Svi mi odvjetnici iz područja kaznenog prava imamo maksimu, da ne branimo djelo, nego svojega klijenta. Kada je riječ o kaznenom djelu okrutnog ubojstva, teško je to reći i ostati čiste savjesti. No, ipak izgleda da svi nemaju problema sa savješću.
Kolega Nobilo Josipa Perkovića pravomoćno osuđenog za okrutno ubojstvo zastupa i nakon što su mu propali pokušaji političkim protupravnim igrama izbjeći izručenje sudu u Njemačkoj, u kojoj je Stjepan Đureković ubijen na okrutan način, a svoju borbu nastavlja i nakon što je Josip Perković u Njemačkoj pravomoćno za to ubojstvo osuđen i zatvoren. Pri tome Nobilo gubi mnogo manje negoli Josip Perković. Prvi, naime, ispada gospodinom odvjetnikom, a za drugoga se stalno ponavlja da je pravomoćno osuđen za okrutno ubojstvo.
Zašto Nobilo to radi? Nije uspio zadržati Perkovića u Hrvatskoj. Nije Nobilo uspio ni sugerirati uspješnu obranu glede merituma kaznenog djela koje mu se stavljalo na teret u Njemačkoj.
Što želi postići Anto Nobilo? Istina jest da sam od Josipa Perkovića, dok sam bio glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske, primio niz obavijesti koje su nam pomogle u obrani Republike Hrvatske. Koliko znam, Perković i Mustač koristili su nam u obrambenom i osloboditeljskom ratu Republike Hrvatske. Nakon pobjede u ratu, kada više nisam bio državni dužnosnik, protiv te dvojice, iako bijahu javno prokazani kao organizatori Đurekovićeva ubojstva, pravno se nije poduzimalo ništa. A za početak istrage za nadležno državno odvjetništvo bio je dovoljan i glas, osnovana sumnja da su sudjelovali u organizaciji ubojstva Stjepana Đurekovića. Koliko su strukture iz bivšeg sustava, SFRJ, raširene i moćne, vidi se iz toga što su nametnuli "Lex Perković", koji je Republiku Hrvatsku izložio svjetskoj javnosti kao zaštitnicu komunističkih zločina. Našlo se i nekoliko operativaca koji su svim silama uprli, pa se i javno izložili u nastojanju da se spriječi suđenje kao i samo izručenje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača Njemačkoj. U te se napore uključila i sveučilišna profesorica kaznenog procesnog prava Zlata Đurđević. Tada još uvijek pogrešnom teorijom, jer tada još nije imala ovlasti. Bio je vrlo smiješan očajnički pokušaj Ante Nobila na HTV-u koji dan prije izručenja uvjeriti javnost da postoji opasnost od toga da druge države, kao, na primjer, Velika Britanija, primjenom naše logike, zatraže izručenje hrvatskih boraca svojem, britanskom pravosuđu za neka moguća kaznena djela. Desetak sati nakon toga tadašnji predsjednik Vlade RH, Zoran Milanović, tu je priglupu i eklatantnu laž prihvatio i na televiziji doslovno ponovio kao čistu istinu.
Pristranost Zlate Đurđević
To je, dakako, velika glupost, jer Britanija nema pravnu ingerenciju nad ljudima koji nisu njezini državljani, ni nad događajima u Hrvatskoj nema apsolutno nikakovih ovlasti, a Njemačka ima i ovlasti i pravo i dužnost djelovanja na zaštiti zakonitosti na svojem tlu, pa je onda morala, naravno, i suditi za teško kazneno djelo onima koji su kaznena djela počinili u Njemačkoj. Ne može, dakle, biti nikakve odlučne sličnosti između odnosa Njemačke prema osobama optuženim za kazneno djelo s njemačkog tla i odnosa Britanije s hrvatskim braniteljima i njihovim eventualno kaznenim djelima počinjenim u Republici Hrvatskoj.
