Bivši prvi čovjek američke kompanije Coca-Cola Enterprises, danas član odbora direktora Kimberly Clarka, John R. Alm želi kupiti hotel Njivice i tvrtku Finvest Corp., a zainteresiran je i za preuzimanje kamenoloma Jadrankamen. Kupio je većinski udio u tvrtki koja je vlasnik ogromnog zemljišta na otoku Korčuli, gdje želi graditi resort i marinu. Alm je spreman investirati i u druge projekte, isprva želi uložiti desetak milijuna eura osobnog kapitala te dovesti partnere s kojima bi razvijao spomenute biznise. Američki su mediji u vrijeme dok je sjedio na čelu tvrtke Coca-Cola Enterprises procjenjivali da je težak 80 milijuna američkih dolara. Ovih dana poduzetnik boravi u Hrvatskoj. Susreli smo se u zagrebačkom hotelu Esplanade, gdje najčešće odsjeda. Razgovaramo poslije njegova doručka, a uoči odlaska na još jedno putovanje po Hrvatskoj.
Potencijalni američki investitor Alm pojavio se nedavno u pričama kao mogući spasitelj posrnule turističke tvrtke Njivice u većinskom vlasništvu Marijana Filipovića - poznatijega kao “dobrotvor iz Čabra” - vlasnika Finvest Corpa, tvrtke koju je krajem 2012. najavio darovati radnicima, sve dok im lani nije prestao isplaćivati plaće. Oni otada štrajkaju, a tvrtka je pokrenula postupak predstečajne nagodbe. Nedavno je i sindikat radnika najavio podnošenje kaznene prijave, jer sumnjaju u izvlačenje novca.
Kad ste prvi put posjetili Hrvatsku?
- Prvi put sam bio u Hrvatskoj 2005. Vraćao sam se iz Južne Afrike s putovanja i zaljubio se u vašu zemlju. Obišao sam sve, od Dubrovnika do Istre, odlučio sam tada kupiti nekoliko parcela i graditi vile, kupili smo to 2006. i 2007., ali došla je kriza 2008. i nitko više nije ništa kupovao.
Sjedili ste u Nadzornom odboru tvrtke Keppler Saunders d.o.o., u kojoj je ostao porezni dug od 1,8 milijuna kuna?
- Da, upoznao sam Paula Jamesa Kepplera u Hrvatskoj. Kupio sam postotak u njegovoj kompaniji, ali je 2008. zbog krize “puklo”. Na njegovu preporuku kupio sam pet posto udjela u njegovoj tvrtki, a onda me on zamolio da preuzmem mjesto u NO-u. Osobno, s pet posto suvlasništva nisam imao nikakav utjecaj na upravljanje pa sam u kolovozu 2008. izašao iz Nadzornog odbora te ne znam što se kasnije događalo u tom društvu. Koliko je meni poznato, tvrtka je 2008. dobro poslovala pa je na kraju te godine ostvarila dobit veću od dva milijuna kuna. Godinama nemam nikakve odnose s tvrtkom Keppler Saunders i ne znam što se u njoj događalo otkako sam je napustio. Ponavljam da, ako postoji nekakav porezni ili drugi dug za koji bi me se na bilo koji način moglo smatrati odgovornim, bilo moralno ili pravno kao člana NO-a do 2008., spreman sam ga osobno podmiriti, neovisno o iznosu.
Kad ste se nanovo angažirali u Hrvatskoj?
- Došao sam opet 2012., kad se u Blatu na Korčuli prodavao projekt Lučica, pravo na gradnju resorta i marine, koji je sada u procesu ishođenja dozvola. U tom projektu nisam sam, imam partnera iz New Yorka. Nismo još sigurni što ćemo sve graditi, ali to je projekt na dulji period, gradili bismo butik hotel sa 40-ak soba, ali još razmišljamo, imamo još dvije do tri godine. Riječ je o investiciji od 60-ak milijuna eura. Dosad smo partner i ja osobno investirali četiri milijuna eura, ali trebat ćemo još partnera za daljnja ulaganja.
Tko vam je partner u tom projektu?
