Obiteljsko zlato prvo je što se vadi iz ladica. Slijedi rasprodaja braniteljskih udjela. Kad su to prodali, a ovrhe su stizale i dalje, posramljeno su obilazili prijatelje i tražili ih po sto kuna samo da prežive. Sada te iste prijatelje izbjegavaju jer im novac nemaju kako vratiti.
Većini su blokirani računi, a nekima prijeti deložacija. Već godinu dana su bivši radnici Diokija bez ijedne kune prihoda, tvrtka im duguje sedam zaostalih plaća i otpremnine. Rješenje se ne nazire.
- Prvo prodaš sve vrijednosti koje imaš, jer neugodno ti je ne plaćati režije, ono što si potrošio, takvi smo ljudi. Neki su zbog toga prodali obiteljske kuće, rasprodali sve što su u 25 godina čuvali za svoju starost i djecu. Onda razmišljaš o tome da prodaš bubreg, jer hranu na stol moraš donijeti. Čitavo si to vrijeme radio i za to nisi bio plaćen. A vi nas pitate zašto smo ovdje? Zato. Ovo nije bitka za sebe, nego za svoje obitelj i za svoj dom - kaže Bojan Kovačić, bivši radnik Diokija.
Sjedimo na porti upravne zgrade tvrtke na Žitnjaku - on, ja, njegovih trojica kolega i zaštitar koji se u razgovor ne miješa. Neugodno mu je što uopće mora biti u zgradi. Utorak je, kasno navečer, i diokijevci su umorni.
Najviše, kažu, od lažnih obećanja, nepravde i ponavljanja svojih teških životnih priča novinarima. Dosta im je straha da će završiti kao beskućnici, ili u Vrapču, što se nekim doista i dogodilo.
Izbačena Uprava
Petnaestak sati ranije iz upravne zgrade izbacili su kompletnu Upravu Diokija na čelu s predsjednikom Leom Dolezilom. Kažu, lijepo su ga zamolili, a on se nije bunio, otišao je sa smješkom.
Bio je sretan što je izbjegao fizički incident. Zaključao je urede, iznio neke dokumente i zgrada je sada pripala radnicima. Odlučili su zaposjesti prizemlje, nikoga ne puštaju unutra i ne odlaze, dok ih ne primi netko iz Vlade, najviše ministar Slavko Linić koji im je već poručio da nemaju o čemu razgovarati.
Prva je noć u blokadi, i zgrada je, osim predvorja, u mraku i prazna. Diokijevci su se za prvu noć nisu stigli do kraja organizirati, pa smjenu odrađuje petero najupornijih, među kojima i Kovačić.
Recepcija je puna praznih kutija od pizza, sokova, plastične ambalaže. Posvuda su priručne pepeljare, pune do vrha, a radnici nervozno puše bez prestanka. Hranu im šalju prijatelji i radnici koji imaju nešto novca.
- Mi tražimo novce od imovine tvrtke, a ne iz državnog proračuna. Znači, neka daju kaparu za kupnju zemljišta za LNG terminal ili neka se dogovore s Hypo bankom koja je vjerovnik. Jer ovdje i u Dini na Krku, iako raspolažemo golemom imovinom, ima previše ljudi koji jednostavno nemaju od čega živjeti - konkretan je Srđan Perković, sindikalni povjerenik.
Od srijede će se, kažu diokijevci iz noćne smjene, organizirati do kraja.
- Preko dana većina od 120 radnika bit će ovdje. Navečer ćemo stražariti u smjenama. Policija može doći i izbaciti nas, jači su, ali trebat će im barem trojica za svakog od nas. Mirno nećemo otići. Kad zaradimo prekršajne prijave ili odležimo svoje u pritvoru, vratit ćemo se opet - poručuje ekipa iz noćne smjene. U njima nema straha, samo očaja - otvoreno priznaju da su na dnu i nemaju što izgubiti.
Ne pozivaju na nasilje
- Što ću kod kuće? Ovako bar ne trošim struju i vodu, a pošalju mi nešto za jesti. Ako završim u Remetincu, to su mi tri topla besplatna obroka na dan. Ne šalim se uopće - kaže Kovačićev kolega Dejan.
Diokijevci ne pozivaju na nasilje niti traže neostvarivo. Uvijek su bili realni, tvrde. Sada imaju dva uvjeta: traže isplatu zaostalih sedam plaća, kako bi pokrili dugove. Ili da Vlada odgodi ovrhe koje su dobili.
