ZAGREB - Danima se već niz naše velike prozore cijede dosadne, polagane kapi kiše ostavljajući za sobom sive i prljave tragove. Iza zamućenih stakala nazire se Amstel kao ružna i mutna tekućina koja se prelijeva između poznatih fasada kuća. Ni poslije gotovo dvadeset godina nisam se navikla na te duge amsterdamske kiše koje se izmjenjuju sa zapusima vjetra i neugodnim hladnim vremenom.
Samo tada nedostaje mi Zagreb i topla ušuškanost naših pregrijanih stanova. Bila sam stoga presretna kad je Martin rekao da je dobio par slobodnih dana pred uskrsne blagdane. Svi smo se veselili na svoj način.
Martin jer će se konačno odmoriti nakon mjeseci neprestanog rada na projektu nove dvorane, djeca jer će vidjeti baku koju nisu vidjela od ljeta, a ja zbog svega: mojih roditelja, sestre, prijateljica, Zagreba...
- Mama, hoćemo li spremiti bicikle u garažu? - upitao je Tin, moj petnaestogodišnji sin koji se otkad je naučio voziti bicikl, a to je bilo u drugoj godini života, nije s njega skidao.
- Nemoj biti glup! Nećeš ga valjda unijeti u avion! - dodala je moja mlađa kći Maša.
- Ostavite bicikle u garaži, uživat ćemo u Zagrebu kao pravi Zagrepčani. Tamo bicikli nisu tako popularni kao ovdje - zaključila sam i zagrlila ih.
Uto je i kiša prestala padati. Niske zrake sunca probijale su se između krovova kuća preko kanala. S prozora preko puta mahnula mi je Margit, moja dugogodišnja prijateljica, koja je upravo postavljala stol za večeru. Veliki stakleni prozori od početka su me oduševljavali svojom otvorenošću pogledima brojnih prolaznika i susjeda.
Isprva sam se pokušala izboriti za zastor, ali sam s vremenom shvatila da on oduzima svjetlo koje je zimi vrlo rijetko i da prozori našeg stana izgledaju čudni tako pokriveni, kao ogromne površine praznog platna koje treba oslikati. Vrlo brzo sam uvidjela da nepokriveni prozori ne znače i poziv u stan jer su Nizozemci teško pozivali ljude u kuću.
ok sam razgovarala sa susjedom, Martin mi se prikrao s leđa i poljubio me u potiljak i onda uzevši mi slušalicu na brzinu pozdravio Margit i njezinog supruga koji je upravo došao kući. S našeg prozora, koji je bio kat iznad, mogli smo pratiti kako baca kaput na naslonjač, svlači cipele i ljubi Margit. Onda mu je ona nešto šapnula, a on se još više približio prozoru i mahnuo nam.
- Tako se radujem putovanju. Mogli bismo skočiti i do Rijeke, bude li lijepo vrijeme - dodao je moj suprug koji je više od svega volio more pa se radovao jedrilici moje sestre i njenog supruga.
- Ovih dana u Rijeci puše orkanska bura, bojim se da nije za jedrenje. Odnijet će vas do Italije pa što ću ja onda!? - upitala sam mazno ga poljubivši.
Poslije dvadeset i nešto godina Martin mi je jednako privlačan kao i prvog trenutka kad smo se susreli. Zapravo, bolje bi bilo reći - sudarili. Ali ne mogu sada misliti na prošlost, kad se još moramo spremiti i konačno poletjeti, a to je poprilično teško s mojim suprugom. On je izuzetno smiren čovjek, uglavnom teško izgubi živce, ali kad treba putovati avionom pretvori se u drugu osobu. Zato je meni svako naše putovanje avionom dodatno opterećenje jer moram odagnati njegov strah od letenja i zataškati ga pred djecom. I ovaj put mi je šapnuo:
- Nemoj da djeca nešto primijete. Mogli bi se i oni početi bojati aviona.
- Pazit ću, ali pokušaj ne misliti na to - govorila sam tješeći ga dok smo hodali dugim hodnicima amsterdamskog aerodroma. Noge su me tako boljele, usprkos pokretnoj stazi, da sam jedva čekala da sjednemo u avion.
U zraku, dok je avion lebdio na pahuljastim oblacima kao na jastucima, tišina, čaša bijelog vina i tabletica koju je popio, umirili su ga i Martin je zaspao kao dijete, još uvijek držeći me za ruku.
Iako je nedavno proslavio 55. rođendan, moj suprug je još uvijek zgodan muškarac pa ga je i prekrasna stjuardesa splitskog naglaska nekoliko puta sa smiješkom odmjerila ne mareći za moju prisutnost. On je mirno spavao, a ja sam razmišljala kako nas naši poslovi toliko preuzimaju da rijetko imamo vremena za zajednički odmor.
Pomalo sam zavidjela mojim prijateljicama s fakulteta, pogotovo Mirjani, koja mi je pričala kako usprkos tome što radi na velikoj klinici često ide na putovanja i seminare čak i do Amerike. Za to vrijeme pacijenti čekaju na njezin povratak, nju nitko ne mijenja i nitko se ne žali. U privatnoj klinici u kojoj ja radim nešto takvo stvarno je nezamislivo, ali to su razlike koje ni meni nisu baš sasvim jasne. Martin se lagano promeškoljio na sjedalu i naslonio glavu na moje rame, onoliko koliko je dozvoljavao naslon. Do mojih je nosnica dopirao miris parfema koji sam mu darovala za godišnjicu braka.
