VIZIJA SAVRŠENSTVA. GAD JEDAN

ISTINITA PRIČA Rekao je kako zna da mi je profesor i da to nije u redu, ali nije micao ruku s moje...

Primio me, a ja sam osjetila svaki centimetar prostora između nas. Jedva sam disala

Popravila sam šminku u retrovizoru njegova Seata i osmjehnula se vlastitom odrazu. Osjećala sam se kao na vrhu svijeta. Ušla sam kroz dvorišna vrata i bila prisiljena nekoliko se minuta hrvati s oduševljenim Torijem, koji me pokušao oboriti na pod. Budući da je kameni prilaz do ulaznih vrata bio okovan ledom, gotovo mu je uspjelo. Ne bih uistinu imala ništa protiv života s tim psom. S nostalgijom sam se prisjetila naše zajedničke šetnje po Sljemenu i cijelog tog savršenog dana. Odbijala sam uopće razmišljati o razgovoru s Antonijem i njegovim glupim sumnjama. Damir me nazvao nekoliko sati nakon toga i proveli smo savršenu noć. S glavom u oblacima, otresla sam Torijeve dlake i pokucala na vrata. Stvarno moram pitati Damira za ključ, već sam se zaista osjećala kao idiot što u ovoj fazi naše veze i dalje moram zvoniti kao i svi ostali stranci. Čula sam odjek zvona u praznim prostorijama.

Nestrpljivo sam čupkala listiće jedne od njegovih ogromnih biljaka koje su ukrašavale prednja vrata i zbunjeno osluškivala. Zašto mu toliko dugo treba? Je li zaboravio da ću doći? Nismo se ništa konkretno dogovorili, ali nije rekao da mora raditi. Prislonila sam uho na ulazna vrata i pozvonila još jednom. Ženski smijeh? Mora da gleda neki film.

- Ivana, otvori, sigurno je poštar - začula sam njegov glas. Ivana??? Nisam se stigla ni snaći. Vrata su se naglo otvorila, otkrivajući vitku figuru djevojke u njegovoj Snow Patrol majici koju sam mu ja poklonila. Ebay, 22,99 dolara s poštarinom. Raspuštena kosa rasula se po crnom pamuku. Izgledala je prokleto dobro. Oduvijek sam bila ljubomorna na njezinu figuru. Osjećala sam kako mi se utroba lagano diže.

- Paula - Ivana je izgledala jednako šokirano. Vidno mi se polje počelo vrtjeti.

Pojavio se iza nje. Gad jedan odvratni.

- Ivana, tko je to - glas mu je zapeo u grlu. Adamova jabučica iskočila mu je dok je gutao knedlu. - Paula, znam da ovo ne izgleda dobro, ali vjeruj mi, zbilja mogu objasniti.

- Nisam sigurna da želim čuti tvoja opravdanja.

Okrenula sam se na mjestu, odlučna odmarširati što dalje iz tog prokletog dvorišta, zavući se u neki najmračniji kut i plakati dok ne ostanem bez suza. Ugledala sam Torija kako trči prema meni da bi me ispratio. Sve oko mene pretvorilo se u crno-bijeli usporeni film, kadar po kadar… Veliki pas koji protrčava pokraj mojih nogu i udara me u koljeno, moje stopalo koje gubi ravnotežu na velikom komadu leda, kamera koja se spušta u žablju perspektivu, vedro nebo, tup udarac u tjeme… Tama.

****

Nisam baš mogla reći da sam bila oduševljena svojim životom. Studirala sam s vrlo visokim prosjekom i izgledalo je kao da nemam nikakvih briga, ali nešto je nedostajalo. Koliko god život u Zagrebu pružao prednosti tijekom studiranja, vrlo sam se često osjećala kao u kavezu, zapela u nekakvoj tmurnoj kolotečini.

- Paula, jesi li ga vidjela - Ivanin oduševljeni glas trgnuo me iz sanjarenja. - Savršen je - uzdahnula je i melodramatično se uhvatila za srce.