- Ne tražimo oprost. Vlada jednim pozivom Poreznoj upravi može riješiti da nam se dugovi odgode. Ne oproste. Odgode. Čim dobijemo zarađeni novac, mi ćemo ih odmah platiti - kaže Kovačić.
Vidno je umoran, priča polako, traži prave riječi, ali kad dođe do dijela gdje mora opisati kako se osjeća, zastane. Više se ne može sjetiti pravog izraza.
Radnici Diokija odrekli su se pet mjeseci plaćenog otkaznog roka na koji imaju pravo, s prvim danom 2013. godine otišli su na burzu, a u zamjenu su dobili obećanje da će im se do Valentinova isplatiti sedam zaostalih plaća i 54 posto otpremnina. Ostatak bi dobili 2014. i 2015. godine.
Danas je 9. svibnja i oni novac još nisu vidjeli.
- Godinu dana smo bez primanja, a radili smo besplatno. Dužni smo bogu i vragu - kaže Mato i ističe da s Ivanom Čermakom, novim potencijalnim strateškim partnerom i ulagačem nisu razgovarali niti ne misle.
Rješavanje problema
- Od njega ne možemo niti imamo pravo bilo što tražiti. S njime nemamo ništa, ovo je borba da nam vrate što nam duguju da možemo preživjeti godinu - kaže, a Bojan dodaje da je Vlada sama sebi od dolaska na vlast nametnula da će riješiti njihov problem.
- Da sam ja Ivan Čermak, želio bih da, kad već ulazim u ta postrojenja, da me tamo dočekaju psihički zdravi ljudi. Za to se trebaju pobrinuti Milanović i Linić - objašnjava.
Prisjećaju se da je Slavko Linić u vrijeme predizborne kampanje u Diokiju, umjesto u svojoj bazi u Rijeci, bio gotovo svaki dan i po osam sati pregovarao s Robertom Ježićem koji je 75-postotni vlasnik Diokija. Linićevo ministarstvo putem Fine vodi predstečajnu nagodbu koja se otegla.
- Sad pere ruke i ne želi nas saslušati. A mi smo od prvog štrajka glađu imali realne zahtjeve - kaže Kovačić i pojašnjava: radnici su tražili prvo pokretanje proizvodnje, a tek onda isplatu zaostalih plaća. Kad je tvrtka propala, rekli su - dajte nam otkaze i pošaljite nas na burzu, rasteretite tvrtku, ali ne tjerajte nas gole i bose.
- Da su nas tada isplatili, mi ovdje ne bismo imali što tražiti - smatra Kovačić.
Diokijevci kažu da će im se svakog časa dogoditi deložacija, a toga se boje jer se ne planiraju predati mirno.
- Kasnije će se susjedi pitati: pa što mu je bilo, bio je divan čovjek, dobar susjed, a razni psiholozi novinarima će govoriti da je to zbog rata, zbog ovog ili onog. Ali evo što se tom ‘mirnom susjedu’ ustvari događa - predviđaju radnici svoju turobnu budućnost.
Njihove životne priče su teške - prvom je alimentacija za dijete veća od cjelokupne mjesečne naknade s burze, druga kao udovica mora prehraniti dvoje djece sa 1600 kuna pomoći, trećem prijeti deložacija, četvri je prodao očevu kuću da školuje djecu.
Obitelji se raspadaju
- Tek kad posuđuješ novac, shvatiš tko su ti prijatelji. Takvi te nikad neće tražiti da ga vratiš. Ostali te izbjegavaju. Mi smo kao ljudi postali obične nule. Država za koju smo krvarili naše probleme rješava deset godina, a banke jednim potpisom javnog bilježnika plijene kuće preko noći - govori Kovačić.
Najtužnije je, kažu na kraju, što su počele pucati i obiteljski odnosi.
- Obitelji na okupu ne drži samo ljubav već i materijalna sigurnost. U takvim vremenima živimo. Kad nemaš za sebe i djecu počinju svađe, nastaju obiteljske tragedije. Oni koji su ostali oko nas daju nam bezuvjetnu podršku. Jer borimo se i za njih - proučuju radnici na kraju.
Drugog dana opsade, dakle jučer, radnici su na istom mjestu u istoj poziciji - zaboravljeni na istočnom kraju grada.
Prva je noć protekla mirno, a tijekom dana nitko ih nije došao posjetiti ili dogovoriti neki sastanak ili rješenje problema. Samo se policija pojavljuje nešto češće, ali ne stvara probleme.
Odrazgovaraju kratko sa zaštitarima, bace letimičan pogled na zgradu, uvjere se da je sve u redu pa odu.
Nitko drugi ne dolazi.