Umro je gospar Pero Miladin, vlasnik legendarnog zagrebačkog restorana Kod Pere, najstariji hrvatski ugostitelj koji je u svojem lokalu još donedavno posluživao vjerne goste.
Rođen je 1924. u konavoskom zaseoku Bani, a ugostiteljstvom se bavio više od sedam desetljeća. Nekadašnje Izletište kod Pere, danas restoran Kod Pere, zahvaljujući svojem vlasniku svojevrsna je enciklopedija urbanog života, ali i još nenapisana sociologija polustoljetnih društvenih previranja koja su se reflektirala u tom zakutku elitne zagrebačke četvrti.
Socijalna osjetljivost
Restoranom otvorenim 4. svibnja 1967. prodefilirali su svi slojevi jugoslavenskog i današnjeg hrvatskog društva, a Perinoj kuhinji bili su privrženi umjetnici i generali, liječnici i pravnici, studenti i gradski marginalci, zadrti partijci i klerikalci, udbaši i protivnici režima, pretvorbene drpipare i celebrityji.
Pero ih je ugošćavao s podjednakom pažnjom i profesionalnom diskrecijom, izbjegavajući režimske zamke i provokacije i nastojeći da janjetina lešo, roštilj, krvavice, pečenice, patka s mlincima ili štrudl uvijek budu dominantna kategorija restoranskog ugođaja, važnija od funkcija, titula i imovinskog stanja posjetitelja. Autorstvo vic-nadimka “Pero ustaša” pripisuje se Miroslavu Liliću, iako Pero sumnja da mu ga je priskrbila ondašnja Udba.
Perin restoran bio je poznat i po tome što je račun uvijek ispisivao sam vlasnik, i to tako da je “okatom metodom” odmjerio stol, procijenio platežne mogućnosti posjetitelja, a potom nešto načrčkao u svoj blokić i “ispalio” ukupnu svotu, prilagođenu džepu gostiju. Mnogi su siromašni studenti kod Pere jeli besplatno ili za simboličnu svotu, što je pak kompenzirano onim famoznim narudžbenicama onih koji su plaćali potpisom.
Perin život bio je nalik na rijeku ponornicu: ponirao je u bespućima socijalnih previranja i opet izranjao, uvijek u tamnom konobarskom odijelu, s kravatom i bijelom košuljom, neprimjetan a sveprisutan, tih i odmjeren, ali britkog jezika, poduzetan, pošten i socijalno osjetljiv...
Otvaranje 1967.
Kad mu je bilo šesnaest godina, 1940., počeo je raditi kao konobar u gostionici nedaleko od kolodvora u Ilidži. Majka mu je umrla kad su mu bile manje od tri godine, a njegovu bratu Niki niti pet.
Nakon odsluženja vojnog roka vratio se u Konavle i radio kao konobar u restoranima na području Dubrovnika i Cavtata. U Zagreb se doselio početkom 1956., nastavljajući raditi u svojoj konobarskoj struci. Njegov brat Niko početkom šezdesetih otputio se na rad u Njemačku i prikupio solidnu ušteđevinu. Pero se 1960. oženio Zagorkom Maricom, rođenom u Cvetlinu nedaleko od Trakošćana, 1961. rodio im se sin Ivica, a 1962. Zvonimir.
Braća Niko i Pero kupili su 1963. kućicu na Šalati, uza same Schlosserove stube, a 1967. u njezinom su prizemlju otvorili obiteljski restoran.
“U to je doba u gradu bilo malo privatnih restorana. Dobro sam poslovao u to vrijeme, direktori poduzeća imali su tzv. narudžbenice i nisu mnogo gledali na to koliko će sa svojim društvom potrošiti. Bila su to zlatna vremena ugostiteljstva”, kaže Pero.
Slavni bakalar
Iako su u Perinom restoranu redoviti gosti bili pripadnici društvenih elita, od kulturnjaka do političara, sportaša i poslovnih ljudi, on nikad nije želio govoriti o njihovim imenima. Redatelj Vlado Habunek, šekspirolog Josip Torbarina, operna diva Ruža Pospiš Baldani, slikar Edo Murtić - za kojeg kažu da je kod Pere “pojeo nekoliko svojih slika” - dirigent Lovro Matačić i mnogi drugi umjetnici voljeli su Perinu kuhinju i vrlo poseban ugođaj u njegovu lokalu. Dolazili su i “hrvatski proljećari”, zbog čega je Pero nakon sloma Hrvatskog proljeća, 1972., bio fizički napadnut, a poslije i pozvan na policiju...
Na Badnjak se u doba komunizma kod Pere uvijek posluživao bakalar, a mnogi su ga, neovisno o vjerskim uvjerenjima, odnosili doma. Poslije se prepričavalo kako se Pero protiv totalitarizma uspješno borio bakalarom.
Obitelj Marice i Pere Miladina obilježila je tragedija iz prosinca 2011., kad je u prometnoj nesreći stradao njihov pedesetogodišnji sin Zvonimir.
Drugi Perin sin Ivica profesor je na Tehničkoj školi i uspješni igrač bridža, ali sve više preuzima vođenje restorana.
Gospar Pero, nakon 76 godina neprekidnog rada, otišao je na vječni počinak. Svjestan da je cijeli njegov život ugostiteljstvo i sve ono što ta djelatnost uključuje, ponajprije druženje s ljudima kojima je na svoj topli mediteranski način bio toliko privržen, ovaj radišni Konavljanin do kraja života nije pokazivao znakove umora. Ili ih je - vođen poslovnom diskrecijom - vješto skrivao.
Zagreb će ga pamtiti kao jednu od najvećih ugostiteljskih legendi svoga doba.