- Michael Silver, koji je s ranijim partnerom tu zemlju kupio od općine, ali nisu pokrenuli projekt jer je taj njegov partner preminuo, pa sam kupio njegov udio i preuzeo kontrolu. Neću kupiti ništa što ne mogu kontrolirati, kupujem samo 51 posto, pasivne investicije me ne zanimaju. Tvrtka Adriatic Development Corporation bila je u vlasništvu partnera Silvera, i to preko njegove tvrtke Global First International Limited, koja drži sto posto udjela u hrvatskoj tvrtki. Od Silvera sam osobno kupio 76 posto udjela u kompletnom projektu. Tvrtke Lučica i Adriatic Development Corporation uskoro će se spojiti u jednu tvrtku, ali Silver i ja još nismo odredili investicijsku strukturu, jer će to ovisiti i o drugim partnerima koji su pokazali interes. Ne vidim razlog zašto se kasnije projekt ne bi provodio kroz tvrtku Lučica, koja bi u tom slučaju bila dokapitalizirana.
Ali ne zanima vas samo turizam, prilično široko ciljate?
- Udružio sam se s nekoliko partnera iz Amerike koji imaju globalni biznis, a žele sa mnom investirati u proizvodnju visokokvalitetnih finalnih proizvoda od kamena. Za razvijanje takve djelatnosti potrebni su nam kamenolomi. U procesu smo kupnje jednog u blizini Dubrovnika, ali izvan Hrvatske. Kupnju kamenoloma smatramo ključnom pretpostavkom u razvijanju djelatnosti proizvodnje finalnih proizvoda od kamena, jer su ovi resursi ograničeni, odnosno u budućnosti će biti teško otvarati nove kamenolome, a bez vlastitog je teško biti konkurentan u toj branši. Slično je i u drvnoj industriji.
Planirate preuzeti i Jadrankamen?
- Eventualnu kupnju Jadrankamena razmatram s grupom partnera-investitora o kojima sam ranije govorio. Tvrtka je u stečaju, tako da se bilo kakvo preuzimanje može provesti samo u okviru stečajnog plana, a to je pravno definiran proces. Osobno sam kao glavni direktor vodio kupnje i preuzimanja više od 50 kompanija u ukupnoj vrijednosti većoj od 12 milijardi dolara. Život sam proveo maksimizirajući profit svake kompanije koju sam kupio, ali iskreno ne vjerujem da ikada možete kupiti tvrtku ispod tržišne vrijednosti, barem to nikada nisam doživio.
Zainteresirani ste za preuzimanje hotela Njivice, a i tvrtke Finvest Corp.?
- Što se tiče hotela Njivice, tu sam ozbiljno zainteresiran, a Finvest Corp. pratim jer je praktički nemoguće odvojeno promatrati ta dva društva zbog njihove zajedničke prošlosti i uzajamno isprepletenih odnosa. Teška su to preuzimanja, toliko se stvari treba posložiti, toliko je ljudi u redu koji potražuju novac, pa je teško reći što će biti za šest mjeseci, ali analiziramo problem po problem, ima ih koje treba istodobno riješiti, a postoje i ozbiljna pravna ograničenja za preuzimanje. No, kad ih sve riješimo, postoji potencijal. Zato idemo dalje s tim preuzimanjem, jer sve smo bliže, no možda onaj posljednji dio ne uspije. Nisam naivan, može se sto stvari dogoditi pa da ne uspijemo.
Jeste li čuli za neslužbene sumnje radnika da je vlasnik Filipović iz tih tvrtki navodno izvlačio novac, zbog čega je sindikat podnio kaznenu prijavu?
- Nisam to čuo, ali bio bih iznenađen i bilo bi mi žao da je to istina. Mislim da sve to neće utjecati na ono što pokušavamo, gledamo i Finvest Corp. - kažem, tek gledamo - to je također komplicirana priča, ali ima potencijal, sviđa mi se ta industrija. Vidim da su ove tvrtke u problemima, pretpostavljam da su zato i pokrenule postupak predstečajne nagodbe. Koliko je vidljivo iz javnih podataka, očito je da su se problemi u ovim tvrtkama akumulirali dulje, barem nekoliko godina prije nego što sam iskazao interes za hotele Njivice. No, uvjeren sam da bi se pod dobrim upravljanjem i ubacivanjem svježeg kapitala i profitabilosti mogle vratiti na najviše povijesne razine. Razmišljao sam i o pokretanju umirovljeničkih domova s partnerima iz Amerike, koji su u svijetu do sada najdalje došli u toj djelatnosti i koji su zainteresirani za sudjelovanje u takvom projektu u Hrvatskoj. Dakle, u SAD-u brojni ljudi mirovinu dočekuju u toplim krajevima: Floridi, Teksasu, a vi ovdje imate potencijal ponuditi tako nešto ljudima sa sjevera Europe, koji imaju bogate mirovinske fondove, Danska, Norveška... Mislim da za to postoji ogroman potencijal.
