“Za taksi nemam, a u tramvaj po koronu nema šanse da uđem!” tako je prije koji dan odvratila susjeda na moj upitni pogled ranog jutra dok sam je gledala kako iz biciklarnika izvlači svoj studentski, 20 godina star bicikl. Bio je to dan kad se nakon šest tjedana rada od kuće morala vratiti u ured.
“Ja k’o Francuskinja”, smijući se u zadnji čas pumpa gumu. “Znaš da je francuski stožer Francuze pozvao da nakon normalizacije života na posao idu – biciklom? Ha! Zaobiđite javni promet i veća je šansa da vas zaobiđe korona!” energično je citirala francuskog Capaka, nespretno se potom nasukala na sjedalo, otišla na polupraznim gumama koje iole kritičnijem ne bi ulijevale povjerenje da će je odvesti iz Novog Zagreba do Maksimirske.
Bicikli se, kažu nam trgovci, prodaju bolje negoli i jedno proljeće do sada, a proljeće je doba kad prodaja bicikla ionako, kad je sve redovno, ide ponajbolje.
Kristijan Keindl, vlasnik Keindl Sporta, kaže da u zadnje vrijeme bilježe ogromno povećanje prodaje preko interneta, dosad je pak interes za web, koji imaju 20 godina, “bio izrazito prosječan”.
Nova era transporta
“Za više od 90 posto ljudi koji su u novije vrijeme kupili bicikl možemo s velikom sigurnošću tvrditi da su prvi put ili prvi put nakon dugo vremena nabavili bicikl. Radi se o kupcima koji su se odlučili za rekreaciju, ova ih je kriza djelomično na to potaknula, a ima i puno onih koji su se odlučili kupiti bicikl kao transportno sredstvo. Nije vozio tramvaj u Zagrebu, gužve su po autobusima i ljudi su se odlučili za bicikl zato što su brinu o zdravlju ili zato što im je to praktično”, razmišlja Keindl.
Sanja Biželj, direktorica Ciklo centra, koji uz prodaju nudi i servis, kaže da im je ove godine potražnja porasla - deset puta. “I nije to samo tako kod nas, u Hrvatskoj, već u cijeloj Europi, bicikla nedostaje i ovdje i u inozemstvu, jer se proizvodnja planira i bicikli naručuju dvije godine unaprijed, prema predviđanjima za neke prosječne sezone, a ove godine imamo nezapamćenu potražnju, pritisak tržišta. Da imamo i duplo više, prodali bismo ih.”
Njihov servis uveo je nova pravila - više ne primaju bicikle koji nisu kupljeni kod njih, ne stignu. “Pritisak na servis je užasno veliki, jako je puno ljudi koji su dosad bicikle godinama držali u garažama i sad odlučili voziti, nemoguće nam je odraditi tu količinu posla, ni prostorno niti kadrovski”, govori Biželj. Slična je situacija s više servisa po gradu s kojima smo razgovarali - ovakvu sezonu, svi kažu, ne pamte.
Talijanske su vlasti ovih dana odlučile subvencionirati građanima kupnju novog bicikla ili električnog skutera s 500 eura (3700 kuna). Hrvati neće biti te sreće, bar ne za obični, ali možda dobiju koju kunu odluče li se kupiti električni bicikl. U Ministarstvu zaštite okoliša i energetike prijašnjih su godina značajno sufinancirali i fizičkim i pravnim osobama takvu kupnju. Novi natječaj izlazi u srpnju, za sada, kažu nam, ne znaju hoće li se i ove godine na njega moći javiti fizičke osobe, hoće li sufinancirati kupnju građanima.
Darinka Jug (54) gotovo 40 godina vozi se gotovo isključivo biciklom.
Darinka Jug
“Super je da se nakon karantene više voze bicikli, tako je bilo i kad je jako poskupio benzin, i tada je puno ljudi prešlo na bicikl. A i nije bitan razlog - kad ga jednom počnete voziti, steknete naviku i kojigod da je razlog, svaki je dobar da sjednete na bicikl. Svako zlo za neko dobro. Korona za biciklizam!” smije se Jug.
“U srednjoj školi sam živjela na periferiji, iza Sesveta, zadnji autobus je išao u 23 sata, baš kad je najbolje na tulumu, ja bih morala kući. Nije bilo tramvaja do Dupca k’o sad, nitko se nije vozio tad preskupim taksijem, zato sam ja tada krenula biciklom. Mladima i danas znam reći da bicikl omogućuje da kontroliraš svoje vrijeme, jer ne ovisiš o tome da roditelji dođu po tebe, ne ovisiš o javnom prijevozu…
Mislim da to vrijedi i za mnoge odrasle.
