StoryEditor
PRIČA VEGETERIJANKE

ISTINITA PRIČA: Dopustila sam mu da me dira i zadovoljava... Bio je divan, ali bio je mesar!

Zakleta sam vegeterijanka i želudac mi se okreće od pomisli da jedem meso. Zato kada idem na tržnicu izbjegavam onaj dio gdje su mesnice. No jednoga dana jedan dobar komad zapeo mi je za oko

Da, oko šest. Ako želiš, donesi koju buteljicu, sve ostalo vas čeka - poklopila sam slušalicu i dalje se promatrala u zrcalu.

Desetak kilograma koje sam prikupila ove godine nisu nikakav razlog da s prijateljicama ne proslavim otkazni rok i prelazak na bolje plaćen posao. A sve blagdanske delicije, ručkovi kod rodbine, domjenci, pa sendviči s pohanim sirom, peciva i sokovi na poslu oblikovali su masnu pancirku koje se ne bi postidio nijedan marinac. K tomu, kada ljudi čuju da sam vegetarijanka, ne vjeruju mi. Kao da se čovjek deblja samo od mesa. Odjenula sam jaknu i uputila se na tržnicu. Moj wellness centar.

- Dobar dan, susjeda! Odličan lički krumpir, samo za vas - umiljavala mi se prodavačica za štandom. - Svježa salatica, kupus…

- Može… može… - virkala sam u popis preko cijele stranice.

Na večerašnjem meniju bili su gusta juha od vrganja, salata od tofua i mahuna, zapečena tjestenina sa sirom, špinatom i tikvicama, varivo od graška s kuskusom i, za kraj, kolač od mrkve i torta od brusnica. Možda malo previše za četiri osobe, ali, kako rekoh, od viška glava ne boli. Dvaput sam podcrtala vino koje u pravilu zaboravim. Nakrcana vrećicama kao teretni brod zaplovila sam do vinarije, ali putanja mi se odjednom promijenila. Zanimljiviji prizor od bilo čega otvorio mi se pred očima, na strani tržnice gdje inače ne kupujem. Red mesnica. Iza pulta jedne, u onoj odvratnoj krvavoj kuti i majici kratkih rukava, nije me gledao bradati stari jarac, nego božanstveni Apolon. U nosatijoj Javier Bardem verziji. Hipnotizirana, krenula sam prema njemu.

- Izvolite, gospodična - pogled mu je kliznuo niz moju otkopčanu jaknu. - Za vas ćemo naći savršen komad.

- Hmm, to mi baš i treba - pažljivo sam ga odmjerila i zagledala se u hrpu krvavog mesa. Želudac mi se okrenuo naopačke. No, od povraćanja su me spasili mišići na njegovim rukama, ramenima i vratu, i taj grčki profil.

- Tražite nešto posebno?

- Može komad dobre šunke - izmislila sam u trenu.

- Šunkica, za damu - rekao je, okrenuo se i s lakoćom skinuo but. Primijetila sam da to nije jedina dobra šunka ovdje. - Ova je odlična ako mene pitate.

- Savršena - odgovorila sam i osjetila kako mi se obrazi crvene. - A vi ste novi?

- Pomažem ocu - pokazao je odrezani komad i umotao ga. Prsti su mu bili lijepi, nježni, a ruke čvrste. Vidjelo se da dugo ne trančira i ne dodiruje smrznute svinjske polovice.

dvratno. Osmjehnuo se i red savršenih zuba potpuno me dokrajčio.

- Ovdje sam dok se ne zaposlim u struci.

- Sretno - platila sam i, trudeći se da to bude sa što manje gađenja, uzela vrećicu.

Zadovoljno sam se uputila kući i sve namirnice ostavila u kuhinji, osim šunke koja je završila na balkonu. Dat ću je Dinki, frendici koju od milja zovemo Mesožderka.

