Karijeru direktora Hrvatske udruge banaka Zorana Bohačeka u posljednje dvije-tri godine definitivno je obilježila jedna riječ - “švicarci”. Uzrokovala je lošu percepciju bankara u javnosti, ali i sukobe s ministrom financija.
Dojam je da je ministar financija krenuo žestoko prema bankarima. Najavljuje izmjene zakona koji će zaštititi dužnike, ističe bankare u poreznim procesima i istragama o porijeklu imovine, jednog od njih prijavio je USKOK-u… Je li ministar financija bio tema razgovora u HUB-u?
- Političari rade svoj posao, bankari svoj. Uvijek je u javnosti omiljeno ‘oštrije’ se postaviti prema bankama jer one nisu baš popularne i sve političke opcije time uvijek nastoje skupljati bodove. Spominje se Zakon o stambenom kreditiranju, ali to je prijenos direktive EU i banke to pozdravljaju jer će se pitanje stambenih kredita konačno morati urediti u skladu sa zajedničkim propisom. Što se tiče aktivnosti poreznog ureda, u drugim zemljama praksa je da poreznici prate očite razlike između imovine i prijavljenih primanja te na neopravdane razlike razrežu porez, kao što i naš zakon predviđa. Porezi se moraju platiti, a novost je to da u EU postoji razmjena podataka o kamatama isplaćenim u svim zemljama EU (samo dvije još ne šalju osobne podatke, ali i one će uskoro), tako da su naši poreznici tek nedavno stekli uvid u račune koje naši građani imaju drugdje. No, velika imovina ne znači ništa loše ili krivo jer se mogla potpuno legalno zaraditi i steći, a znamo koliki je broj naših građana živio i dugi niz godina radio u inozemstvu. Sve dok su porezi plaćeni, neće biti nikakvih negativnih situacija.
Zašto banke same ne izađu s prijedlogom za rješavanje pitanja socijalno ugroženih dužnika i zatraže širu podršku? Zbog čega su pukli pregovori tijekom kojih se naziralo rješenje za upravo za socijalno ugrožene?
- Banke su još sredinom veljače izašle s prijedlogom rješavanja pitanja najugroženijih dužnika, onih koji stvarno ne mogu otplaćivati kredit za nekretninu. To je naglasio i guverner u materijalu HNB-a iz siječnja i nedavno ponovo zatražio. Ti su dužnici u opasnosti da prema postojećim zakonima ostanu bez imovine, a zbog pada vrijednosti nekih nekretnina, kad njihova vrijednost ne pokriva dug, ostali bi još dužni vjerovnicima, bez šanse da dug vrate. Za njih postoji ponuđeno rješenje, ministarstvima i HNB-u su predloženi i pravni okvir i kriteriji za određivanje takvih dužnika, a naknadno su predložene i konkretne izmjene poreznih propisa koje su nužne da bi se rješenje i moglo ostvariti. Dakle, država može vrlo brzo usuglasiti kriterije s bankama i provesti manje izmjene propisa kako bi banke mogle na pojedinačnoj osnovi krenuti u rješavanje problema onih najugroženijih. Za sve ostale, znači dužnike koji nekako mogu otplaćivati, ali teško i uz odricanja, banke su spremne ponuditi olakšanje položaja na nekoliko načina, koji bi se vjerojatno razlikovali od banke do banke, ali uvijek bi se temeljili na istim kriterijima kvalifikacije dužnika te na poreznim propisima koji ne bi dodatno opterećivali banke i dužnike. Banke i danas izlaze u susret i otpisuju potraživanja, ali takvih bi primjera, kad ne bi bilo dodatnih administrativnih i poreznih opterećenja, moglo biti znatno više.
Rješenje za kredite u ‘švicarcima’ i ostalim valutama mora biti dobrovoljno, socijano osjetljivo i uz pravičnu podjelu troška. Zakonodavna rješenja su pravno upitna, ne samo prema ustavnopravnim načelima nego krše i niz drugih, lokalnih i međunarodnih propisa. To je vrlo jasno izrekla Europska komisija (citat: ‘Što se tiče pravne osnove, treba napomenuti da državna intervencija u postojeće ugovore o kreditu može ozbiljno narušiti pravnu sigurnost i poslati negativni signal investitorima’), kao i MMF, stoga vjerujemo da je poruka jasna i da se ide prema dogovornom rješenju za one kojima je pomoć potrebna.
Nedavno ste prezentirali kako je riješen problem ‘švicaraca’ u pojedinim zemljama. Kojem su rješenju najbliže hrvatske banke i zašto?
- Hrvatske banke smatraju da država ne treba intervenirati u privatnopravne ugovorne odnose, nego biti sudionik koji će pridonijeti što boljem rješenju, zasnovanom na spomenutim načelima. U tu svrhu mogao bi se sklopiti sporazum u kojem bi država, središnja banka i vjerovnici definirali sve postavke, a svatko bi onda sa svoje strane poduzeo potrebne korake za realizaciju sporazuma.