“Za mene znaju reći da nikad ne kasnim. Pa kako ću kasniti, ne čekam ZET, eventualno ako mi pukne guma, a i to se dogodi jednom u pet godina. Ima apsolutnu samostalnost, to je meni i vrednije od toga što je bicikl dobar za zdravlje.”
Biciklom na posao putuje od prvog radnog dana, i kad joj je posao bio 10 km od kuće i danas kad je udaljen par stotina metara.
Ne nosi dodatnu odjeću, ne presvlači se u uredu.
“Ne dramim oko toga. Znojim li se? Pa znojite se u tramvaju. Ja na biciklu ne vozim utrku na posao, naravno da bi se uznojila da divljam. Pitaju me i je li mi zimi zima na biciklu. Nije. Zna biti i prevruće ako se predebelo obučem.”
U bisagama uvijek drži kabanicu. “Ako je kiša, kabanicom pokrijem sebe i prednji dio bicikla. Nosim normalne cipele i ništa se ne namoči.”
Svugdje na 2 kotača
Nema lošeg vremena za bicikl - kiša, vjetar, snijeg, ništa joj ne smeta. Pamti da samo jednom u zadnje tri godine nije bilo za voziti. “Preko noći je pala ledena kiša, ujutro je bilo k’o staklo. Srećom, to je bilo po stazi, a sa strane je bio dubok snijeg, pa sam po njemu gurala bicikl.” Jug biciklom ide i na koncerte u Lisinski, u dugoj haljini i s potpeticama. I na kazališne predstave. “Svugdje biciklom”, kratko će. “Ne vozim auto, a ni o kome ja ne ovisim.
Ako sam na nekom događaju i ide mi se kući, kažem ljudima ‘Bok’, sjednem na sic i odvezem se doma. Za mene misle valjda da sam srasla s biciklom, neki, kad me vide pješice pitaju gdje mi je – bicikl.”
Položila je vozački, nekad imala i auto, ali je od njega odustala. “Auto mi ne fali. Ako nešto ne mogu biciklom, recimo oca odvesti u bolnicu na pregled, uzmem taksi, danas taksi više nije skup.
Ako nešto veliko kupim što ne mogu dovesti na biciklu, danas svaki dućan ima dostavu.
Prije 20 godina skoro da sam znala svaki bicikl koji sam sretala po gradu, znala sam fizionomije ljudi koji su biciklirali, onda možete misliti koliko nas je malo bilo. Danas pak imate hrpu ljudi koji se voze bicikl, a ne znaju ga voziti, ne znaju pravilo desne strane, pa kad se mimoilazimo, ne znaju bi li lijevo ili desno, kad idu prema meni na biciklu, stanem i kažem:
‘Ajde, odluči se..’”, smije se kao da je to više zabavlja negoli frustrira. A potom u detalje priča kad ju je lupio biciklist, opisuje zebru, semafor, tko je kuda skretao … “Danas me više strah biciklista nego automobila, jer ovaj se na biciklu vozi i nikoga ne gleda, ni mene nit sebe.” Biciklom i na vjenčanje.
Vožnja u štiklama
“Moja prijateljica koja vozi auto mora izuti štikle jer si pete uništi, povlače joj se pete po podu dolje, grebe petu… meni se to ne događa, noga na pedalu staje prednjim dijelom stopala, a ne petom.” A u dugačkoj haljini … kako se tad vozi bicikl?
“Imam sistem, premotam donji dio haljine preko koljena, gurnem ispod sjedala, da mi ne ide u žbice kotača i da se ne zamasti o lanac”, tako se, objašnjava, vozi bicikl u osam centimetara visokim potpeticama i svilenoj haljini do poda.
U bisagama uvijek, i zimi i ljeti, drži kabanicu i osnovni alat (skidačice za skidanje gume, krpačice, rezervni šlauf, i mini pumpu), osnovnu prvu pomoć … “Da mogu sama promijeniti gumu ili pokrpati.”
Zadnji je put krpala svoju gumu prije tri godine, a u karanteni je pokrpala jednu prijatelju.
Biciklom ode do Vukovara, obići prijatelje, u Motovun, gdje joj se već hoće i gdje ustreba ili poželi.
Ljudi se bicikla prime na različite načine.
Nekima je on osjećaj slobode kretanja, onima kompetitivnijima izazov brzine i kilometara.
