Majka i troje male djece u dvorištu su kuće u Majskoj Poljani. Svi su malci jedni drugima do uha. Iz kamp-prikolice čuje se plač trogodišnjaka koji se probudio. Treba ga okupati. Prvo na malom grijaču valja zagrijati vodu pa iz jedne od doniranih kutija izvaditi odjeću. I moliti Boga da se ne prehladi. Majka iza sebe zatvara vrata, dječji četverac bezbrižno nastavlja s igrom. Blato do pola njihovih listova i nitko im ne prigovara da se maknu iz blata. Nemaju kud. Svuda je uokolo. Nešto dalje sličan prizor. Iza niske, drvene rustikalne kućice oko vatre se okupila obitelj. Pala je noć i počela je studen. Ni igranje više ne pomaže djeci da se ugriju. Njih dvoje se igraju, a dvoje je majci na prsima. Na lijepom stoliću, s postoljem od stare singerice i pločom od debele hrastovine, u metalnom lončiću s naslikanim crvenim višnjama i dva zelena lista plutaju dječje dude. Vrata kombija su pritvorena da se prozrači prije nego što će djeca leći unutra na spavanje.
Ovako su u četvrtak, dva dana nakon potresa koji je razorio Baniju, živjeli Velići i Grubić-Đanije. Potres magnitude 6,4 po Richteru ostavio je dvije mlade obitelji bez doma. Za njihovo osmero djece spavanje u kamp-kućici i kombiju životna je avantura. Zaplaču za medom otpaloga uha i gumba umjesto oka. Nedostaje im bezimena lutka, baš bi se utrkivali na tepihu autićima. No niti je tepiha nit' je autića. Svaka je obitelj svijet za sebe, ali njihova je sudbina danas jednaka. Ostali su bez svega. Osmero je djece ostalo bez doma. Kad Silvana Velić iz Majskih Poljana iz dvorišta naumi u kuću, noge je od ulaza u dvorište povedu desno. Tik pred vratima se zaustavi i shvati da mora lijevo. Kani li ostati živa. Jer kuća Velićevih u Majskim Poljanama smrtonosna je zamka. Kao i sve susjedne kuće u selu sa 195 duša. Kažu vlasti danas da ih je toliko.
Prema popisu stanovništva iz 2001. godine, u zapuštenom je selu, od kojega su svi digli ruke pa nema ni asfalta niti će se u svakoj kući domaćini napiti vode iz slavine, u 124 domaćinstva živjelo 325 ljudi. Rodila su se tu i dva poznata matematičara, oba iz obitelji Kurepa, ali i srpski kipar Simeon Roksandić. Piše tako Wikipedia, u kojoj su se Majske Poljane tek ovih dana prvi put spomenule. Selo koje je u potresu izgubilo najviše, pet duša, jedna je sekunda uvrstila na kartu svijeta. Velići su, stresla se Silvana Velić dok to govori, imali samo puku sreću pa su preživjeli. Ne vidi majka četvero djece drugi razlog da oni jesu, a njihovi susjedi danas više nisu živi.
- Eto tu, prvi susjed Darko, poginuo je. Bio je dobar dečko, uvijek spreman pomoći ako je zatrebalo. Bilo mu je tek 20 - i opet je jeza prošla Suzanu. Sjeti se Darkove majke, pa pogleda svoje. Ivoni je devet, Ivanu sedam, Ani pet, Damiru su tri godine. U dvorištu na koje pokazuje kuće nema. Tek hrpa ruševina, koje su tako teške pale na nesretnog mladića. Sam je lani kupio kuću od novca zarađenog u lokalnoj pilani. U novi je dom poveo majku i očuha i još je samo želio traktor. Majske Poljane trebale su biti početak dok ne sakupi više novca pa se preseli u selo s boljom infrastrukturom. Ili ako ona dođe tu, ne bi ni imao razloga otići. Selo imena vrijednog ruskih klasika moglo bi biti lijepo da je uređeno.