Udahnula sam ga i prepustila se sjećanju na vikend koji smo proveli u Provansi. Iz sanjarenja me trgnuo razgovor koji su vodile dvije žene koje su sjedile iza nas. Slučajno, iako su tiho razgovarale, razabrala sam poznato ime i prezime.
- Andrea je očajna, jučer su im policajci bili u stanu i zaplijenili gotovo sve slike. Pokušala im je objasniti da su neke i od njenog pokojnog oca, ali uzalud - šaputala je mlađa.
- Jadna žena, to je velika sramota za cijelu obitelj! Zamisli pa budala je napravio izložbu od falsifikata. Je li on glup ili što je s njim?!
- Neno Robić nikad nije bio pametan. Nisi valjda zaboravila da je čak i njegova mama to za njega govorila još u osnovnoj.
- Sirota susjeda, njeno srce to sigurno neće izdržati. Na svim je vijestima ovih dana, izgleda da je i nekim političarima prodavao... - uzdahnula je starija, vjerojatna majka mlađe žene.
Osjetila sam kako mi srce luđački udara, ali trudila sam se i dalje pratiti njihov razgovor.
- Ne vjerujem da je Andrea znala za ovo, ali znam da mi je još prije par mjeseci rekla da više ne želi biti s njim u braku - dodala je mlađa. - A kad sam je upitala zbog čega, samo je uzdahnula i rekla da je umorna od svega i da će poludjeti ako se ne razvede.
- Možda ju je varao pa je saznala - opet se javila starija.
- Ne bih rekla, mislim da je nešto puno ozbiljnije - druga će.
- A što može biti ozbiljnije od toga? - upitala je prva i njezino se pitanje utopilo u mojim mislima koje su počele navirati kao bujica kad se nezadrživo pokrene iz korita.
Nezaustavljivo i silovito udaralo je moje srce kao da će iskočiti. Zaklopila sam oči i pokušala uskladiti svoje disanje s Martinovim. Morala sam se smiriti, ali slike iz prošlosti počele su se nizati...
Maturalno putovanje u Barcelonu, njegovo pijano hodanje po rubu vidikovca i moje preklinjanje da siđe. Druge djevojke su ga nagovarale da nastavi, a ja sam se bojala da će pasti.
- Sići ću ako me poljubiš - rekao je i pogledao me suludim pogledom koji sam protumačila pijanstvom. Toliko sam bila neiskusna da sam i u tu njegovu rečenicu povjerovala i zaista ga i poljubila. Sišao je, a kad je dobio moj poljubac, zagrlio me i nastavio tako hodati sa mnom gradom. Brojne su djevojke iz razreda htjele biti na mom mjestu, a on je izabrao mene, razrednu štrebericu, najbolju učenicu među maturantima.
Tada je imao dugu kosu, a budući da mu je bila kovrčava, onako nježnih crta lica, izrazito blijed i tamnih velikih očiju iz kojih se nije moglo razabrati ništa nalikovao je nekom biću iz drugog vremena. Neno je uvijek bio usporen, lijenih pokreta koji su ostavljali dojam kao da se tog trenutka probudio.
Vjerojatno je razlog tome bilo nešto drugo, ali tada je nama djevojkama to bilo strašno privlačno. Na povratku s maturalca još smo se neko vrijeme nalazili na kavi poslije škole, ali sve rjeđe. Ja sam se pripremala za studij medicine, a on je trebao naslikati radove za akademiju i tako smo se malo-pomalo i udaljili. Španjolska i ljubav s maturalca iščeznuli su ispod hrpe obaveza koje smo imali.
Prolazila je godina za godinom, a ja ga nisam srela niti jednom. Zagreb je dovoljno velik da vas zaboravi, ali i upravo toliko malen da se vijesti lako šire. Brzina njihovog rasprostiranja tim je brža što su vijesti neobičnije i nestvarnije.
Dina iz be razreda mi je onako usput u tramvaju u povjerenju šapnula da se priča da je Nenad diler, ali da ne zna je li to istina. Ružica, koja je sa mnom studirala, rekla mi je da je čula da je jako nadaren i da će vjerojatno prvi u generaciji imati samostalnu izložbu. Andrej mi je rekao da ga je sreo u Gjuri i da je bio mrtav pijan i da se nikad ne trijezni.
Povremeno su do mene dopirale takve vijesti, i to ne samo o Nenadu, već i o drugima iz naše gimnazije. A kako je vrijeme prolazilo, i kako je bilo sve manje zajedničkih tema na tim slučajnim susretima u gradu, malo smo mijenjali, dodavali, a zacijelo i izmišljali. Tako sam mislila tada, a danas sam sigurna da je uglavnom istina sve što se o njemu pričalo.
oslije svega ne znam kako mi se dogodilo da na proslavi pete obljetnice mature upravo ja plešem s njim cijelu noć?! Tih sam dana polagala posljednje ispite, danima nisam izlazila i bio mi je potreban odmak od napornog učenja, a on je tako lijepo znao govoriti o književnosti, slikarima, filmovima...
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU NEDJELJNOG JUTARNJEG