Podigla sam pogled prema katedri i u trenutku mi je srce počelo raditi kao prastari pisaći stroj. Osjetila sam navalu krvi u apsolutno pogrešne dijelove tijela. Bio je gotovo pa savršen. S neba sišao Apolon stajao je prema nama okrenut bočno, taman sagnut toliko da smo imale dobar pogled na sve vitalne dijelove, i petljao po laptopu. Smeđa kosa, duboke smeđe oči, lice mješavina Colina Farrela i Johnnyja Deepa, a kroz usku crnu košulju ocrtavale su se linije mišića.

- Ima li netko od vas iskustva s ovakvim stvarima?

I zvučao je poput Deepa. O moj Bože, mislila sam da ću se onesvijestiti.

- Paula je dobra s laptopima - začula sam pokraj sebe Ivanin glas. Joj, zadavit ću je...

- Paula, idi pomozi - doslovce me gurnula iz klupe.

Prišla sam toj viziji savršenstva i, pokušavajući sakriti crvenilo u licu, okrenula se prema ekranu. Problem pokretanja prezentacije riješila sam s nekoliko klikova mišem, no vrućine koja me oblijevala zbog njegove blizine nisam se mogla tako lako riješiti.

- To je to - rekla sam i kliknula posljednji prozorčić. - Sada će raditi.

- Paula, zar ne? Hvala ti puno - nasmiješio mi se holivudskim osmijehom, slučajno me dotaknuvši dok je preuzimao miš iz moje ruke. Krajičkom oka vidjela sam kako Ivana umire od smijeha.

- Sviđaš mu se, Paula - šapnula mi je kad sam sjela.

- Možeš si misliti. Takvo savršenstvo a da je slobodan? Nema šanse - izgovorila sam iako se onaj mali vrag u meni probudio i zagolicao mi maštu. Možda...

- Stišajte se, molim vas. Zovem se Damir i bit ću vaš novi predavač...





****

- Paula, možeš li malo ostati nakon predavanja i pomoći mi s prezentacijom za sljedeću grupu? Bio bih ti užasno zahvalan, vjerujem da ste svi već primijetili da nisam dobar u tehničkim stvarima.

Kako sam ga mogla odbiti? Pogledao me i nasmiješio se. Ivana me gurnula laktom, već iskušana procedura koju je redovito primjenjivala kad bi vidjela da sam opet zanijemjela u Damirovoj prisutnosti.

- Naravno, nema problema - a glasić u mojoj glavi dodao je svoj završetak: Sve za tebe.

Nemam pojma o čemu je predavao taj dan. Gledala sam mu usnice kako se miču i topila se u blještavilu njegova osmijeha. Moja najbolja prijateljica, tračerica i detektivka Ivana, i poznati Google majstor, moja malenkost, uspjele smo saznati popriličnu količinu informacija koje su nam pomogle složiti pozadinu našeg Apolona. McJummy, kako smo ga zvale po uzoru na Meridith i Christinu iz “Uvoda u anatomiju”, živio je u prekrasnoj vili u elitnom podnožju Medvednice. Imao je britansko prezime i živio je sam, majka mu je radila na Oxfordu kao profesorica književnosti. Imao je psa, pomalo pretilog retrivera, i 367 prijatelja na Facebooku. Viđen je kako izlazi iz teretane blizu fakulteta i uvijek je naručivao kavu bez šećera.

Jedva sam dočekala kraj predavanja, iako nisam baš bila sigurna hoću li moći razgovarati s njim bez Ivanina lakta u rebrima. Ona me uštipnula za sreću i izletjela kroz vrata predavaonice. Zadnja, kao i obično. Okrenula sam se prema radnom stolu.

- Idemo u moj kabinet - Damir je pokupio laptop s katedre i krenuo prema izlazu. Otvorio je vrata i pričekao da ja prva prođem. Savršeni džentlmen. Poveo me prema svom kabinetu. Hodala sam malo iza njega kako ne bi primijetio da itekako dobro znam gdje je.

Kabinet mu je mirisao na agrume. Damir je stavio laptop na stol i privukao dva stolca. Pokretom ruke pozvao me da sjednem do njega.

- Evo, imam neke animacije koje bih zaista htio uvrstiti u prezentaciju, ali nikako ne uspijevam postići da rade - požalio se.

