Bio je to sasvim čudan razgovor. Upoznavali smo se, rekli si imena, identificirali se pripremajući zajednički obrok. On je rezao kruh, ja sam otvarao konzerve koje sam ponio na put, frontline u Mostaru.
- Preksinoć smo bili u jednom selu. U podrumu smo našli grupu civila, bila je i jedna djevojčica. Imala je devet godina - procjenjivao je koliko je godina mogla imati.
- I? - pitao sam jer nismo mogli ostaviti taj razgovor nezavršenim. Iako, slutio sam.
- Ništa. Rafal - rekao je normalnim glasom.
- Svi ćete završiti u Haagu - replicirao sam nepromišljeno.
- Što je učinjeno, učinjeno je - kazao je.
Nije trkeljao o domovini, o obrani, o tome što su oni učinili nama, ništa nije rekao čime bi popravio svoj položaj u mojim očima. Onda su došli moji kolege, potom njegovi suratnici, jel...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....