovinu? Osim moralne, vrlo je mjerljiva i financijska odgovornost takvih politika - zaključuje Jakovina.

Deklaraciju na inicijativu Poljske potpisalo 9 država iz socijalističkog lagera, bez RH i Slovenije

U povodu Dana pobjede i Dana Europe, na inicijativu Poljske, ministri vanjskih poslova devet istočnoeuropskih i srednjoeuropskih država EU, Bugarske, Češke, Estonije, Mađarske, Letonije, Litve, Poljske, Rumunjske i Slovačke, objavili su zajedničku deklaraciju o 75. obljetnici završetka Drugog svjetskog rata. Recimo da se radi o zemljama nekadašnjeg "socijalističkog lagera", odnosno onima koje su, tijekom hladnog rata, bile iza željezne zavjese. U njoj stoji da na ovaj "dan odaju počast žrtvama i svim vojnicima koji su se borili protiv nacističke Njemačke i zaustavili Holokaust".

"U svibnju 1945. u Europi je završio Drugi svjetski rat, ali to nije značilo da je cijela Europa postala slobodna. Središnji i istočni dijelovi našeg kontinenta gotovo 50 godina ostali su pod vlašću komunističkih režima. Baltičke zemlje bile su ilegalno okupirane i pripojene, a ostale zatočene nacije našle su se u željeznom stisku Sovjetskog Saveza, koji ih je natjerao na poslušnost koristeći se nadmoćnom vojnom snagom, represijom i ideološkom kontrolom.

Društva koja su živjela iza željezne zavjese očajnički su tražila put do demokracije i neovisnosti", stoji u deklaraciji, a navodi se da su događaji poput 1956. godine, nastanka i djelovanja Povelje 77, Solidarnosti, baltičkog puta, pada komunizma 1989. godine i pada Berlinskog zida bili presudni za povratak slobode i demokracije u Europi.

No, upada u oči, među potpisnicima nema ni Slovenije ni Hrvatske, mada se neke desne političke opcije u ovim zemljama žele prema tom razdoblju postaviti na isti način kao i te nekadašnje pripadnice "sovjetskog bloka", a danas članice EU. Naime, podsjetimo da su tri baltičke države Litva, Letonija i Estonija bile pripojene SSSR-u, a ostale spomenute istočnoeuropske države ušle su nakon rata u sovjetsku sferu utjecaja, pod kojom su bile sve do pada Berlinskog zida. Povijesne razmirice i nedoumice još potresaju taj dio Europe, kao i Hrvatsku, ali očito je da istočni Europljani ne smatraju da su Hrvatska i Slovenija tada s njima dijelile sudbinu, i da tu postoji razlika, te nisu ni pozvane da supotpišu tu deklaraciju. Očito je da današnja mantra desnokonzervativnih krugova u Hrvatskoj koja želi nametnuti da Hrvatska nije bila oslobođena, nego okupirana, ipak u "bijelom svijetu" ne nailazi na otvorenu podršku. Ipak se radi povijesna distinkcija te percipiraju različite političke uloge između sustava i režima koji su bili dio hladnoratovske konstelacije snaga u Europi, bez obzira na grijehe tadašnjeg vladajućeg režima u Hrvatskoj i Sloveniji. On, unatoč svemu, nije bio dio tog bloka.

 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. lipanj 2020 07:33