Čekajući da voda za kavu zavri, razmišljala sam o zanimljivom otkriću. Cijelu vječnost nisam bila u ovako začinjenoj kupnji, ali mesar? Fuj! Da se meni, kojoj se gadi misao o bilo kakvom mesu jer umjesto prehrambenog artikla vidim okrutno ubijenu životinju, koja je prije toga živjela još gorim životom, svidi mesar? Nije da ljude vrednujem prema tome čime se bave, ali nakon liječnika i stomatologa ovo mi je zanimanje bilo najodvratnije. Na stranu to što ne jedem ništa što ima oči, kako nisam upoznala nijednog mesara, postojala je nada da nisu umišljene budale i snobovi kao većina njihovih spomenutih kolega.

***

- Mesar, mesar… I? - počela je Dinka nakon juhe i moje priče. Hrana na stolu nestajala je neočekivanom brzinom. Kao u bajci, svako jelo uspjelo mi je bolje nego što sam očekivala.

- Bolje to nego političar - ubacila se Edita koja je jedina od nas pratila zbivanja na političkoj sceni i živcirala se zbog toga. - Čim zasjednu u fotelje, bujaju kao tijesto, i to na naš račun.

- Što ga nisi pitala čime se inače bavi? - punih se usta uplela Milena, najznatiželjnija u ekipi.

- Mozak mi jednostavno nije radio - priznala sam i zalogaj zalila dobrim vinom koje su donijele.

- Zar tako dobro izgleda? - nastavila je.

- Idi pa vidi.

- Neću, to je tvoja meta.

Dinka se odjednom počela smijati, a nas tri smo se zagledale u nju.

- Moći ćeš nam nabaviti robu ispod pulta: kobasice, čvarke…

- Ne pada mi na pamet - zgrozila sam se.

- Zašto? Po nabavnoj cijeni - nastavila je kroza smijeh. - Nema ničeg boljeg od svježe janjetine…

- Daj, prekini - presjekla sam je, ali daljnje gluparanje i cerekanje nisam uspjela zaustaviti. Raspon zafrkancije kretao se od posve imbecilnih šala do smišljanja menija na našem vjenčanju. U takvim situacijama, kad je svako proturječje još smješnije, prihvatim zafrkanciju i ne ljutim se. Vino je bilo jako, smijanje iscrpljujuće, a količina unesene hrane dobro nas je ošamutila. Stoga smo s kolačima odbauljale u dnevni boravak i zasjele pred dosadna i iscrpljena lica na ekranu.

- Što ćeš sad? - zanimala se Milena. - Kupovati meso i bacati ga?

- Naravno da neću - odgovorila sam i u trenu smislila plan. - Vi ćete mi reći što vam treba, a ja ću vam kupiti, donijeti i dat ćete mi lovu.

- Ti to ozbiljno? - na pola zalogaja upitala je Edita.

- Imam već dobar komad šunke na balkonu, tko će? - nasmijala sam se. - Povoljno.

- Može, i šunka i ostalo - odmah se ubacila Dinka trljajući ruke. - Pošaljem ti mailom narudžbu za sljedeći tjedan.

- Ja ću ti naručiti za onaj drugi tjedan - oduševljeno je prihvatila i Edita, jedino nas je Milena gledala ispod oka.

- Što? Zar plan nije dobar? - ponosno sam se uspravila. - Jesi li s nama ili protiv nas?

- S vama - osmjehnula se i planiranje se nastavilo do detalja. Razradile smo svaki korak akcije “Svinjska polovica” i zalile ga još jednom buteljicom. Kakav gušt!

***

Dakle, plan je nalagao ispitivanje terena. Prvo sam morala proučiti kad Miško, kako smo ga nazvale, radi, a zatim krenuti u kupnju. Stoga sam prije i poslije posla tobože neobavezno krstarila tržnicom, kao podmornica izvirivala iza štandova zvjerajući prema mesnici. Katkad bih i nešto kupila, no hladnjak mi je već nakon prvog tjedna bio krcat. Veći dio tjedna Miško nije radio, a ja nikako nisam mogla naći neku zakonitost pa sam dio mesa morala kupiti kod bradatog jarca, odnosno njegova oca. Dvaput sam ga uhvatila za vikend, no bila je tolika gužva da me prvi put izgurao izgladnjeli umirovljenik spreman na masakr, a drugi put za pultom nije bio sam. Šutljivi jarac vrebao je iz prikrajka. Učinilo mi se da je i Miško ozbiljan, predan sjeckanju i vaganju. Kako i ne bi kad mu se otac s mačetom šulja iza leđa. Da je moj šef takav, tvrtka ne bi bila u dugovima. A šlag na sve bilo je to što sam zaradila nekoliko kazni za parkiranje dok sam curama dostavljala lešine.