- Kad se sjetim da sam još u utorak ujutro kukala jer nemam vodu iz slavine u kući. Danas bih bila sretna da imam kuću uopće - shvaća Silvana kako se prioriteti brzo mijenjaju. Da bismo došli do njezine kamp-kućice s blatnjavog puta na glavnoj ulici, ulazimo u blatno dvorište. Kiša je namočila zemlju, blato je posvud.
- Oprostite, prljavo je, ali ne znam kako s četvero djece održati čistoću. Svako malo se zaborave i dotrče u "predsoblje". Djeca su - priča priču svake domaćice kad joj se neočekivani gost pojavi na ulazu u dom. No kako Silvana kaže, tako i jest. Nema prenemaganja. Na podu kamperskog predšatora blatnjave su drvene palete.
- Ovo je naš dnevni boravak - pokušava jad okrenuti na šalu. Zrak je ustajao, vonja na plastiku. Iako mala, poklonjena kamp-kućica vrijedna im je vile.
- Imamo krov nad glavom i beskrajno smo zahvalni Međimurcima iz Čakovca koji su nam je poklonili. Kako bih pod vedrim nebom s djecom? - pita se Silvana kroz vrata dok odijeva Damira. Smirio se, majka je s njim. Zadovoljno nešto mrmlja. Njegov se svijet nije promijenio.
- Hvala Bogu da su sva djeca živa i zdrava. Od stvari nemamo ništa, jedva smo se i mi spasili. Bio je to užas. Evo, još se u meni sve trese - govori drhtavim glasom. Nije ni krhka niti očajava. S četvero djece si ne može to priuštiti. Ali psiha je jača. Cijeli je potres, a kažu da je trajao dugo, dulje od uobičajenih, provela s djecom u kući koja se svakog trenutka mogla srušiti.
- Sjedila sam u kuhinji, muž je skuhao kavu i sjeo za stol da je na miru popijemo. Uhvatili smo trenutak. Čim se počelo tresti, izjurili smo u hodnik i pokušali izaći s djecom van. Nismo mogli, vrata su se zaglavila. Stajali smo s unutrašnje strane vrata kao na liniji između života i smrti. I tako 15-ak sekundi, barem toliko kažu da je trajalo, iako se nama činilo kao vječnost - ne prestaje drhtati glas žene koja se bojala da će njezinih četvero mališana skončati tu, iza zatvorenih vrata. A ona ih ne može otvoriti, spasiti svoju nejač. Srećom, kuća je izdržala.
Djecu oblači u stvari koje su donijeli dobri ljudi. Svako malo netko od mnogih dobrotvora, koji su iz raznih krajeva došli pomoći kako mogu, zastane i pita treba li im što. Netko nudi plin u boci, drugi hranu, treći prijevoz ako nekamo moraju. Kako je s četvero djece biti u maloj kamp-prikolici? - Tijesno - kaže. O kućici neće reći lošu riječ, jer to joj je jedini dom koji ima. U kuću više, uvjerena je, neće nikad.
- Jutros su bili statičari i kažu da bi se cijeli kat trebao rušiti. Mi za popravak novac nemamo. Ovdje živimo tri godine, kuću smo dobili prije četiri godine kako bismo riješili stambeno pitanje. Bio je to novi dom i novi početak. Vjerovali smo zauvijek. A sad sve iznova - nesretna je Silvana. Ali i sretna, jer su svi na broju. Devetogodišnju Ivonu, najstariju, potresa je, kaže, strah. Silvestrovo je. Što bi htjela za Novu godinu? - Da ne bude više potresa - bez i sekunde premišljanja, pogleda lijevo ili desno, direktno gledajući me u oči, ozbiljna je devetogodišnjakinja. Žao joj je lutke koja je ostala u kući. Bezimene. - Nisam joj dala ime - kaže.
Kujica Gilda mirno sjedi, ne miče pogled dok razgovaramo s Ivonom. Malena je, ali srčana. Istu muku kao Silvana osjeća i Katarina Đanija. I njezino je četvero djece ostalo bez krova nad glavom. Sa suprugom Mijom Grubićem na Silvestrovo sjedi u dvorištu uz vatru s djecom. Brbljaju još malo prije spavanja. Rutina je to, spavali u krevetu ili kombiju. Leonu su četiri, Ivoni tri godine, a blizanci Davor i Ivano na ovo su Silvestrovo napunili četiri mjeseca. A svoju su kuću, u petrinjskoj Ulici Matije Antolca, tek nedavno kupili. Prije tri godine, na rate.
