DRUŠTVENA INTEGRACIJA

ŽELE NAUČITI HRVATSKI JEZIK, A NE ZNAJU NI LATINICU Reporteri Jutarnjeg posjetili su jedinstveni tečaj opismenjavanja azilanata

    AUTOR:
    • Boris Orešić

  • OBJAVLJENO:
  • 04.03.2019. u 20:00

Tomislav Krišto / CROPIX

Jezični su tečajevi u Hrvatskoj inače posebno nedostupni onima koji ne znaju čitati i pisati latinicu, no zahvaljujući trudu studenata zagrebačkog Filozofskog fakulteta i njihovih profesora, osam žena i četiri muškarca različite dobi, od 16 do 55 godina, ali različitog stupnja obrazovanja i različitog poznavanja stranih jezika, naučili su osnove čitanja i pisanja. I svi su se pritom dobro zabavili...

Kao dobre prijateljice, uz zagrljaj i srdačne poljupce, pozdravljaju se studentica kroatistike Đurđica Ocvirk i njezina učenica Sirijka Sana Hamaji, koja se prije tri mjeseca s dvoje djece iz Idliba doselila u Zagreb, gdje joj je suprug dobio azil.

“Malo znam hrvatski”, kaže Sana i, pružajući ruku, dodaje: “Dobar dan. Kako si?” Prve riječi novog, za nju prvog stranog jezika koji je ikada učila, kao i prva slova koja je svojom rukom napisala latiničnim pismom, naučila je upravo uz pomoć Đurđice i njezinih kolega kroatista Francesce Sammartino i Lovre Radoševića. Njih troje studenata završne, pete godine studija hrvatskog jezika i književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu proteklih se mjeseci, u sklopu izbornog kolegija Hrvatski kao ini jezik i društveno korisno učenje, bavilo opismenjavanjem azilanata i tražitelja azila u Hrvatskoj.

Jezična radionica u trajanju od 20 sati održana je u skučenim prostorijama udruge Are You Syrious, koja posljednjih godina na razne načine pomaže izbjeglicama i imigrantima u Hrvatskoj i koja je odabrala 12 polaznika za ovaj jedinstveni tečaj opismenjavanja - osam žena i četiri muškarca različite dobi, od 16 do 55 godina, ali različitog stupnja obrazovanja i različitog poznavanja stranih jezika.

Zadovoljni polaznici

- Polaznici uglavnom nisu znali ni osnove hrvatskog jezika. Naši su ih studenti podučavali čitati i pisati na latinici, na hrvatskom jeziku. Ideja je bila da što više uključimo žene jer one najteže dolaze u priliku učiti jezik s obzirom na to da se više brinu o djeci i teže se zapošljavaju. Jezični su tečajevi posebno nedostupni onima koji ne znaju čitati i pisati latinicu i stoga vjerujemo da je ovaj projekt pridonio njihovoj integraciji. Rekli su nam da su sretni jer sada, dok hodaju gradom, mogu pročitati što negdje piše i lakše se snaći u prostoru.

Učeći pismo, učili su i neke hrvatske riječi. Svi su naučili predstaviti se na hrvatskom, reći odakle dolaze i koliko imaju godina. I sve to napisati - otkriva nam Ranka Đurđević, lektorica u Croaticumu, Centru za hrvatski kao drugi ili strani jezik, koja je s kolegicom Jelenom Cvitanušić Tvico preuzela ulogu mentorice studentima u sklopu kolegija kojeg je nositeljica profesorica Zrinka Jelaska.

Zadovoljstvo ne kriju polaznici koji uglavnom planiraju život nastaviti u Hrvatskoj te im je dragocjena svaka prilika da upijaju jezična znanja, ali ni studenti koji su program sami osmislili i realizirali, a usput su se, učeći i predajući, svi zajedno i dobro zabavili, često i nasmijali jer polaznicima čiji su materinski jezici arapski, farsi i urdu nije, objašnjavaju mladi predavači, bilo lako kad je trebalo izgovoriti neke lijepe hrvatske riječi kao što je - ljiljan.

- Jako sam zahvalna što sam dobila priliku učiti hrvatski i svakako bih htjela nastaviti kako bih lakše pronašla posao - govori Sana Hamaji, koja je u Siriji radila kao krojačica. U Hrvatskoj, u kojoj je s članovima obitelji dobila azil, spremna je što prije početi raditi bilo što jer ovdje želi graditi svoju budućnost.

- Očekivali smo da će nam najteže biti komunicirati s našim polaznicima jer nemamo zajednički jezik, no nakon prvog sata shvatili smo da se konstantnim ponavljanjem sve gradivo može prenijeti onako kako želimo. Iznenadilo me koliko su bili spremni na nove stvari. Neki su jako brzo napredovali, pa smo im morali zadavati dodatne zadatke. Prvo sam ih naučila izgovoriti samoglasnike a, e i i. Shvativši da ih imaju u svojim jezicima, ubrzo su ih naučili i zapisati, a onda i prepoznavati riječi koje počinju tim samoglasnicima. Neke hrvatske glasove poput č, ž ili dž ipak im je bilo teže svladati - kaže Đurđica Ocvirk.

