- Gospodine, znate da se to ne smije raditi. Kazna je 150 kuna - obratili su se čuvari javnog reda i mira Županje te lipanjske noći 2015., u 2.30 sati, Ivici Tikviću.
Tikvić se vraćao pješice kući iz noćnog izlaska. Svi kafići bili su zatvoreni, a njega je stisnulo u mjehuru. Županja nema javni WC, a Ivici je do kuće ostalo još kilometar-dva. Znao je da neće izdržati i učinio je ono što bi, ruku na srce, vjerojatno učinio svatko od nas da se našao na njegovu mjestu. Obavio je to na ulici, u rešetkasti otvor kanalizacijskog šahta, ali je imao nesreću da ga ugledaju dva revna policajca. Odgovorio im je da nije mogao izdržati do kuće, da su svi kafići zatvoreni pa je zato morao urinirati na ulici, a oni su mu samo priopćili da će biti pozvan na Prekršajni sud.
Javno mjesto
Da mu je netko te noći rekao da će u godinama koje su uslijedile jedno noćno pišanje na javnom mjestu čak tri puta završiti na Ustavnom sudu Republike Hrvatske, Ivica bi mu vjerojatno rekao da je lud. No Ivici se dogodilo upravo to. Naše pravosuđe, pri čemu i njegovo najviše tijelo, već se četiri godine bavi slučajem noćnog uriniranja na javnome mjestu, što je činjenica koja bi mogla ući u knjige i anale hrvatskog pravosuđa o tome kako ono ne smije funkcionirati.
No vratimo se u Županju, na početak priče. Nakon što je uhvatila Tikvića u noćnom prekršaju, policija je 14. srpnja 2015. dostavila Prekršajnom sudu u Vukovaru, Stalnoj službi Županja, izjavu od 23. lipnja 2015. za donošenje odluke na temelju sporazuma sklopljenog između MUP-a i Tikvića.
Prekršajna sutkinja uzima izjavu i, očito ne analizirajući je pomno, donosi rješenje kojim Tikvića proglašava krivim “što je dana 20. lipnja 2015. godine u 2.30 sati u Županji, J. J. Strossmayera 17, narušavao javni red i mir tako što je urinirao uz cestu te je na taj način vrijeđao moralne osjećaje prolazećih građana” te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 150 kuna. Tikviću, prema Zakonu, nije ostavljeno pravo na žalbu, jer je riječ o sporazumu.
I sve bi to bilo divno i krasno da je on doista potpisao taj sporazum. Ali on to nikad nije učinio.
- Ne da nisam potpisao sporazum, nego mi nitko nikad nije ni ponudio da ga potpišem, niti sam znao da postoji takva mogućnost - rekao nam je Tikvić, kojeg smo dobili u Švedskoj, gdje je nedavno otišao na privremeni rad, dok nam je njegov odvjetnik Matej Zubović rekao da mu nije jasno “zašto je policija poslala takav dokument na sud te kako je sutkinja previdjela da na njemu nema potpisa druge strane?”.
- Moj branjenik je bio u čudu pitajući se kako su ga mogli proglasiti krivim, a nisu mu dali priliku da se brani - kaže Zubović, koji je zbog toga podnio Ustavnu tužbu, jer je Tikviću uskraćeno pravo na obranu i pravo na žalbu.
- Ustavni sud, po meni neopravdano, tad je, te 2015., odbio tužbu. Pretpostavljam da im se nije dalo zamarati predmetom od 150 kuna. Uglavnom, gospodin Tikvić je tad platio kaznu i mislio da je time sve riješeno, ali nije. Sutkinja, shvativši da se zaletjela jer na sporazumu nema Tikvićeva potpisa, donosi rješenje o nastavku postupka, iako je kazna već plaćena. Ja ponovno podižem ustavnu tužbu jer se ne može dva puta suditi za nešto za što je optuženik već kažnjen, međutim Ustavni sud nas i tada odbija - priča Zubović.
Nakon toga predmet dolazi u sudnicu Prekršajnog suda, ali Tikvić se u njoj nije pojavio.
Završena priča
- Pismeno sam obavijestio sud da je ta priča za mene završena i da nemam namjeru dolaziti davati izjave o slučaju u kojemu sam već pravomoćno osuđen. Unatoč tome - ponovno me osuđuju! Znači, ja u biti nikad nisam ništa na sudu izjavio glede toga. Samo sam osuđivan, a da nisam išta rekao. Prvi put bez prava na žalbu, a onda i drugi put - iako sam već osuđen i iako nisam htio sudjelovati u toj farsi od suđenja - priča Tikvić, koji je na kraju još jednom osuđen - i kažnjen! - za isti prekršaj. Ovaj put sutkinja mu je “odrezala” kaznu od 180 kuna.
No Tikvić i njegov branitelj ne odustaju. Tu se više ne radi o 180 kuna, nego o principima, kažu. Neki bi možda i odustali, ne bi im se dalo “tući” s državom zbog 180 kuna, ali ne i oni. Konačno, zašto bi plaćali duplo zbog nečijih propusta? Pišu žalbu Visokom prekršajnom sudu u kojem navode da se “radilo o krajnjoj, maloj, nuždi, da je trpio koliko je mogao i kad više nije mogao izdržati učinio je to u gluho doba noći na ulici...”, pišu i da je za isti prekršaj već osuđen i platio kaznu, no Visoki sud ih odbija i Tikvić je morao platiti još 180 kuna.
- Ali princip je princip i ponovno idemo s ustavnom tužbom. Treći put. Očito je bila treća sreća, jer je Ustavni sud prije mjesec dana usvojio našu tužbu te odredio da se predmet ponovno vrati na prvostupanjski sud u Županju i sad čekamo početak novoga suđenja - zaključio je Zubović.
Povrijeđeno pravo
Ustavni sud je u svojoj odluci naglasio da je dužnost suda pred kojim se vodi postupak da po službenoj dužnosti pazi na postojanje smetnji za vođenje postupka te da osuda za djelo za koje je podnositelj već pravomoćno osuđen predstavlja razlog za odbijanje optužbe. Opisanim postupanjem redovnih sudova, zaključuje Ustavni sud, podnositelju je povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje.
Tikvić nam je pak poslao svoju fotografiju snimljenu ispred suda u švedskom Norrköpingu, u kojem privremeno radi.
- Vjerujem kako ovaj sud ne donosi takve presude. Na način na koji sam ja osuđen može se donijeti presuda bilo kad i protiv bilo koga. Neki tužitelj možda sad piše da ste vi urinirali negdje na javnom mjestu i da ste sklopili sporazum po kojemu vas kažnjavaju i sud donese presudu u kojoj ste krivi i nemate pravo žalbe jer ste se sporazumjeli s tužiteljem, a vi o tom pojma nemate. Samo dobijete uplatnicu koju morate platiti, jer ako ne platite, slijedi ovrha - poručio je Tikvić.