Matematika je jasna. Od ukupno 991.000 turista koji su lani posjetili Dubrovačke zidine, samo od ulaznica ostvaren je bruto prihod od 82 milijuna kuna.
U odnosu na godinu prije, lani je prodano 90.000 ulaznica više, a ove godine taj će broj vrtoglavo rasti, vjerojatno na 1,1 milijun.
I svaki od tih posjetitelja platit će ulaznicu: 120 kuna odrasli, 30 kuna djeca, studenti, invalidi i branitelji.
Prihodi se tako opasno približavaju magičnoj granici od sto milijuna kuna godišnje. A već sljedeće, 2017. cijena ulaznica skače na 150 kuna. Nebo je granica, ili kako to kaže dubrovački gradonačelnik Andro Vlahušić, govorimo o potencijalu od 150 milijuna kuna godišnje.
I tu dolazimo do prvog problema.
Jer u dubrovački gradski proračun od svega zarađenog slijeva se samo polovica tog novca. I to nakon što se odbije PDV, što je ustvari napredak, jer do 2009. godine Grad Dubrovnik od turističkih tura po zidinama, svog zaštitnog simbola, nije dobivao baš ništa.
Ni jednu jedinu kunu.
Zaštita UNESCO-a
Zidinama naime od 1969. godine upravlja mala neprofitna udruga Društvo prijatelja dubrovačkih starina ili DPDS, oni ih održavaju i naplaćuju ulaz te čuvaju novac od ulaznica.
Sve što zarade, ili većinu toga, ulažu u njihovu obnovu, ali i u obnovu svih ostalih spomenika na dubrovačkom području.
To je drugi problem.
Neprofitna udruga koja na jednoj od najpoznatijih nacionalnih, ali i svjetskih znamenitosti ustvari okreće profit koji se približava brojci od sto milijuna kuna godišnje.
Udruga koja unatoč 60 zaposlenih nije obveznik javne nabave. I kojoj nitko ne propisuje kako će i na što trošiti novac.
A njega je, jer matematika je jasna, jako puno.
DPDS tako godišnje ima veći budžet od Grada Metkovića primjerice, koji godišnje između 24 i 28 milijuna kuna raspoređuje na 17.000 svojih stanovnika.
Znamenitost kojom raspolažu svake godine obiđe gotovo jednak broj turista kao i Plitvička jezera (1,2 milijuna gostiju prošle godine). Kad bi se gledala čista bruto zarada, prije odbijanja PDV-a i podjele popola s Gradom, udruga godišnje ima veći budžet, pokazuje istraživanje Instituta za javne financije, i od nekih gradova srednje veličine, poput Omiša, Trogira, Solina, Vodica i Makarske.
Uostalom cijela Dubrovačko-neretvanska županija teška je oko 146 milijuna kuna.
Jači su, ako se gleda i prebacivanje viška od 30 milijuna kuna u 2015., od svih općina u RH, pa i Konavla koje su sa 77,8 milijuna kuna u proračunu 2014. bile nacionalni prvak.
Dosegnu li svoj potencijal od 150 milijuna kuna godišnje, onda bi bile pet puta jače od Metkovića.
Jedno je sigurno, ovakav način upravljanja jedinstven je u Hrvatskoj.
- Ovo je neracionalno. Problem je nastao 1999., kada je bivša gradska uprava protivno Zakonu o koncesijama i Zakonu o upravljanju imovinom najvredniju imovinu Dubrovnika dala u ruke jednoj udruzi građana samo pod uvjetom da oni ulažu novac u obnovu - kaže gradonačelnik Andro Vlahušić. Dubrovačke zidine uz Plitvice su, smatra, najvažniji spomenik pod zaštitom UNESCO-a, ali dok su Plitvice u vlasništvu države, zidine su kao vlasništvo grada bez ikakve naknade dane na upravljanje udruzi.
Nije mu jasno kako je to moguće. Hoćemo li dati Plitvice u ruke udruzi Lijepa naša Lika, pita ironično.
- To je apsolutno nelogično i protuzakonito djelo, kaže.
Suprotni stavovi
I dok se mnogi poput Vlahušića pitaju zašto se o takvoj imovini ne skrbi gradska tvrtka u DPDS-u, stav je dijametralno suprotan.
- Mi smo samo ljudi koji vole spomenike - kaže Niko Kapetanić u utorak, dan nakon što je izabran za novog predsjednika Društva.
