Gerilsko vrtlarstvo fenomen je koji nije zaobišao ni Zagreb. To se može vidjeti po (ne)namjernim akcijama urbanog vrtlarenja na javnim površinama koje građani čine na svoju ruku želeći ukazati na drugačije mogućnosti proizvodnje hrane, ekološke održivosti i uređivanja grada.
Naziv "gerila" dolazi iz vojne retorike i upućuje na stanoviti konflikt s mainstreamom, izjavila je Hini sociologinja s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar Sara Ursić.
Konkretno, odnosi se na "zaposjedanje", u smislu sadnje ili uređivanja, područja koja nisu u vlasništvu vrtlara, kaže sociologinja s Filozofskog fakulteta Jana Vukić.
Njegovi ciljevi često uključuju brisanje čvrstih granica unutar zelenog urbanog prostora koji je ograničen na tradicionalne urbanističke elemente poput travnjaka ili parkova.
Gerilsko vrtlarstvo može biti direktna posljedica egzistencijalnih prilika stanovništva gdje uzgoj hrane predstavlja nužnost, kaže Ursić.
S druge strane, kao stanovitoj političkoj akciji, cilj mu je ukazati na širok spektar mogućnosti koje pružaju javni prostori u kontekstu proizvodnje hrane, ekološke održivosti i suvremenog krajobraznog urbanizma.
Radi se o višeslojnom konceptu koji obuhvaća širok dijapazon praksi, a koje su danas prilično uobičajene u svijetu - od SAD-a, preko Europe, do Azije i Australije.
Aspekti gerilskog vrtlarenja
Ursić naglašava četiri važna aspekta koji razlikuju gerilsko vrtlarenje od ostalih tipova vrtlarenja.
Prvo, njegov je koncept usko povezan s urbanim prostorom. Ne isključivo, ali grad je redovito mjesto gerilskog vrtlarenja.
Zatim, događa se u sferi javnog prostora koji je dostupan svima i koji je često zapušten ili neiskorišten.
Također, gerilsko je vrtlarenje politički čin čija je svrha vratiti prostor građanima, posebice kada je riječ o prostorima koji su formalno javni, ali su zapravo privatizirani različitim djelatnostima, ističe sociologinja.
Naposljetku, gerilsko vrtlarenje najčešće je privremeno i pripada takozvanom "privremenom" ili "DIY" (do it yourself/uradi sam) urbanizmu.
Drugi tipovi vrtlarenjačesto započinju kao gerilske akcije. Uršić dodaje da se tako kreiraju takozvani "divlji", odnosno urbani vrtovi, koje zajednica koristi za uzgoj voća i povrća, što je najuobičajeniji koncept urbanog vrtlarenja kod nas.
Cvjetnjak Vrbana
Sličan takav urbani vrt odlučila je posaditi 2011. zagrebačka Udruga "Vestigium" ispred svojih prostora na Vrbanima.
Pozivajući zajednicu na akciju, skupa s građanima zasadili su cvijeće, rajčice i krumpire u četiri betonska cvjetnjaka veličine oko četiri kvadrata koji su zjapili prazni, izjavila je Hini Irena Borovina iz Vestigiuma.
U sedmom su mjesecu brali plodove, a klinci su bili oduševljeni, dodaje Borovina. Osim toga, sadili su jednogodišnje ili višegodišnje grmoliko bilje, npr. lavandu, ružmarin, smilje.
Tako se trg koji većina zajednice do tada nije ni primjećivala pretvorio u mjesto gdje su se ljudi počeli okupljati i zajednički brinuti o posađenome.
Čak su ljudi iz Zrinjevca dolazili zalijevati te vrtove "i dobili smo od njih dozvolu da je ok dok ne uništavamo", kaže Borovina.
"Ključno je bilo kada smo shvatili kako ne moramo čekati nekoga drugoga da bi došao i posadio cvijeće, nego da to možemo učiniti i sami."
"Bilo bi korisno za svaki kvart da ima površinu gdje se ljudi skupljaju i zajedno vrtlare. To je prekrasna praksa koja ljude poziva da izađu van, da su na svježem zraku, da uzgajaju hranu, da budu povezani međusobno", ističe Borovina.
