Monsinjor Mijo Gabrić, dekan zbora prebendara, u prošlosti bubnjar u sastavu Žeteoci, voditelj Ureda za povrat crkvene imovine i inicijator da se u južnom tornju katedrale napravi restoran, za svećenika je svakako krajnje neobična ličnost. Crkveni novinar koji je prvi pojurio napraviti reportažu o “čudu iz Međugorja” godinama izaziva pažnju od koje se kaptolskim konzervativcima diže kosa na glavi, dok mu nitko ne spori da je vrsni organizator koji zna s novcem, pa je Miško, kako ga svi zovu, i nedodirljivi crkveni ministar financija. Atrakcija su bile i Gabrićeve božićne jaslice u kojima je izložio likove Hitlera, Bin Ladena, Majke Tereze, Franje Tuđmana, Janice Kostelić, a monsinjor je upravo dovršio još jedan projekt, koji će bez sumnje biti prava senzacija.
Na zagrebačkoj adresi Nova ves broj “nula”, nakon deset godina radova, obnovljena je crkva desnog ili svetog kriminalca Dizme, stara 300 godina i jedinstvena u svijetu. Za sve kojima Biblija nije jača strana, obraćeni razbojnik Dizma, dijete iz lopovske obitelji, razapet je na križ desno od Isusa, a “pet do dvanaest” tražio je i dobio oprost grijeha. Jedini je svetac za kojeg se pouzdano zna da je završio u raju, jer ni za Majku Božju to nije sigurno! Sam Isus rekao je “dobrom razbojniku” Dizmi pred samu smrt “još danas ćeš biti sa mnom u raju”.
U razgovoru za Nedjeljni Jutarnji Mijo Gabrić otkriva da je mala crkva zapravo katedrala prebendara, svećenika koji imaju posebnu privilegiju da za života uživaju u crkvenim posjedima. Zbor prebendara osnovan je u 13. stoljeću kao drugi, nakon Prvostolnog kaptola zagrebačkog, zbor uz katedralu. Tako Gabrić živi u kuriji svetog Mihovila, preko puta crkve koju je obnovio, gdje mu je uz dom i ured iz kojeg vodi crkvene poslove i u koji dnevno navraća bezbroj ljudi zainteresiranih za biznise s Crkvom. Danas se najistaknutije prebendare, a njih je svega deset, među kojima je i dr. Juraj Kolarić, povezuje s poduzetnicima i estradnim zvijezdama, a u njihove kurije, gdje se služe najbolja vina i delicije, ponekad zalaze i vodeći hrvatski političari. Prebendarima je pripadao i crkveni glazbenik svjetskog glasa Albert Vidaković i profesor i prevoditelj Adalbert Rebić, koji je bio ministar zadužen za humanitarna pitanja.
Jedinstvena u svijetu
“Zagrebačka crkva sagrađena je 1706. godine, a u njenoj neposrednoj blizi u starom Zagrebu izvršavale su se smrtne kazne. Nekada se pred Katedralom nalazila vijećnica i sud, a Kaptol, kao i Gradec, bili su opasani zidinama. U Bakačevoj su bila južna vrata, a sjeverna na mjestu gdje se sada nalazi crkva desnog razbojnika. Osuđenike na smrt stavili bi u zaprežna kola koja su vukli volovi i vodili do sjevernih vrata, upravo gdje je sada crkva, i iza zidina bi ih smaknuli”, objašnjava Gabrić.
Prebendari su tražili da se osuđenici na smrt prije smaknuća mogu ispovijediti i tako je izgrađena kapelica koja Zagreb stavlja na kartu svjetskih atrakcija. Nigdje na svijetu nema tako stare crkve posvećene obraćenom razbojniku Dizmi, a crkvena je poruka vrlo jasna, nitko nije izgubljen, svako ima svoju šansu doći u raj! Godinama je crkva bila posve zapuštena, sve dok je Gabrić nije počeo uređivati, a priznaje da je potrošeno mnogo novca za to. Istovremeno je tražio gdje još u svijetu postoje slične crkve, a Enciclopedia Católica navodi da je jedna takva u Bolonji, pa se Gabrić odmah zaputio to provjeriti.
“Otišao sam u Bolonju, obišao biskupiju i župne urede, ali nitko ništa nije znao. Očito, podatak iz enciklopedije nije točan. Našao sam dvije crkve koje nose ime po svetom Dizmi samo u Brazilu, a postoji i nekoliko kapelica u Americi, sagrađenih između dva rata, u kaznionicama gdje se izvršavaju smrtne kazne. Tako je zagrebačka crkva najstarija posvećena Dizmi u svijetu”.
Danas je crkva uređena, uvedeno je podno centralno grijanje, a radi se i na uvođenju soficticirane tehnike koja će omogućiti da se putem mobitela i laptopa prate povijesni događaji. Do sada ju je obišlo nekoliko grupa japanskih turista i oduševili su se. Gabrić razmišlja da se ubuduće održavaju mise sat prije ponoći, u prisutnosti turista kojima bi to bio poseban doživljaj. Nakon što je masivnim ključem otključao crkvu, Gabrić nam pokazuje i staklenu vitrinu, u kojoj su izložene - sandale Majke Terezije. Odakle su se i one tamo našle može objasniti samo “monsinjor bubnjar”, kako često Gabrića zovu zbog glazbene prošlosti u svećeničkom bandu, kada je snimao ploče za koje je pjesme napisao i Arsen Dedić.
(...)