StoryEditor
OŠTRI REZOVI

Zbog branitelja u trapericama bilo je važno da premijer govori o svim žrtvama

U spomen časnih govorio je Plenković, valjda se na to odnosi njegovo ‘pravo na obranu nije i ne može biti opravdanje za nedjelo‘
Andrej Plenković
 Nikša Stipaničev/CROPIX
Objavljeno: 06. kolovoz 2020. 12:57

Bio je to sasvim čudan razgovor. Upoznavali smo se, rekli si imena, identificirali se pripremajući zajednički obrok. On je rezao kruh, ja sam otvarao konzerve koje sam ponio na put, frontline u Mostaru.

- Preksinoć smo bili u jednom selu. U podrumu smo našli grupu civila, bila je i jedna djevojčica. Imala je devet godina - procjenjivao je koliko je godina mogla imati.

- I? - pitao sam jer nismo mogli ostaviti taj razgovor nezavršenim. Iako, slutio sam.

- Ništa. Rafal - rekao je normalnim glasom.

- Svi ćete završiti u Haagu - replicirao sam nepromišljeno.

- Što je učinjeno, učinjeno je - kazao je.

Nije trkeljao o domovini, o obrani, o tome što su oni učinili nama, ništa nije rekao čime bi popravio svoj položaj u mojim očima. Onda su došli moji kolege, potom njegovi suratnici, jeli smo i pričali o životima koje smo imali prije toga, mjestima koja smo vidjeli, mogućnostima koje smo imali, a ipak, našli se u prljavštini rata. Kasnije nas je izveo na sigurno područje. Niti u jednom trenutku nismo spominjali ratni zločin u kojem je sudjelovao.

Sreli smo se nakon nekoliko godina, u centru Zagreba. Zastali smo tek da provjerimo kako se život odvija, da vidimo koliko smo ostavili rat za sobom. Bilo je bitno dočekati dan nakon kraja rata. Mogao si poginuti prvoga dana, mogao si biti onaj koji će stradati jer idiot s puškom na drugoj strani nije prihvatio da je gotovo pa je ispucao metak prije nego baci oružje. Mogao me ustrijeliti onaj pijani rezervist pred Okučanima ili Karadžićev bodyguard koji je umjesto pištolja o pojasu nosio dva noža i bjesnio jer sam iz Zagreba. Ili onaj iz HVO-a kojem je zapelo za oko što trojica stranih novinara nose nove pancirke i nagovarao ekipu riječima - nitko ih neće ovdje tražiti - a iznenadio se čuvši hrvatski. Ili je ona granata mogla biti bliža.

I tako je izgledao rat, imao je bezbroj nijansi koje su dijelile život od smrti. Ali je bio i ono kada je Irena, neka oprosti za ovo, luda od očaja tražila da je nekako prebacim u Vukovar jer je tamo njezin Zvonko, a ja sam joj lagao da nema načina. I onda imao sreće da mu, kad se nakon pada grada izvukao s rupom u leđima i automatskom puškom u ruci, kažem u podrumu hotela u Vinkovcima - čeka te - a on se nasmijao širokim osmijehom.

Rat je bio svašta, dobro i zlo, i suze i bol, ali je Hrvatskoj uvijek bilo važno da budemo oni dobri u tom ratu. Zbog godina okupacije, izbjeglištva i patnji uvijek je bilo važno da hrvatski vojnici budu oni sa snimke Gordana Lederera s glazbom Dire Straitsa, oni s tenisicama na nogama i raybanicama na glavi, s mislima Vlade Gotovca i djelima i ratnim kodeksom Petra Stipetića. I jesu, u najvećem broju.

U spomen časnih u srijedu je govorio Andrej Plenković, valjda se na to odnosi njegovo “pravo na obranu nije i ne može biti opravdanje za nedjelo”. To kaže državnik s obavezom i odgovornošću. To je važno zbog onih koji su odratovali, preživjeli, bili ranjavani, zatvarani u logore, mučeni i na razne načine stradali, radi djevojaka i žena koje su čekale dobre ljude da s njima izgrade sretne obitelji. Nisu čekale ubojice iza kojih su spaljena sela, ubijeni civili, logori za mučenje civila, zapovjednike s Pavelićevom slikom u stožeru, nisu čekale iste kao što su bili oni koji su napali ovu zemlju.

Zato, zbog svih ožiljaka na tijelima i dušama bilo je važno izgovoriti ovo što je rekao Plenković. Osobito zbog poginulih. Mrtvima dugujemo istinu. To je i razlog zašto je Mijo Jelić, zapovjednik HVO-a optužen u BiH za ratne zločine, mogao još čekati na predsjedničko priznanje. 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. kolovoz 2020 22:24