- Od samoglasnika su neki teško razlikovali u i o dok su drugi, vjerojatno pod utjecajem engleskog, miješali e i i. Učili smo ih velika i mala tiskana slova. Nekima je bilo teško napisati j, nj i lj, odnosno osvijestiti da se zavijutak slova j piše ispod crte. Dž obično nisu otprve shvaćali kao jedno slovo, nego kao dva. U arapskom jeziku nema glasa p, pa smo im morali objašnjavati razliku između p i b, što se i nije pokazalo toliko problematičnim. Jedna polaznica jako se mučila s izgovorom riječi ‘cipela’ - ističe Lovro Radošević pa dodaje kako su radi lakšeg podučavanja birali riječi koje se jednako izgovaraju i imaju isto značenje kao u arapskom, kao, na primjer čaj, limun i majmun ili dućan za koji oni kažu dukan. Smijali su se kad su shvatili što u hrvatskom znači baba jer je to kod njih tata.

Tomislav Krišto / CROPIX
 

Francesca Sammartini dodaje kako je svojim učenicima morala objašnjavati da između riječi u hrvatskom jeziku postoje razmaci, a da je na kraju rečenice točka jer u njihovim jezicima ta pravila ponekad ne vrijede. Brzo su se, dodaje, naviknuli da se u hrvatskom piše slijeva nadesno, a ne obrnuto, kao u arapskom.

- Kad smo u sklopu tečaja imali diktat, dosta mi je trebalo da im objasnim što je to diktat. Iako smo ih prije svega učili da znaju napisati osnovne pojmove poput svojeg imena i prezimena, grada ili države, naučili su i hrvatske pozdrave i brojeve. Polaznici su bili jako zainteresirani i motivirani, redovito su dolazili na tečaj i pisali zadaće - kaže Francesca i dodaje kako se pokazalo da mlađi ljudi lakše usvajaju znanja od starijih. Tijekom osmišljavanja tečaja studenti se, tvrde, nisu oslanjali na literaturu, nego su bili prepušteni vlastitoj kreativnosti.

Za sve troje studenata to je bilo prvo nastavničko iskustvo u životu i priznaju da su se dobro snašli. Đurđica bi se uskoro, kad diplomira, htjela baviti podučavanjem stranaca hrvatskom jeziku, a nastavnički bi posao htio raditi i Lovro, koji je kao volonter u jednoj udruzi već pomagao izbjeglicama i azilantima u Hrvatskoj, a sada im je imao priliku i prenijeti znanje, što ga usrećuje. Francesca savršeno govori hrvatski i talijanski, dva jezika koja i studira, pa je već podučavala talijanski jezik hrvatske učenike. Sada je prvi put radila s izbjeglicama i drago joj je što je naučila nešto o tim ljudima prema kojima ni prije nije imala predrasude, ali se sada i iz prve ruke uvjerila da su jako topli, otvoreni, pristojni i srdačni.

Praktična primjena

- Čula sam da vole kasniti, ali nisam baš očekivala da će kasniti pola sata. No, između njih i nas mnogo je više sličnosti nego razlika. U Italiji, gdje je mnogo više izbjeglica nego u Hrvatskoj, često se može čuti da su oni delinkventi i da će domaćim ljudima preoteti poslove, što, naravno, nije istina. Među izbjeglicama je mnogo žena i djece i svi su oni uglanom dobronamjerni ljudi koji su ovamo došli iz potrebe - zaključuje Francesca, koja bi, kad završi studij, najviše voljela Talijanima predavati hrvatski jezik, no bit će sretna i ako dobije posao nastavnice talijanskog ili hrvatskog jezika u Hrvatskoj jer bi voljela ostati u Zagrebu, u koji se prije pet godina doselila iz Italije, kada se upisala na fakultet.

Svoje učenike s Bliskog istoka zagrebački su studenti pokušali ponešto naučiti i o hrvatskoj kulturi, pa su im govorili o Božiću i svetom Nikoli te im pripremili darove za djecu. Naučili su ih prepoznati imena nekih jela, kako bi, primjerice, na jelovniku znali pročitati da je riječ o svinjetini, koju oni ne jedu, ili o nekom alkoholnom piću, s obzirom na to da većinom ne piju alkohol.

- Iskoristiti načela društveno korisnog učenja, dobra je mogućnost da se akademski sadržaji prelijevaju preko granica fakulteta te da učinimo nešto korisno za društvo, a podučavanje jezika za azilante i tražitelje azila stvarna je potreba. Nije prvi put da Jelena Cvitanušić Tvico i ja radimo nešto povezano s azilantima. Već su im naše studentice volonterke držale tečajeve hrvatskog jezika, ali je to sada prvi put bio dio fakultetskog kolegija i prvi je put riječ projektu koji su studenti osmislili sami.