- Još je nisam ni otplatio, a pogledajte natpis - pokazuje nam službenu crvenu oznaku "neuporabljivo". Mijo radi na građevini, dosad je radio u Pisarovini. I on i supruga jako su mladi. Njemu su 24, Katarini 22. Rano su se uzeli, kad je Katarina postala punoljetna. Nakon što se zemlja zatresla u utorak, drugi put u dva dana, a oni su ostali neozlijeđeni i kuća neupotrebljiva, otišli su kod Mijine sestre u Novu Gradišku. S njima je bio i njegov brat s bebom starom 12 dana.
- U grupi smo zatražili pomoć, gospodin iz Zagreba se javio i ponudio kamp-kućicu. Netko je u istoj grupi napisao da lažem, da mi ne živimo u Petrinji. Gnjusna je to, apsolutna laž, a nama je svijet propao s četvero male djece. Kad nam je ponuđena kućica, odmah smo se vratili. Namjeravali smo tu, u svom dvorištu, živjeti u kućici dok ne vidimo što i kako dalje. Računao sam, nekako ću skrpati da sredim kuću, da mi djeca imaju krov nad glavom. No gospodin se zbog lažnih objava predomislio, kućicu nismo dobili i eto nas pod vedrim nebom - muka je Miji.
Brat Nenad je priskočio i dovezao svoj kombi da obitelj ima gdje prespavati. Iz Crvenog križa donijeli su im deke, hranu i sokove. I drugi su ljudi dolazili i donosili hranu za blizance.
- Ljudi su zaista donijeli i svaka im čast - zahvalan je Mijo Petrinjcima. Njegovi su u Petrinju 1992. godine došli iz Slavonije, tu se skućili i podigli djecu. Miji i njegovima Petrinja je, kažu, dom. Statičari su im donijeli lošu vijest. Kuća se, rekli su, ne isplati popravljati.
- Pod je propao, zidovi popucali, prijeti da će se urušiti. Ne smijemo ulaziti. Ali tu je moj dom, drugi nemam i želim ostati - kaže Mijo. Dok dvoje starijih švrljaju po dvorištu, još je rano, ne spava im se, Mijo nam pokazuje gdje on zamišlja ubuduće živjeti sa suprugom i djecom. Pa upire prstom u natkriveni dio s tri zida, bez prednjega, koji se jednim dijelom naslanja na neuporabljivu kuću.
- Evo tu bih ove dvije ozidane šupe volio zatvoriti i malo urediti da imamo krov nad glavom - ima Mijo viziju, kao da govori o dvorima. Djeca su, kaže, jako traumatizirana.
- Triput smo ih izvlačili iz kuće. Prvi put kad je bio potres u 6,28, drugi put smo ušli natrag i iznova bježali. Već tad nisam znao je li sigurno tu ostati, pa sam zvao Stožer. Htjeli su nas poslati u hotel Panonija, ali rekao sam da bih radije ostao kod svoje kuće ako nije opasno. Zamolio ih da netko provjeri. Kad je udario ovaj u 12.19... Majko mila... Bio sam tu, u susjedstvu, obišao roditelje. Supruga je u kući bila s djecom sama. Sve ih je sama iz kuće iznijela na sigurno - prepričava Mijo trenutak kad je shvatio da su žena i djeca sami doma, a zemlja se otvorila.
- Gledali smo televiziju. Stariji su ležali svatko na svom krevetu, jedan je blizanac bio u kinderbetu, drugi u kolicima. Ni sad ne znam koje dijete sam prvo, koje zadnje uhvatila i kako. Svi smo izašli zajedno. I sad imaju traume - ne zna kako pomoći svojoj djeci mlada majka Katarina.
- Krevet se tresao. Žuti krevet - povlači me za jaknu četverogodišnji Leon. U 20 sati spremili su se za spavanje. Zatvorili su vrata bijelog kombija, skupili se jedni uz druge i u snu ušli u novu, 2021. godinu.