Nakon što je donesena pravomoćna presuda za okrutno ubojstvo koje su organizirali Zdravko Mustač i Josip Perković, Nobilo se bacio bjesomučno dokazivati da se tu, zapravo, radilo o nekakovoj zavjeri.
Nobilo se nije usudio prihvatiti javnu raspravu s jugoslavenskim udbašem Božidarem Spasićem, koji je jednostavno i istinito osporio njegovu neistinitu tvrdnju da je Đurekovića ubila jugoslavenska ili srpska Udba, pa Arkan ili neki drugi. Svi su upućeniji znali, a meni je osobno Josip Perković dostavio primjerak Tajnoga službenog lista SFRJ, da svaka socijalistička republika ili autonomna pokrajina ima vrh Partije, koji smije naručivati jedino ubojstva svojih republičkih državljana. Josip je Broz, koji je donosio te tajne službene listove što su izlazili samo u deset primjeraka, dobro znao da bi i inače u SFRJ nastupio međukomunistčki rat u kojem bi se komunisti međusobno tamanili po nacionalnim, a ustvari interesima blizine blagajni s vrijednostima koje su bili opljačkali od naroda.
U samoj obrani na njemačkom kaznenom sudu Nobilo je blatio žrtvu Stjepana Đurekovića, da je bio pronevjeritelj, da je radio kao strani špijun i na svaki drugi način koji pravno nije imao relevantnosti, ali je mogao neke okrenuti protiv ubijenoga, a pri tome one koji su organizirali ubojstvo pričiniti manje krivima. Sve su to neistine!
Nobilo je odlučio ukinuti pravo na supsidijarnu žalbu udovice, gospođe Đureković, koja je ispravila svinjariju državnog odvjetništva RH, koje se nije htjelo žaliti na odluku Županijeskog suda Velika Gorica o odbijanju Mustačeva izručenja Njemačkoj, pa se umiješala u taj kazneni postupak žalbom odvjetnika Zrinke i Siniše Pavlovića Vrhovnom sudu Republike Hrvatske i zapravo time spasila cijelu stvar. Sada Nobilo eklatantno govori neistinu da naši sudovi nisu imali pravo dalje postupati po žalbi gospođe Đureković, a i Županijski sud u Zagrebu i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao i Ustavni sud Republike Hrvatske, odlučili su Perkovića i Mustača izručiti Njemačkoj.
Pritom, nadalje, Anto Nobilo govori neistinu kada tvrdi da je zastara u zemlji koja izručuje dovoljan razlog za svaku drugu zastaru.
Ne! Nije uvijek.
Ja se sjećam, iz svoje obrane dr. Andrije Artukovića, ugovora iz 1907. o uzajamnom izručenju krivaca između SAD-a i Kraljevine Srbije.
Bitni su uvjeti za izručenje, da je predbačeno kazneno djelo kažnjivo u objema zemljama i da nema opasnosti da će se suditi politizirano. I prema današnjemu Zakonu o pravnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije, po čl. 20. zastara za mnoga kažnjiva djela nije egzistentna.
Dakle, ako je kazneno djelo kažnjivo u objema zemljama, u slučajevima poput ubojstva Stjepana Đurekovića ne gleda se zastara. Zlata je Đurđević pokazala pristranost u tumačenju i primjeni čl. 20. Zakona o pravnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije.
Hrvatska je, dakle, imperativno morala izručiti Mustača i Perkovića Njemačkoj jer su za to bili ispunjeni svi faktični i pravni uvjeti.
Nobilo se tu ohrabrio kao razlog za svoju tvrdnju spomenuti i slučaj jednoga mojega klijenta, hrvatskoga poduzetnika. On se, naime, od kaznenog progona sklonio u Njemačku, a ona ga je odbila izručiti Hrvatskoj.
Tu Anto Nobilo nalazi lažni dokaz da su se svi udružili protiv njega i njegova klijenta i da su djelovali protuzakonito.
Ne. I to je neistina.