- Pa, upitaj ga nešto - ljutila se Dinka pri primopredaji. - Trošiš na benzin, a sad još i kazna nizašto.

- Ma, briga me za kazne, ionako ih ne plaćam - priznala sam svoje kriminalno djelo. - Nego, svi me mesari me pozdravljaju i vabe k sebi čim se pojavim na tržnici.

- Pa, ako im možeš spustiti cijene…

- Jesi li ti normalna? Da se cjenkam s mesarima kao da nemam što pametnije raditi?! Već mi se i ulične mačke vesele kad me vide. Susjedi se čude koliko mesa odjednom jedem. Ona s prvog kata pitala me jesam li anemična ili trudna.

- Oprosti - Dinka je prasnula u smijeh, što je potrajalo nekoliko mučnih minuta.

Naposljetku sam se i ja počela smijati.

- Najbolje u tome jest - rekla sam kad sam uhvatila zrak i krenula prema vratima - to što mi se Miško doista sviđa, iako ga rijetko viđam. Mogu misliti kako izgleda kad nije u toj krvavoj kuti.

- Na primjer, kad je samo u čarapama?

- Hmmm… Nije ni čudno što sve babe iz zgrade kupuju kod njega - odgovorila sam sa stuba i izjurila van. Dočekala me još jedna kazna koju sam srdito zgužvala i odlučila auto zamijeniti biciklom. Vrijeme je ionako bilo proljetno, a vožnja kroz gradsku gužvu s vrećama mesa, na koje mi je auto danima zaudarao, nije bila nimalo zabavna.

***

Postoje brojni razlozi zašto se neki ljudi ne bave sportom - od lijenosti i nezainteresiranosti dosade i nespretnosti. Moj je ovaj posljednji. I premda se vožnja biciklom ne bi mogla nazvati aktivnošću koja zahtijeva iznadprosječne sposobnosti, meni baš i nije išla od ruke. Ponajprije zato što bicikl nisam vozila godinama, iako se to, za razliku od drugih stvari, ne zaboravlja. No, s godinama ravnoteža slabi i nije čudno što sam se, natovarena smrdljivim vrećicama, na izlasku iz tržnice rasula koliko sam niska i široka. Sva sreća što Miško nije radio.

- Jeste li dobro? - začula sam poznati glas iza leđa.

- Nikad bolje - crvena kao rajčica odgovorila sam i okrenula se. - Vježbam padanje. Uskoro je olimpijada.

Preda mnom je stajao, a tko bi drugi onda kad ne treba, Miško u sivkastoj sportskoj jakni, trapericama i kapi. Predmet mojih snova, napola ozbiljan, napola zabavljen situacijom jer su se znatiželjnici u hipu okupili oko mene, pomogao mi je da pokupim vrećice.

- Osvojit ćete zlato - podignuo mi je bicikl i nasmiješio se.

- Imam nizak tlak, a nisam popila jutarnju kavu - slagala sam.

- To je dobro ako volite jesti meso. A kako sam primijetio, volite.

- Obožavam.

U predugim sekundama tišine koje uvijek slijede u takvim razgovorima glavom su mi proletjele sve neplaćene kazne, krivudanja na biciklu, zgražanja susjeda i pomalo sažaljivi pogledi prijateljica. Udahnula sam. Tri, dva…

- Jeste li za kavu? - ispalila sam kao iz zolje. - Nikad nisam sjedila u ovim kafićima uz tržnicu.

- Zapravo - pogledao je na sat - jesam. Jedan dobar kafić je s druge strane. Idemo?