U koje ste projekte investirali u Americi?
- Dosad sam bio pasivni investitor, i to sporadično u neke manje projekte, jer sam u prvom redu upravljao tuđom imovinom, odnosno bio sam menadžer koji je upravljao tvrtkom od 80 tisuća zaposlenih i imovinom od 26 milijardi američkih dolara. Tek sad, kad izađem iz odbora direktora u Kimberly Clarku, imam želju znanja i iskustva koristiti u investicijama koje ću raditi u vlastitom angažmanu s partnerima. Na sličan način sam investirao u Idahu u građevinski projekt još 2005., dobili smo dozvole i sve je išlo po planu, ali i tamo je 2008. sve stalo, pa sam tu zemlju iznajmio farmeru dok opet ekonomija ne krene nabolje. Željeli smo graditi kuće. I Hrvatska ima velik potencijal za poljoprivredu, moj san je izvoz govedine, ona bi se mogla izvoziti. U Wyomingu imam ranč na kojem boravim šest mjeseci godišnje, dižem se rano i radim na zemlji. Djeca mi govore da sam otkačen jer imam 69 godina, a još toliko radim.
Kako vam je bilo u Coca-Cola Enterprisesu?
- Sjajno, bio je to jedan od onih poslova koje radiš 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu, i nikad iz njega ne izlaziš. Počeo sam 1977. u toj kompaniji, kad smo imali 10 do 15 milijuna dolara prihoda, a kad sam odlazio, imali smo 20 milijardi dolara prihoda te 80 tisuća zaposlenih. Zabavno je bilo pratiti toliki rast kopmanije. Umirovio sam se sa 60 godina, što je rano, ali izmorio me taj posao. Živio sam u avionu i sve se svodilo na posao. Kad gledam unatrag, držim da si bogat onoliko koliko ti je iskustvo bogato, pa mislim da sam imao sve: korporacijski ‘gig’, život kauboja i zadnje vlastito poglavlje vidim u Hrvatskoj, koju gledam kao novu zemlju, tek rođenu, i mislim da je jedna od najljepših zemlja na svijetu.
Kako je počela vaša karijera u toj kompaniji?
- Odrastao sam u siromaštvu, fakultet sam završio tek sa 28 godina, pa sam počeo raditi u tvrtki Price Waterhouse, pa u 20th Century Foxu na filmskim setovima, potom su oni kupli kompaniju, pa sam postao šef Coca-Cola Enterprisesa. Najviše mi je pomogla sreća: bio sam u pravo vrijeme na pravom mjestu. Nisam nikad planirao karijeru niti razmišljao što bih mogao raditi sljedeće, ali uvijek sam se okruživao pametnijima od sebe.
Planirate se preseliti u Hrvatsku? Ili kupiti kuću ovdje, češće boraviti?
- Ovisi o mojoj supruzi, ona na ranču ima konje koje trenira, voli doći ovdje na godišnji, ali na dulji period će biti teže. Osobno ću morati češće dolaziti.
Nabrojali ste niz projekata, a kazali ste da planirate uložiti desetak milijuna eura. Odakle ostatak novca?
- Kao što sam rekao, osobno bih uložio do deset milijuna eura, a ostatak su spremni osigurati partneri i financijske institucije koje će me pratiti. Sigurno je da će se svi dugovi tih kompanija morati preuzeti, jer će inače ta društva završiti u stečaju. Poznato vam je da u Americi financijske institucije raspolažu viškom kapitala te su zainteresirane pratiti kvalitetne projekte bilo gdje u svijetu ako time upravlja netko s iskustvom i reputacijom te je spreman uložiti i dio vlastitog kapitala. Osobno sam surađivao s najvećim financijskim institucijama s Wall Streeta, no jedini je problem u Hrvatskoj taj što je trenutačno teško naći projekt odgovarajuće veličine, a to je minimalno 150 milijuna dolara.