Zsolt Tamas Hernadi, prvi čovjek mađarskog MOL-a za kojim je Hrvatska raspisala međunarodnu tjeralicu i izdala europski uhidbeni nalog u slučaju Ina-MOL, rijetko istupa u javnosti i još nije dao niti jednu izjavu u vezi s hrvatskom optužbom.
Osim u svjedočenju pred mađarskim tužiteljstvom, Hernadi je slučaj pristao komentirati i u razgovoru s Andrásom Bódisom, autorom knjige koja je zapravo zbirka intervjua, pod naslovom “Bog će platiti!”, koju će potkraj ovog mjeseca objaviti mađarska nakladnička kuća Heti Válasz. Tema knjige je pitanje kako odgovorno upravljati imetkom ili uspješno preživjeti oskudicu, o čemu su mišljenja iznijeli redovnici, franjevac Csabi Böjte i isusovac Ulrich Kiss, mađarski veleposlanik u Londonu János Csák, ulagač u nekretnine Kristóf Nobilis, proizvođač Unicuma industrijalac Sándor Zwack i mnogi drugi, a među njima i Zsolt Hernadi. Razgovor je vođen u kolovozu, prije nego što ga je Hrvatska stavila na popis traženih osoba.
Okrutno razdoblje
Prenosimo dio intervjua koji se odnosi na načelni problem korupcije, optužbe iz Hrvatske te OMV-ov pokušaj preuzimanja MOL-a 2007.
Jednostavno ne vjerujem da se u energetici može rasti bez korupcije. To više što se u njoj sučeljuju gigantski financijski, geopolitički, pa čak i vojni interesi.
- Korupcija ima milijun varijanti, a jedna je od njezinih grubljih manifestacija već i ono kad se liječniku nosi kuverta. Osim toga, svakodnevno nam se događa da ćemo ljude oko sebe htjeti usmjeriti, pa čak i bez novčane naknade, na odluke koje će nam biti drage i korisne, što je također stanovit oblik pritiska. A kad neki veleposlanik u korist svoje zemlje izvrši pritisak na političare države primateljice, to je već u sferi čiste korupcije. Zato mi, u svojstvu čelnog čovjeka MOL-a, neće biti naodmet identificirati koja su zapravo pravila igre. Prvo, ako netko u energetici doista želi rasti, to ovdje kod nas više neće moći. Jer smo mi u ovoj državi već bušili posvuda, pa nam zato tlo i izgleda kao ementaler. Drugo, da bismo rasli moramo otići na mjesta gdje je okruženje kulturološki bitno različito od našeg. U naftaškim zemljama u pravilu vlada manjak demokracije, a previše njih zainteresirano je da to tako i ostane. Jer je ‘dobar’ diktator izrazito predvidljiv poslovni partner. Treće, odeš li u te zemlje raditi, nema ti druge, moraš prihvatiti pravila igre. Realni cilj ti može biti samo to da se potrudiš tamošnje kulturne standarde bar malo pogurati prema gore. Recimo, povjerenje lokalaca moći ćeš kupiti gradnjom škole - MOL je imao takve projekte - ali ne i nečim drugim. Shvaćam ja vas da naftni biznis, čim ga vidiš, već i izvana djeluje prljavo, no ne mislim da je imalo zagađeniji od farmaceutske industrije, koju smo po običaju skloni poistovjećivati s besprijekorno čistim laboratorijima.
U Hrvatskoj su vas žigosali kao koruptivnu osobu...
- Kad je 2011. stigla vijest da hrvatsko tužiteljstvo i mene sumnjiči, toliko sam se razgnjevio da me kolege jednostavno nisu puštali pred kamere. Uzalud bi mi i bilo na sav glas braniti svoju istinu kad će običan građanin, po onome ‘gdje ima dima’, prije povjerovati nekom moćniku odozgo nego meni. Bilo je to užasno okrutno razdoblje. Sve do tada živio sam u uvjerenju da Hrvati znaju kako im je 2009. MOL iz vlastitih sredstava spasio Inu. I to u doba kad se po čitavoj Europi nigdje nije moglo doći do novca. Prijatelji su mi znali u šali reći da će me prije odlikovati u Zagrebu nego u Budimpešti. A kad tamo... U izvornoj verziji optužnice stajalo je da su bivšem hrvatskom premijeru dvije off shore kompanije u MOL-ovu vlasništvu isplatile deset milijuna eura mita kako bi se MOL zauzvrat domogao upravljačkih prava u Ini. Priča je u protekle dvije godine čak i ‘napredovala’, pa je ispalo da je utužena vrijednost sada pet milijuna, da se ne radi ni o kakvim MOL-ovim tvrtkama, a ni Hernadijevo ime više nije izustio nitko osim krunskog svjedoka sumnjive reputacije. Kad ujutro pročitam hrvatske medijske objave o slučaju, zna se dogoditi da par puta šutnem nogom u ormar, ali se trudim ne misliti na sve to.