Animacije je, na sreću, bilo lako srediti jer nisam sigurna da bih se u tom trenutku mogla koncentrirati na išta mentalno zahtjevno. Uhvatio je moju ruku na mišu i osjetila sam svaki centimetar prostora između nas dok je polako vodio strelicu na ekranu. Jedva sam disala.

- Je li ti moje predavanje bilo zadnje - upitao je podigavši pogled s knjige koju je čitao. Bila sam mu uistinu zahvalna kad me ostavio samu za laptopom i otišao na drugi kraj prostorije. Već mi je lagano ponestajalo zraka.

- Da, zašto?

- Povest ću te doma. To je najmanje što mogu učiniti nakon svega što si ti napravila za mene.

Vozio je crni Seat, jednako elegantan kao i on sam. Ispitivao me o mojim hobijima i interesima, pričao mi o svom retriveru Toriju i kako mu je drago što vidi da je barem jedna studentica zainteresirana za njegova predavanja, čudio se kako je tako zgodna i pametna cura još sama. Upali smo u najveću gradsku gužvu - nikad nisam bila sretnija zbog kaosa u zagrebačkom prometu nego taj dan - i uspjela sam se osokoliti da ga pitam kako to da nije oženjen.

- Jednostavno nisam našao onu pravu - odgovor u stilu Mr. Darcyja, iz onih najgorih ljubića Jane Austin, ostavio me bez daha. Pogledao me i nasmiješio se. - Ali nekako mi se čini da bi se to uskoro moglo promijeniti.

Pocrvenjela sam kao rak. Maknuo je ruku s mjenjača i dotaknuo moju.

- Posebna si, Paula. Nikad nisam upoznao nikoga kao ti. Uvijek kad sam o tome razgovarao s majkom rekla bi mi da ću znati kad prava žena ušeta u moj život. Znam da sam ti profesor i znam da nije u redu, ali želim vjerovati da prave stvari ne poznaju granice. Ni dobne ni društvene.

Micao je svoju ruku s moje samo kada je trebalo promijeniti brzinu. Jedva sam mu davala upute kako doći do moje zgrade. Parkirao je ispod stabla lipe.

- Paula?

- Da?

- Mogu li te poljubiti?

Dah mu je mirisao na mentu. Te večeri nikako nisam mogla zaspati.

****

Tjedan dana kasnije ponovno me vozio kući. Pričala sam mu o svojim roditeljima i prijateljima, ispitivao me o Ivani i tome kako smo se upoznale, zašto smo prijateljice i što volimo raditi u slobodno vrijeme. Govorio mi je o svojoj majci koja mu je u najranijim danima usadila ljubav prema književnosti. Ispostavilo se da je uistinu pročitao sve romane Jane Austin i kao mali često zamišljao da je gospodin Darcy i udvarao se zamišljenim damama. Bio je jedino dijete, otac mu je bio Englez kojeg je njegova majka upoznala za studijske godine u Engleskoj. Umro je u prometnoj nesreći dok je još bio mali, a u Hrvatsku su se preselili kad mu je majka dobila ponudu za posao na Filozofskom fakultetu. Njemu se zemlja svidjela i nije se htio vratiti s majkom u Englesku. Volio je duge šetnje prirodom pa smo se dogovorili da ćemo idući vikend otići na Sljeme.

Pogledala sam kroz prozor i shvatila da nismo u mom kvartu.

- Damire, ja ne živim ovdje.

- Znam. Vodim te svojoj kući. Nabavio sam jutros namirnice i odlučio ti skuhati večeru. To je najmanje što mogu učiniti nakon što si mi pomogla oko valjda desete prezentacije zaredom.

Zadrhtala sam i pomislila kako je sreća što mi je nekakav glasić u glavi jutros pod tušem rekao da je možda vrijeme za brijanje nogu.

Auto se zaustavio pred kućom koja je bila točno onakva kako smo je Ivana i ja zamišljale. Damir je otvorio crna željezna vratašca i pustio me unutra. Nešto veliko, žuto i dlakavo oduševljeno mi se sjurilo pred noge.