Moj klijent, gospodin Ivan Radošević, ima njemačko državljanstvo, a u Njemačkoj djelo za koje je bio optužen u Hrvatskoj nije kazneno; prema tome, razloga za izručenje gospodina Ivana Radoševića Hrvatskoj nije bilo.
Tu, dakle, nema nikakove sličnosti između dva slučaja i Josip Perković svojim izručenjem ne može biti zakinut.
Sad mu je bio kriv njemački sudac dr. Dauster, sada vještaci, sada kaznenopravni sustav Njemačke. Svi su, po Nobilu, odlučivali potpuno pogrešno i namjerno protuzakonito na štetu njegova branjenika - Josipa Perkovića. Pa i Županijski sud u Zagrebu, Vrhovni sud RH i Ustavni sud RH.
Umjesto da se pokrije ušima po glavi, gledajući kako će olakšati izdržavanje kazne svojem klijentu, što se ne može time što će njegovom, a ne svojom glavom u zid udarati, on je napao cijeli pravosudni sustav kako Republike Hrvatske tako i Njemačke.
Pri tome se, ipak, nije usudio osporavati ono što je neoborivo - meritum stvari i okrutno ubojstvo Stjepana Đurekovića.
Samo jedan glas
Tako on dalje neistinama svoje i izjave svojih istomišljenika nameće kao istinite, pače i stručne i znanstvene. U isto vrijeme on hvali Zorana Milanovića jer je, tobože, demokratizirao izbor predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske podmećući Zlatu Đurđević kao kandidatkinju, i to, na početku, kako on kaže bez njezina znanja. Po Nobilu, dakle, znanstvenost je u pravnoj teoriji ono o čemu relevantne pravne odluke trebaju donositi "narodne mase".
Ne, sudska su vijećanja tajna. U njima odlučuju malobrojni suci, a ne "narodne mase" i aktivisti.
Nobilo i drug mu Milanović hvale Zlatu Đurđević kao posebno veliku stručnjakinju. Dobro, ona je stekla doktorat znanosti i ostala profesorica na Pravnome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. No, to još uvijek ne znači ni da je znanstvenica niti da je plodna u znanosti.
Valja napomenuti da je ovih dana opća sjednica Vrhovnoga suda RH (a to jesu pravni praktičari i teoretičari vrhovnoga dosega) koja inače ima 35 članova, ali ih se na tajnome glasovanju skupilo 32, po zakonu odlučivalo o programu i životopisu kandidata Zlate Đurđević za predsjedničko mjesto u tome sudu. To mišljenje po zakonu ide predsjedniku Republike Hrvatske Milanoviću, koji je ipak taj što će svoj prijedlog uputiti Saboru.
Zlata Đurđević je za svoj program dobila samo jedan glas, a 31 glas je bio protiv nje. To nije ulica, kako bi htio Anto Nobilo. To su visokostručne osobe, dokazane u pravnoj praksi - suci najvišeg suda u Republici Hrvatskoj.
Gospođa Đurđević u Otvorenom pismu Vladi RH piše, između ostaloga: "Ono što predlažem u svom programu svakako nije izbor sudaca od strane politike", to je polupismeno, jer je očito htjela reći: "... NIKAKO..." Zlata Đurđević je, zapravo, izjavila: "Ne u svakome slučaju, a možda da u svakome slučaju osim jednoga". Ona ne razumije logiku i ne zna što je to partikularno negativni sud, a kako zvuči univerzalno negativni sud.
Međutim, bitno je ipak to da ona krivo misli kada izbor sudaca u potpunosti odvaja od politike. To je krivo! Taj je izbor posve politički, jer je in ultima linea glavni nadzornik pravosuđa svuda u svijetu parlament, izabran u političkim procesima kao što su izbori. I da zaključim gospođa Zlata Đurđević, koliko ja znam, nikada se nije bavila niti sudstvom, niti državnim odvjetništvom, a niti odvjetništvom.