Kapetanić je na toj funkciji na mandat od dvije godine izabran umjesto višegodišnjeg predsjednika Denisa Orlića, a do prije koju godinu bio je hvaljeni direktor Sanitata, dubrovačke komunalne tvrtke koja upravlja tržnicama i parkiralištima te obavlja poslove plakatiranja i oglašavanja, ali i dezinfekcije, deratizacije i dezinsekcije te čišćenja mora. Sam Vlahušić ga je osobno više puta javno isticao kao primjer uspješnog direktora, da bi ga prije tri godine smijenio.
Tako je dugogodišnji tajnik DPDS-a sada postao i predsjednik tog društva koje se inače, kako mi kaže, za zidine brine od davne 1952. godine, kada je osnovano.
- Tek 1969. godine potpisujemo prvi ugovor sa Skupštinom općine Dubrovnik. Morate znati da su tada zidine bile neprohodne, na osam mjesta urušene, a na mnogim dijelovima su se izgradile kuće koje su blokirale prolaz. I sve smo to mi sanirali, i do početka rata imali politiku niskih cijena jer nam je stalo da što više ljudi dođe ovdje - govori.
U to vrijeme, a tako je i danas, prema ugovoru cijenu ulaznica određuju svake godine Grad i DPDS zajedno, odnosno Društvo predlaže, a Grad odobrava ili obrnuto. Ali da bi prijedlog prošao, oboje se moraju složiti o njemu. Međutim Kapetanić kaže da je stvar bila obrnuta i da su godinama bili pod raznim pritiscima da cijene iznova povisuju.
S dolaskom Andre Vlahušića na mjesto gradonačelnika na kojem je i danas, Grad i Društvo sklapaju novi ugovor i od te 2009. dogovoreno je da se bruto prihod od ulaznica, kad se odbije PDV, između njih dijele popola. Prve godine zaradili su tako pet milijuna kuna, a lani čak 32,7 milijuna kuna.
Ne zvuči loše.
Međutim problemi s tim tko smije i zašto upravljati zidinama nisu prestali.
Volonteri
Društvo danas, kaže Kapetanić, funkcionira i dalje kao udruga. Uprava, uključujući i njega, radi volonterski bez naknada, a zapošljavaju tri administratora i 57 biljetera, kućnih majstora i čistačica. Biljetera je najviše jer oni naplaćuju ulaznice.
- Kod nas nema uhljeba, dapače nas je premalo, a ponosni smo što možemo dizati broj zaposlenih i otvarati nove sadržaje. Moram reći da mi gradsku upravu i dalje doživljavamo kao partnera pa nam svi pritisci i odnos Grada prema nama teško padaju, ali spremni smo izdržati i stoljetnu opsadu - govori Kapetanić.
Podsjeća me da su za razliku od ostalih gradova na obali sami Dubrovčani stali u obranu zidina za koje je pedesetih postojao plan da se dijelom sruše i kamen se proda pod građevinski materijal.
Zato je, kaže, društvo i osnovano.
Danas se brinu za spomeničku baštinu, od Neuma do Crne Gore.
Uza sve probleme u upravljanju, zašto se unatoč odličnim poslovnim rezultatima išlo na novo povećanje cijena ulaznica? Još 2012. godine cijena je bila samo 70 kuna, a za šest mjeseci narast će na 150 kuna. Može li si to u ovakvoj krizi uopće prosječna četveročlana hrvatska obitelj priuštiti?
- Dugo smo se borili protiv povećanja cijena - odgovara Kapetanić.
Gužve na zidinama
Naime, krajem 2014. Vlahušić je predložio da cijena sa 100 poraste na 120 kuna, što je DPDS odbio.
- Uspjeli smo sve prolongirati pa smo tako umjesto od ove tek od sljedeće predložili skok na 150 kuna. Dva su razloga. Prvi je da su gužve na zidinama postale nepodnošljive, pa cijenom pokušavamo utjecati da se priljev gostiju malo smanji, odnosno da se zaustavi ovaj nagli rast. Drugi je razlog što su cijene svih europskih znamenitosti skočile, i Partenon u Ateni i Forum Romanum i Louvre i dalje su skuplji od Dubrovačkih zidina. Ali kako nam se stalno ponavlja da ne razumijemo tržišno funkcioniranje, ovim potezom željeli smo pokazati da nije tako - objašnjava.
No osim za razumijevanje biznisa, protivnici Društvo optužuju za još neke probleme.
Među ostalim, stručni tim UNESCO-a je tijekom posjeta zidinama zaključio da DPDS u obnovi, održavanju i očuvanju zidina ne koristi odgovarajuće metode i materijale.