Ima i Jug svoju anegdotu: “Još donedavno kacige su bile od stiropora. Imala sam jednu takvu, vozim se po Maksimirskoj, a ljudi iz tramvaja bulje u mene i smiju se. Ja sam njima te 1995. bila k’o izvanzemaljac. A danas svaki drugi na biciklu izgleda kao da ide na Tour de France – kaciga, rukavice, dres i tako voze na – posao. Sad kad vidite muškog u bickama da im se k’o baletanima očitava spolovilo, to je apsolutno normalno …”
Prvo u brdo
Mnogi, kad se odluče kupiti bicikl, prvo kupe brdski, prednost mu je da ga mogu voziti po raznim terenima i usponima. “Vrlo brzo bicikl te zarazi, biciklizam je puno zarazniji od korone. Jer, počneš otkrivati neke nove stvari i mjesta nedaleko od vlastite kuće, jer stotinu godina si u toj ulici, a dok nisi sjeo na bicikl možda nisi znao što sve imaš u krugu od 15 km od kuće, što se sve tamo skriva.
I bude to baš izazov, vuče te, odjednom se nađeš u društvu biciklista, počneš uspoređivati opremu, nabavljati komad po komad…”, opisuje tu strast Miholjević. Tako je nekako u biciklizam krenuo i Ivan Milun Ico (46). “Počeo sam s brdskim, ali sam vrlo brzo prešao na cestovni. Više mi se svidjela cesta, jer jednostavnije je sjesti na bicikl i početi se odmah voziti negoli težim biciklom sa širokim gumama voziti cestom pola sata da bi ušao u neku šumu u kojoj takav bicikl i te gume jedino imaju smisla.
Ivan Milun
Više volim brzinu na cesti, iako je i brdski krasan, posebno u jesen, proljeće … cestovnim je jednostavnije, možeš na ravno, na brdskom se uvijek pomalo patiš. Po cesti se možeš voziti u grupi, a na brdskom to nije tako, tamo više voziš samostalno, ako si u društvu, nisi blizu jedan drugome već se stalno čekaš…”, govori Milun.
Do 2013. se natjecao, danas vozi samo za svoj gušt. Tjedno sam na biciklu 4, 5 puta, radim više od 15.000 km godišnje, 600 sati godišnje sam na biciklu, ako nisam na biciklu, prčkam oko bicikla, društvo s kojima se družim su biciklisti, godišnji koristim na biciklu, cijelu Hrvatsku sam obišao na biciklu, Alpe, Dolomite…”
Najbolje što mi je bicikl donio?
“Ljudi. Bez biciklizma ne bih upoznao tako širok krug, 90 posto mojih prijatelja stigli je kroz biciklizam. Bez biciklizma ne bih vidio te silne ljepote u prirodi. Nekih hodaju, neki trče, neki odu žičarama, a mi to sve prođemo biciklom… “
“Nekad su nam se smijali, a sad je biciklizam postao novi golf”
Biciklizam je, napominje Vladimir Miholjević, uz trčanje sport koji najbrže raste, sve je popularniji. “Više je tome razloga: ljudi nemaju vremena nalaziti se s drugima, trenirati neki grupni sport, pa kad uhvate slobodno vrijeme odrade sami svoj trening, a i trening biciklom kao i trčanje možete započeti čim izađete iz kuće i završavate povratkom u kuću.
Tu nema praznog hoda. S druge strane, praćenje preko Strave i drugih platformi omogućilo je da su danas i ti sportovi interaktivni. Premda zapravo ne trčite i ne pedalirate u društvu, uspoređujete rezultate s onima koji su prije prošli tom dionicom… “
Rekreativni biciklizam sve je popularniji i među poslovnim ljudima, zovu ga novim golfom, ističe Vladimir Miholjević. “Danas se na biciklu priča o poslu, povezuju se, stvaraju bitni kontakti.” Kod nas je i biciklizam kao trend stigao sporije, baš kao i trčanje. Nešto je u mentalitetu, ali bitan dio je i u socijalnom stanju, u siromašnoj zemlji gdje se ljudi bave time kako rastegnuti plaću od 1. do 31., manje imaju slobodnog vremena, pa i vremena za rekreaciju.
“Posljednjih sedam, osam godina kod nas godišnje broj onih koji se voze biciklom raste i do 25 posto. Za usporedbu, godišnji rast u zapadnoj Europi je od 8 do 12 posto”, kaže Miholjević, pričajući kako je kasnih 1980-ih kad je on kretao u, doduše profesionalni, biciklizam, čak i rekreativno bicikliranje bilo predmet čuđenja, gotovo poruge.
“Mi smo mnogima bili smiješni, ljudi su nas doživljavali kao karikature, a danas svi voze…”