Ne očekujući takav odgovor s obzirom na sve dosadašnje pehove, osjećala sam se kao da me je obasjalo sunce. Bol u nozi, koja će mi poplavjeti kao patlidžan, odmah je nestala. Miško se ponudio uzeti vrećice, a ja sam gurala bicikl.

- Dorijan.

- Molim?

- Zovem se Dorijan, a vi?

- Možemo na ti? Osjećam se kao baba kad mi netko govori vi.

Može.

astavili smo hodati, no Dorijan je zastao i pogledao me.

- I? Kako se zoveš?

- Oprosti - nasmijala sam se i ispružila ruku. - Mirna, drago mi je.

Zatim je Dorijan počeo nešto pričati, ali boja njegove kože, s nijansom bakra i masline, toliko me očarala da se ton izgubio. Tek kad smo sjeli, primijetila sam da ima zelene oči. Uz kosu crnu kao ugljen. Ne moram niti reći kakav su savršen kontrast tome licu davali njegovi bijeli, u kolonu postrojeni, zubi.

- Voliš kuhati? - začula sam pitanje negdje u dubini uma.

- Da… da - napokon sam progovorila. - A ti?

- Ne baš - rekao je i naručili smo kave. - Divim se ljudima koji kuhaju samo za sebe, meni se to ne da. Jer…

Ponovno je ton iščeznuo. Dakle, živi sam! Što je još bolje, ne bi ulazio u kuhinju, moje carstvo, centar za meditaciju i opuštanje. Bingo!

- I onda sam završio taj faks i zaposlio se - otpio je gutljaj kave. - No, kako sam zadnji došao u tvrtku, tako sam prvi otišao. I otad uskačem ovdje.

- A tako - promrmljala sam, nezadovoljna što mi je promaknulo čime se zapravo bavi. - Tvoj je otac dugo u tom poslu?

- Da, otkad je…

Dok mi se kava pregrijavala u ruci, vidjela sam nas kako šećemo gradom, držimo se za ruke, smijemo, ljubimo, jedemo kolače, kestenje, kokice, sladolede i vraćamo se u stan. I tu sam zastala jer me pomalo neobično gledao. I šutio je, što uopće nisam primijetila.

- Ponovi što sam zadnje rekao - naslonio se i promatrao me kao kobac.

- Ovaj… - zbunila sam se i na brzinu otpila kavu. - Rekla sam ti da mi je pao tlak, pa mi padne i koncentracija.

Nekoliko trenutaka smo se promatrali i bila je dovoljna još samo sekunda da mu priznam da lažem. Djelovao je kao netko koga se baš i ne može prevariti.

- Ne dosađujem ti?

- Oh, ne… Ni slučajno, ni slučajno. Naprotiv.

Dalje sam se trudila pozorno ga slušati. Istina, to mi nije bilo nimalo lako. Uporno su me salijetale misli o vjenčanju, prstenu, bračnom krevetu, medenom mjesecu i sličnim temama. Međutim, sve sam to ostavila za poslije, kad smo se uz obećanje da se vidimo na nekoj kavici ili odlasku u kino rastali tog jutra. Dorijan je požurio pomoći ocu, a ja ravno kući obavijestiti cure da je ovo moja pretposljednja isporuka.

- Ne može tako - bunila se Mesožderka. - Teletina im je odlična, a tek janjetina...

- Ne zanima me - bila sam kategorična. - Još koji put da ne skuži, i to je sve.

- Što su ti rekle Edita i Milena? - inzistirala je na dostavi. - Sigurno su i one nezadovoljne.

- Nisu. Edita me podržava, a Milena je u svom filmu - odbrusila sam. - Slušam narudžbu za sljedeći tjedan.

- Misliš da ćeš ga u sedam dana odvući u krevet?

- Ako ne u krevet, onda barem u kino - odbrusila sam i počela zapisivati narudžbu u blokić, odlučnija nego ikad. Dorijan Miško je moj.

***

ISTINITU PRIČU U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU NEDJELJNOG JUTARNJEG

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. lipanj 2020 23:56