Kapetanić i za to ima objašnjenje.
- UNESCO-ov tim prilikom posjeta nije zatražio razgovor ni s nama ni s pročelnicom konzervatorskog odjela u Ministarstvu kulture, ni s pročelnicom konzervatorskog odjela u Gradu. A mi sve radimo uz njihovu dozvolu. Uostalom oni su dali samo mišljenje, bez konkretnih stvari koje se moraju popraviti - tvrdi.
Zašto se to dogodilo, Kapetanić ne želi spekulirati.
Društvo je na svojoj web stranici objavilo financijske izvještaje za prošlu godinu i planirane prihode za ovu te detaljan plan rada.
U njima stoji da uz zaradu od Dubrovačkih zidina Društvo ubire novac i na ulaznicama za Stonske zidine, kulu Gornji ugao i Sokol grad, te na članarinama i izdavačkoj djelatnosti. S druge strane popis konzervatorskih radova i obnavljanja proteže se na dvije stranice dokumenta.
Može li bolje? Lani su na takve radove utrošili oko 15 milijuna kuna, a na troškove reprezentacije, dnevnice, putne troškove, kancelarijski materijal, struju, internet vezu, komunalije, provizije na platni promet banaka i slično oko 2,9 milijuna kuna.
Za tekuću godinu planiraju oko 88 milijuna kuna bruto prihoda, a kad se odbije 17,6 milijuna kuna za PDV, s gradom će podijeliti po 35,4 milijuna kuna. Do 40 milijuna kuna gurnut će ih zarada od ostalih zidina, a u spomenike kulture od toga planiraju uložiti oko 25 milijuna kuna. Na plaće će potrošiti sedam milijuna kuna, a troškovi poslovanja iznosit će 4 milijuna.
No ostaje im višak iz pretprošle i prošle godine.
Što zapravo sve ove silne brojke znače kad se podvuče crta?
Na računu DPDS će 31. prosinca ove godine ostati 30 milijuna kuna, i to nakon što pola daju Gradu.
Može li bolje?
- Naravno da može. Mi predlažemo da se zidine vrate Gradu na upravljanje, a da udruga od zarade dobiva 20 ili 30 posto novca za obnovu. Toliko uostalom i sada troše. Napravimo zajednički plan i odredimo tko obnavlja što. Nek te planove izglasava Gradsko vijeće, a suglasnost daje Ministarstvo kulture. Jer ovako, postoje značajne sumnje da način upravljanja novcem s njihove strane trenutno nije po propisima. Puno je tu nejasnoća - govori gradonačelnik Vlahušić.
Treba naglasiti da je prošla Vlada već donijela odluku kojom bi se zidine vratile Gradu, a potvrdio ju je i Sabor. Međutim odluka je pala na Ustavnom sudu, za što danas Vlahušić kaže da mu nije jasno kako je odlučeno da je ugovor važniji od zakona.
Uza sve ovo Grad i DPDS nikako se ne mogu dogovoriti o još jednoj važnoj stvari.
A to su večernji obilasci zidina.
Jer dok Kapetanićev tim smatra da su zidine ionako prenapregnute brojem gostiju, Vlahušić misli da bi se uvođenjem takvih tura moglo zaraditi dodatnih 30 milijuna kuna godišnje.
Kapetanić kaže da su večernji obilasci potencijalno opasni, zbog loše vidljivosti i visine.
- U samom gradu i okolici godišnje imamo više od 1,2 milijuna gostiju koji ovdje noće u hotelima i privatnom smještaju. I dok turisti s kruzera i autobusa preko dana stvaraju gužve na zidinama, oni bi to možda učinili kasnije, ali ne mogu jer zidine rade samo do 18 sati svaki dan.
Kad bismo ih otvorili i navečer, uložili milijun ili dva kuna u osiguranje, stavili policajce gore, i spasioce Crvenog križa na svakih 30 metara, mislim da bismo ponudili novu atrakciju i zaradili dodatnih 30 milijuna kuna godišnje - računa Vlahušić.
Ali DPDS zasad na to ne pristaje. I što sad?
- Ja sam spreman zakopati ratnu sjekiru, sjednimo, budimo partneri. Možemo puno toga postići, jer potencijal nam je 150 milijuna kuna godišnje, a cijelo Ministarstvo kulture za materijalnu baštinu ima budžet od 75 milijuna. Idemo pokazati da smo Dubrovčani, da se možemo dogovoriti - zaključuje gradonačelnik.