Nitko od nas dosad nije imao iskustva s opismenjavanjem na latinci. Nismo polazili od materinskog jezika polaznika, nego smo ih učili pisati i izgovarati hrvatska slova i riječi koje počinju tim slovima. Studenti su morali puno raditi sami ili u timu, reagirati u konkretnim situacijama, od kojih su neke i teško predvidljive, i svakako su se osvijestili i kao nastavnici i kao građani - kaže mentorica Ranka Đurđević, koja se već devet godina bavi podučavanjem stranaca hrvatskom jeziku. Vjeruje da će se slični tečajevi održavati i ubuduće te da će se u rad s izbjeglicama uključiti više studenata.

- Od studenata smo imali jako visoka očekivanja, a oni ne samo da su ih ispunili nego su ih višestruko nadmašili svojim predanim radom i entuzijazmom - zaključuje mentorica Đurđević.

Među polaznicima su bili majka i sin iz Alepa, Favda Avdo i Muhamed Jafo. Nakon nekoliko godina života u izbjeglištvu u Turskoj, prije osam mjeseci stigli su u Hrvatsku te dobili azil u sklopu programa preseljenja izbjeglica koji u suradnji s MUP-om provodi Međunarodna organizacija za migracije (IOM). S njima su i preostali članovi obitelji - Muhamedov otac i dva mlađa brata.

Muhamed ima 16 godina i studenti kroatistike nam kažu da je bio najbolji od svih polaznika na tečaju opismenjavanja. On nam otkriva kako je u Siriji završio četiri razreda osnovne škole, a u Turskoj još dva jer je poput većine drugih maloljetnih izbjeglica tamo morao raditi najteže i najgore plaćene poslove i nije se stigao redovito školovati. Na preseljenje u Hrvatsku njegova se obitelj, kaže, i odlučila jer su im u IOM-u rekli da će ovdje moći nastaviti školovanje.

No, ni nakon osam mjeseci nije mu omogućen upis u školu, zbog čega je jako tužan, ali se nada da će mu se želja ipak uskoro ostvariti. Dok to govori, njegovoj se majci oči pune suzama. Obitelj je dobila na korištenje kuću u Velikoj Gorici, odakle gospođa Favda Avdo svakog jutra u pet sati putuje u Zagreb, gdje radi u skladištu jer je to posao za koji joj nije potrebno znanje hrvatskog jezika.

- Lijepo nam je u Hrvatskoj i tu želimo ostati. Zato mi je jako drago što sam, kad već ne idem u školu, dobio priliku sudjelovati u tečaju opismenjavanja - sa smiješkom kaže Muhamed.

Djeca se uspješno školuju

- Znanje jezika ključno je za integraciju. Filozofski fakultet i Are You Syrious već su uspješno surađivali na tečajevima hrvatskog za azilante. Tada smo shvatili da neki ljudi teško mogu pratiti tečaj jezika jer se iz raznih razloga nisu školovali ni u svojim zemljama, što se posebno odnosi na žene i siromašnije ljude. Stoga nam je ideja bila identificirati potrebu koja bi se mogla realizirati u okviru fakultetskog kolegija, a to je da ljudi moraju prvo naučiti pisati i čitati latinicu kako bi mogli dalje sudjelovati u bilo kakvom tečaju jezika, ali i da bi se lakše snašli u svakodnevnom životu - ističe Anamaria Macanović, koordinatorica za integracije iz udruge Are You Syrious, koja trenutno pomaže 200-tinjak izbjeglica kojima donira hranu, odjeću i obuću te higijenske potrepštine, ali im pruža i socijalnu podršku kako bi se lakše povezali s raznim institucijama. Prema njezinim riječima, kronično nedostaje kvalitetnih tečajeva hrvatskog jezika za azilante i tražitelje azila iako im je država dužna to osigurati.

- Ministarstvo znanosti i obrazovanja, koje je nadležno za osiguravanje tečajeva, provodi natječaje na kojima izabire institucije koje će ih provoditi. Ti natječaji nisu transparentni pa je tako ove godine taj posao povjeren jednom zagrebačkom učilištu koje je specijalizirano za promet, a ne za jezik. Također, mnogo je problema s uključivanjem djece azilanata u školski sustav. Osnovnoškolci uglavnom brzo kreću u školu, ali to ne vrijedi i za djecu srednjoškolske dobi poput Muhameda iako zakon jasno propisuje da je dužnost obrazovnih vlasti svakom djetetu u dobi do 18 godina omogućiti pohađanje redovnog školovanja bez obzira na njegovo prethodno obrazovno iskustvo. Prije polaska u školu djeci bi trebala biti osigurana i pripremna nastava hrvatskog jezika od najmanje 70 sati.

Čini mi se da su u Muhamedovu slučaju zakazale lokalne vlasti u Velikoj Gorici, gdje dječak živi, Ministarstvo obrazovanja, ali i međunarodne organizacije zadužene za integraciju azilanata - naglašava Macanović. Velikogorički bi gradski ured, dodaje, trebao poslati preporuku školi koja bi dječaka trebala upisati u redovni program. Praksa je, zaključuje ona, pokazala da se, bez obzira na sve druge prepreke, djeca izbjeglice prilično uspješno uključuju u školovanje u Hrvatskoj.

Izdvajamo