U nastavku donosimo:
- portret pjesnika Borisa Marune – vječno rastrganog emigranta, “duplog” disidenta i autora koji je vlastitim životom osporavao komotne mitove
- ključne točke njegova povratka u Hrvatsku i sudara ideala s realnošću, od ZKM-ove najave do odjeka u današnjem trenutku
- iskustva i stavovi iz starih intervjua te izbor stihova koji i danas izazivaju nervozu i preispitivanje
- krugovi i utjecaji: od Charlesa Bukowskog i bitničkih večeri do hrvatske emigrantske scene i uredničkog rada
- teme koje je nosio kroz poeziju i polemike – identitet, razočaranja, ljubav prema zemlji bez idealizacije
Da živimo u nekim drugim vremenima, nekoj drugoj situaciji, a ne u ovoj kakvu danas proživljavamo u Hrvatskoj, najava predstave Zorana Čubrila u ZKM-u 18. veljače o životu i stvaralaštvu jednog od najznačajnijih suverenih hrvatskih pjesnika Borisa Marune bila bi tek prigodničarski najavni tekst. Vječno lutajući emigrant, "dupli" disident, čovjek koji je u korist vlastite štete ostao vjeran sebi i svojim idealima, o kojima bi i sam zajedljivo, pomalo melankolično zbog iznevjerenih očekivanja, izrekao svoju omiljenu poštapalicu po kojoj je bio i ostao poznat "Bullshit, lipi moj! Bullshit" . No, ovaj zatajeni, odbacivani pjesnik, koji je svima smetao i sada, gotovo 19 godina otkad ga nema, aktualniji je no ikad.
Svojim je britkim mislima te sjetnim, ali angažiranim pjesmama, ...
