Zlatko Hasanbegović neokrunjeni je kralj hrvatske radikalne desnice, koji je govorio da bi 30. svibnja 1990. (dan formiranja višestranačkog Sabora) trebalo uzeti kao “nultu godinu hrvatske povijesti”, a Domovinski rat kao osnovicu hrvatske društvene paradigme, premda nije bio dio te povijesne paradigme.
Iako je 1991. imao 18 godina, a u vrijeme Oluje 22 godine - rat je proveo u svom dnevnom boravku, a ni fotografiranje s ustaškom (on kaže HOS-ovom) kapom na splitskoj rivi nije ga motiviralo da napusti zagrebačku svakodnevicu i uključi se u rat.
Politika prema BiH
I u “najhrvatskiju domovinsku stranku” - HDZ, Hasanbegović je ušao u 42. godini, i to 25. svibnja 2015. godine. Zanimljiv datum, koji uglavnom povezujemo s rođendanom maršala Tita, ali možda ga je izabrao jer je to rođendan tadašnjeg šefa HDZ-a Tomislava Karamarka.
Ivan Aralica, član desnog krila HDZ-a, kazivao je da Hasanbegović “nastavlja Tuđmanovu politiku koju su njegovi nasljednici na čelu HDZ-a prestali provoditi”. Tu misli na sve bivše čelnike HDZ-a. No, Hasanbegović je u intervjuu Magazinu Jutarnjeg lista 2007. bio vrlo kritičan prema politici Franje Tuđmana.
Rekao je kako “Tuđman ne da nije bio vođen shvaćanjem da su Muslimani zapravo Hrvati, nego je učinio povijesni zaokret u hrvatskoj politici i prvi put ‘isključio’ Muslimane iz hrvatskih nacionalnih ciljeva i kao imperativ postavio potpuno katoličko-muslimansko razgraničenje u BiH, sa svim konzekvencama koje su iz toga mogle nastati i koje su nastale. Da budem ironičan, mislim da mu suvremeni bošnjački ideolozi na tome mogu biti zahvalni”.
Hasanbegović tako tvrdi da je Tuđman, unatoč optužbama za neoustaštvo, prema BiH poslije 1990. nastupio iz perspektive odnosa koji su se stvorili nakon 1945. godine.
“Njegovo ‘krivo’ iščitavanje povijesnih fenomena poput Banovine Hrvatske, koja je nastala u potpuno drugom kontekstu i, kao što se zaboravlja, kao prilog pokušaju očuvanja Jugoslavije, a ne njezina razbijanja, povjesničare i analitičare Tuđmanove uloge može zavesti na krivi trag. Njegova politika u BiH posebice ne može biti krštena ‘neoustaštvom’ s obzirom na to da su protumuslimanska kampanja, uključujući i rušenje džamija, zamisao o diobi Bosne i ostalo u suprotnosti sa svim temeljnim ustaškim postulatima o Bosni i Muslimanima, kao i konkretnoj stvarnosti NDH”, izjavio je Hasanbegović 2007.
Ustaše i JNA
Dakle, i Tuđman mu je tek transmisija “komunističke politike” prema BiH, koju on smatra dijelom Hrvatske, a tamošnje Muslimane ne Bošnjacima, nego Hrvatima islamske vjeroispovijesti, a sam je zapravo na liniji “neoustaštva”, jer smatra da je Hrvatska 1945., nakon što su je partizani oslobodili od okupacije, pretrpjela “nacionalni poraz i tragediju”, a o ustašama piše kao o “mučenicima, herojima i šehidima”, komunizam mu je strašniji od Miloševićeve i Šešeljeve “velike Srbije”, jer kaže da je opsadu Sarajeva provela komunistička JNA s Titovim generalom Ratkom Mladićem, čime je amnestirao da je opsada provedena u ime fašističke ideje “velike Srbije”, zanemarujući Mladićevu kokardu na kapi. Zato valjda i podržava projekte radikalnog srbijanskog povjesničara Bojana Dimitrijevića koji se upinje rehabilitirati generala Milana Nedića, vođu nacističke Srbije.