Invazivne vrste i alergeni
Voditelj Botaničkog vrta u Zagrebu Vanja Stamenković ocjenjuje isključivo pozitivnima akcije kojima je cilj nešto učiniti korisnim, uljepšati ili očistiti jer u većini gradova ipak nedostaje zelenila, a previše je zapuštenih dijelova.
Ipak, ističe da se kod sadnje u prirodnom okolišu može počiniti šteta ako se koriste biljke koje ne pripadaju u taj prostor, pogotovo kada je riječ o invazivnim vrstama i alergenima.
"Potrebno je znanje, savjest i pažnja da bi se to izbjeglo", izjavio je Hini biolog s PMF-a.
Različite biljke rade različite probleme na različitim mjestima. Neke će biti invazivne samo na prostoru gdje postoji određena vrsta tla, ili dovoljno svjetla, ili dovoljno vode.
Na razini EU-a postoji "crna lista" invazivnih biljnih vrsta koje treba izbjegavati, a neke čak i ukloniti.
"To su biljke koje su strašno kompetitivne i zauzimaju ogromne površine te istiskuju domaće biljke", upozorava Stamenković.
Kao primjer naveo je bagrem koji sada radi puno veću štetu nego korist, a unesen je prije 300-tinjak godina kao lijepa i medonosna biljka.
Psihološki učinak
Profesorica hortikulture i krajobrazne arhitekture s Agronomskog fakulteta Vesna Židovec razumije potrebu i želju ljudi za sadnjom.
"Vrtlarenje ima značajan psihološki učinak na ljude i može im pomoći da se bolje osjećaju, da vide rezultate svog rada. Vjerojatno su korisnici prostora i sami nezadovoljni održavanjem javnih zelenih površina pa tako žele dati svoj doprinos i urediti prostor", izjavila je Hini.
Svima koji odluče saditi na svoju ruku preporučuje poštivanje pravila struke i korištenje autohtonih biljnih vrsta.
"Ima dosta vrsta koje su i otrovne i alergene, i uz današnje javnozdravstvene probleme potrebno je izbjegavati vrste koje mogu štetiti korisnicima prostora", dodaje Židovec.
Kao primjer invazivne vrste navela je pajasen. Kaže da se ljudima sviđa jer brzo izraste i ima lijepo stablo, ali izuzetno negativno utječe na okoliš jer davi sve oko sebe i ogromna je prijetnja svim drugim autohtonim vrstama.
"Ako nestanu naše autohtone vrste, nestaju i njihovi plodovi, i nestaju staništa za različite životinje te dolazi do velikog poremećaja ravnoteže", naglasila je.
Rješenje vidi u uspostavljanju komunikacije između komunalnih poduzeća, struke i lokalne zajednice koja ima želju nešto učiniti.
"Kada bi se uspostavila komunikacija, gomilu problema uspjeli bismo riješiti na opće zadovoljstvo, a zajednica bi se uz stručne smjernice mogla i povezati, i uključiti u brigu o zelenilu."
Nepoželjna aktivnost
Unatoč plemenitim ciljevima, gerilsko je vrtlarstvo stanoviti protest, dodaje sociologinja Ursić, i zbog toga može predstavljati nepoželjnu praksu kao i svaka "neposlušnost".
Iako se često tolerira, pogotovo ako se radi o prostorima koji nisu "aktraktivni", smatra sociologinja.
Navodi istraživanje o percepcijama različitih aktera o gerilskom vrtlarenju, iz kojeg je vidljivo kako nije nužno da samo politički/upravljački akteri imaju problem s gerilskim vrtlarenjem, nego i stanovništvo, lokalna zajednica.
Članovi udruge Biljkoborci su znali po Zagrebu saditi cvijeće na neobičnim mjestima, npr. u fasadama, jer ih je zanimala upravo reakcija ljudi. Za Hinu su izjavili da su reakcije građana bile jako dobre.
S obzirom na to kako gradovi danas izgledaju, Biljkoborci kažu da ih ne čudi što ljudi sami pokušavaju uljepšati okolinu.
Vlasnica slastičarnice Martina Živković i njezin susjed susreli su se s drugačijim reakcijama građana. Oni su ih prijavili komunalnom redarstvu, jer su ispred svoje zgrade u Preradovićevoj nakon potresa 2020. zasadili mali vrt.