Za nešto takvo nije potrebno puno vremena, samo dobre volje. Zanimljiv nam je primjer Slovenije, gdje su u veljači dva ministarstva, središnja banka i udruga banaka izdali zajedničko kratko priopćenje u smislu poziva na suradnju sviju i tu je završila uloga države.
Najavljuje se ograničavanje kreditiranja samo na kredite u eurima i kunama, pa čak samo na kunske? Kakvo je stajalište HUB-a o tom pitanju?
- U već spomentom Zakonu o stambenom kreditiranju, članak 23. Direktive točno definira kredite u stranoj valuti i što je sve potrebno učiniti da bi se oni mogli plasirati. Valutna klauzula u euru (mislim da krediti u drugim valutama više niti ne postoje) uvjetovana je valutnom strukturom depozita u hrvatskim bankama i zbog toga su eurski krediti najuobičajeniji. Sama valutna klauzula i njezino ugovaranje potvrđeni su višekratno sudskom praksom, a eksplicitno u pravomoćnoj presudi u slučaju ‘franak’, koju je potvrdio i Vrhovni sud RH.
Što govore podaci o profitabilnosti poslovanja hrvatskih banaka u prvoj polovici godine? Možete li je usporediti s profitabilnošću banaka u Mađarskoj, Slovačkoj, Češkoj…?
- Profitabilnost banaka je stabilna, ali u trendu pada još od početka krize. Gledano povratom na kapital, ona je na razini od oko 3,5 posto, što zasigurno nije posao u kakav vlasnici žele ulagati. No, treba reći da je taj povrat nizak zbog izuzetno visoke kapitalne adekvatnosti banaka, koja upravo garantira stabilnost sustava i otpornost na moguće buduće šokove, tako da je možda bolje imati niži povrat u stabilnom okruženju nego viši u riskantnom. Upravo je objavljena usporedna studija o uspješnosti poslovanja banaka po više kriterija i naše banke nisu visoko plasirane. Ono što je vrijedno spomenuti jest da je troškovna učinkovitost hrvatskih banaka (omjer troška i prihoda) bitno bolja od prosjeka EU i da je profitabilnost upravo zahvaljujući dobrom upravljanju bankama još na onoj razini na kojoj jest.
Zaključak tematske sjednice o ‘švicarcima’ saborskog Odbora vrlo je zanimljiv…
- Prijedlog ‘da banke obračunaju ‘preplaćene kamate’ temeljem presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske’ nije utemeljen. Ni u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao ni u njome potvrđenoj pravomoćnoj presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske niti se ne spominje izraz ‘preplaćene kamate’. Također, nigdje u tim presudama nije navedeno da promjenjive kamate nisu zakonite, niti da banke nisu smjele mijenjati kamatnu stopu.
O mogućem neprimjerenom povećanju stopa, odnosno ‘šteti’ zbog takvog povećanja, Vrhovni sud i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nisu sudili, pa o tom spornom pitanju jedini pravorijek može izreći sud u zasebnom sudskom postupku. Rješavanje eventualno spornih odnosa iz građanskih ugovora prema hrvatskom je Ustavu u sudskoj nadležnosti, jer jedino pred sudom postoje ustavne garancije jednake zaštite prava i interesa obiju strana u sporu.
Kakav je stav banaka o konverziji u fiksne kamate?
- HNB je nedavno u svojoj publikaciji ‘Financijska stabilnost’ otvorio pitanje kamatnog rizika i naglasio da je, zbog uvjeta na tržištima, sada možda trenutak da se promjenjive stope zamijene fiksnima. Budući da kod fiksne stope banka preuzima rizik promjena stopa na domaćim i svjetskim tržištima, takva stopa mora biti viša nego kad klijent banke preuzme taj rizik prihvaćanjem promjenjive stope. Trenutna situacija na tržištu svela je tu razliku na minimum, tako da bi banke mogle ponuditi klijentima konverziju uz nešto višu stopu. Dodatni razlog za otvaranje ovog pitanja je loše rješenje u izmjenama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koje je otpočetka 2014. zapravo prisililo banke da izaberu samo jedan promjenjivi parametar (od dva ponuđena) i redefiniraju promjenjivi i fiksni dio stope. Time su klijenti izloženi riziku porasta jednog od tih dvaju parametara, nevezano uz stvarne troškove izvora sredstava banaka. Sigurno je da je fiksna stopa jedno rješenje, ali drugo je možda jednostavnije - vratiti odredbe prethodne verzije ZPK, koja dopušta izbor parametara i definiranje njihovih odnosa koje odgovara strukturi izvora pojedine banke. Istodobno, stalno postoji opcija tržišne fiksne kamatne stope, koja bi u sadašnjim okolnostima vjerojatno bila manje od 1 postotka viša od promjenjive stope.