OMV ugrozio regiju
Jeste li i na OMV-ov pokušaj preuzimanja reagirali također gnjevno?
- Jesam. Samo što tada nisam bio nemoćan, što je velika razlika. Ali, krenimo redom: radilo se o austrijskoj kompaniji koja je zastupala potpuno drukčiju poslovnu kulturu nego mi. Najbitnije su joj značajke bile, primjerice, da joj se sjedište nalazi u Beču, a pritom je jedino ispravnim priznavala samo svijet koji je sama izgradila. Ona tada nije bila receptivna, ali je zato bila sklona diktirati. MOL je, za razliku od nje, već i tada bio multikulturalan i funkcionirao kao prava srednjoeuropska tvrtka. Da je OMV 2007. imao više sreće s nama, srednja bi Europa u ovom segmentu nestala sa zemljopisne karte. I to zauvijek. A mi smo i tada znali da Austrijanci zbog tržišnih pravila EU neće moći održati MOL na okupu. Morali bi rasprodati rafinerije i proizvodne kapacitete, a potencijalnih kupaca nije manjkalo. Proživljavali smo dramatične trenutke, doista je bilo pitanje biti ili ne biti. Ali, kao što neće ni glava obitelji odluke optimalizirati samo zato da bi osobno dobro prošla, i ja sam se trudio zaštititi cjelinu. Iako bi se kod OMV-a, bez sumnje, našlo dovoljno novca za koji bi me se moglo navesti da odstupim...
Pod naslovom ‘Meta uzvraća hitac’, mađarske novine objavile su dijelove iskaza Zsolta Hernadija danog mađarskim istražiteljima. Pritom se napominje da je taj iskaz “cijelo vrijeme ležao takoreći nepročitan u Zagrebu” iako je Jutarnji objavio najvažnije navode još krajem 2011.
O Ivi Sanaderu:
Hernadi je u naveo da je prvi kontakt sa Sanderom uspostavio 2004. preko prijašnjeg potpredsjednika Europske pučke stranke Wima van Velzena. “Tada je MOL-ova kupovina 25 posto Ininih dionica bila za nama, čemu se Sanader, još kao oporbenjak, žestoko protivio. Do ljeta 2009., kad je dao ostavku, sastao sam se sa Sanaderom pet, šest puta. U listopadu 2009. sastali smo se u restoranu Marcellino”.
O Robertu Ježiću:
Kad god bih se trebao poslovno sastati s Ježićem, uvijek bi me netko, u pravilu predstavnik hrvatske vlade, prije toga zamolio da ga primim na razgovor. Ježić bi me uglavnom želio privoljeti na promjene uvjeta plaćanja. Obvezao bih se samo da ću nastale probleme proslijediti mjerodavnima, no kako je menadžment Ine smatrao da je tako bolje, odluka bi najčešće bila odbijenica”.
Konzultant koji je spojio Sanadera i Hernadija
Win van Velzen, kojega Zsolt Hernadi spominje kao čovjeka koji ga je povezao sa Sanaderom, radi u Bruxellesu kao viši savjetnik za europsku politiku u odvjetničkoj i konzultantskoj kući Covington & Burling. U biografiji navodi da je bivši političar, član Europskog parlamenta i bivši potpredsjednik Europske pučke stranke.
U privatnom sektoru radi od 2004. i navodi da je imao ključnu ulogu u Covingtonovu timu za pregovore s vladama. Savjetuje klijente o europskim poslovima, uključujući funkcioniranje europskih institucija, razvoj europske legislative i pristupanje novih članica Uniji. Od 1989., navodi, radio je u svim zemljama srednje i istočne Europe te posljednjih godina na europskom jugoistoku uključujući Balkan i Tursku.
Zastupnik u Europskom parlamentu bio je od 1994. do 2004., senator u nizozemskom parlamentu od 1987. do 1995. godine, a predsjednik Europske unije kršćanskih demokrata od 1996. do 1999. ( B. Fabrio)