"Samo smo htjeli oplemeniti, uljepšati prostor, usred korone, nakon potresa. Nije to bio nikakav bunt. Od nečega žalosnog i ružnog htjeli smo napraviti nešto lijepo za građane", izjavila je Hini Živković.
Smatra da bi trebalo postojati malo fleksibilnosti po tom pitanju, i pita se "ako Grad ne poduzima ništa, zašto nitko drugi ne bi mogao". Mediji su prenijeli kako je njihov vrt bio devastiran već dva mjeseca nakon što su ga zasadili.
"To nije predviđeno propisima"
Javne zelene površine u vlasništvu Grada Zagreba uređuje i održava Zagrebački holding, podružnica Zrinjevac.
Sukladno odredbama odluke o komunalnom redu, nije dopušteno poduzimanje neovlaštenih zahvata, što uključuje sadnju bilja i slično, na javnim zelenim površinama, odgovorio je Hini Grad Zagreb.
Potvrdio je kako postoje lokacije na kojima su građani neovlašteno sadili bilje te se s vremenom, na traženje drugih građana, većina takvih površina zbog zapuštenosti vraća u prvobitno stanje.
"Često neovlašteno sade bilje, pa to isto bilje ne održavaju, zbog čega okoliš u kojem je zasađeno ubrzo postaje zapušten", tvrde gradski oci.
Građani, dodaju, često sade neprimjerene vrste koje kasnije predstavljaju problem za okolni prostor.
Na pitanje "zašto je bolje da prostor koji nema nikakvu drugu namjeru zjapi prazan nego da ga građani vrtlarenjem urede sami" Grad je odgovorio da "prazni prostori, tj. neizgrađena građevinska zemljišta, zelene površine bez namjene, a koje su u vlasništvu Grada, mogu dodijeliti građanima za sadnju bilja, ali uz određene uvjete".
Koliko je kazni zbog gerilskog vrtlarenja do sada izdano te koji se tip takve aktivnosti najčešće prijavljuje, pitanja su na koja Grad nije odgovorio.
Zelene stranke i gerilsko vrtlarenje
"Vjerujem da bi zelene stranke mogle imati više sluha za ovakve prakse", kaže Ursić. Kao primjer navodi Nizozemsku u kojoj one potiču gerilsko vrtlarenje, a ni ostatak političke scene nije protiv toga.
Za zelene stranke, kao organizirane igrače koji igraju po pravilima, gerilsko vrtlarenje često je "rubna" praksa, dodaje.
Ursić nije sigurna bi li ijedna politička opcija pozdravila gerilsko vrtlarenje na Zrinjevcu ili oko HNK.
Međutim, smatra da bi unutar gradskih blokova koji su zapušteni i žalosni, politički akteri vjerojatno imali značajno različit pristup gerilskom vrtlarenju.
"Nisam gerilac"
Vladimir Dimić od 1986., i katastrofe u Černobilu, na svoju ruku sadi stabla po Zagrebu. Posadio ih je preko 100, ali to je, kaže, činio uz savjete stručnjaka.
Pritom mu se ne sviđa što se to naziva "gerilskim" djelovanjem.
"Radim nešto dobro, pametno, humano, lijepo, a onda je to kao neka gerila. Bezveze. To jest mimo postojećih načina - ne tražim dozvole za ono što radim, ali mislim da mi ni ne trebaju. Kada bih se mučio s dozvolama, nikad ništa ne bih napravio", izjavio je Hini Dimić.
On u slobodno vrijeme zamjenjuje stabla koja su posađena na uređenim zelenim površinama, ali su se zbog nebrige osušila, slomila i sl.
Napominje kako nije dovoljno samo zasaditi drvo. O njemu treba brinuti i zalijevati ga da bi ono postalo samostalno. Brine ga što se ne organizira zalijevanje za vrijeme toplinskih udara i tvrdi da se barem 15 posto stabala u gradu osuši zbog nezalijevanja.
Nije mu jasno ni što rade urbanisti, jer mu se čini da postoji sve manje zelenih površina te da beton "jede" sve.
Kaže da nikada nije imao problem ni s prošlom, ni sa sadašnjom gradskom vlašću.
"Posadim 20 stabala u godini, dok uspijem izmoliti dvije zamjene osušenog stabla", kaže Dimić nadajući se da će zelena vlast promijeniti situaciju.