- Paula, upoznaj Torija. Polako Tori, smiri se.

Tori je bio jedan od onih simpatičnih predebelih retrivera koji vole sve ljude na svijetu. Čučnula sam i zabila glavu u njegovo gusto krzno. Pas se oduševljeno bacio na leđa kako bih ga počeškala po trbuhu.

- Sviđaš mu se - Damir se opet smiješio.

Kuća je bila tako nekako... engleska. Da sam znala ama baš išta o arhitekturi, možda bih se usudila reći viktorijanska. Odveo me u kuhinju, posjeo za mali improvizirani šank i otvorio bocu crnog vina.

- Nadam se da se ne ljutiš što te nisam pitao kakvo vino želiš. Jednostavno mi se učinilo da si prekompleksna žena za bijelo vino.

U tih tjedan dana koliko je dosad trajala ta naša nazovimo je veza već me bezbroj puta uspio oboriti s nogu svojim komentarima. Moje od rane mladosti nestabilno samopouzdanje oduševljeno bi skočilo i zagrlilo svaku njegovu izjavu koja je uključivala moju pamet i produhovljenost.

- Nazdravimo. Za bolju budućnost!

- Za bolju budućnost!

Skuhao je tjesteninu s umakom od rajčica i mediteranskih začina. Što se mene ticalo, mogao je ispržiti smrznute riblje štapiće, ne bih osjetila nikakvu razliku. Točio je čašu za čašom i osjetila sam kako riječi naviru iz mene. Bio je jedan od onih kojima si mogao reći sve i znati da će te razumjeti. Pričala sam mu o svojim prošlim vezama i životnim razočaranjima.

- Ja te sigurno neću razočarati - prišao mi je i poljubio me. Uzvratila sam mu poljupce. Osjećala sam se kao da se utapam. Njegove su me ruke uhvatile oko struka i podigle sa stolca. Nastavili smo se ljubiti putem do njegove spavaće sobe.





****

- Paula, Filip te vidio kako izlaziš iz njegove kuće i ljubiš se s njim. Znam što se događa - Antonio se sav zapjenio.

- Gle, ne vidim kako bi se to ikako moglo ticati tebe.

- Paula, kao prvo, ti si mi prijateljica. Kao drugo, nisi normalna. On je profesor. Stariji je od tebe. Koliko, dvadeset godina?

- Ima trideset i osam, što uopće nije puno. Ja imam skoro dvadeset dvije. Osamnaest godina nije velika razlika.

- Ako mi sad spomeneš da je to prosječna razlika u godinama stažistica i njihovih dečki kirurga u onim tvojim prokletim doktorskim serijama, bacit ću se u Savu.

Sjedili smo za šankom u kafiću pokraj faksa. Antonio je otpio još jedan gutljaj Pana i nastavio s prodikom.

- Paula, to nema budućnost. Da si ti sposobna samo spavati s njim dok vam oboma ne dosadi, ne bih ništa rekao. Ali znaš i sama da nisi.

- Antonio, ja i dalje ne vidim kako se to tiče tebe. Osim toga, mi smo u vezi. Pravoj zreloj vezi, kao dvoje odraslih ljudi. Jasno mi je da tvoj mozak nije sposoban pojmiti nešto takvo, ali dvoje ljudi mogu biti u vezi i zato što se vole, a ne samo zbog životinjskih interesa.

- Isuse, Paula, kako vas dvoje možete biti u vezi? Ti si studentica, on je tvoj profesor, ti živiš s roditeljima, on ima kuću, ti nemaš ni posao, ništa! Ne razumijem kako to ne vidiš.

- Nismo još razgovarali o tome, ali ne vidim problem. Kad dođe vrijeme, mogu se preseliti k njemu, a imam još samo dvije godine faksa i onda je problem riješen.

- Ti doista misliš da je on zaljubljen u tebe?

- Ja to znam.

Antonio je otpuhnuo kosu s lica i naručio još jedno pivo. Znala sam da me ne može shvatiti. Znala sam da ne može shvatiti pojam ozbiljne veze. Nije mi bilo jasno što sam ikad vidjela u njemu. Činio se tako balav i nezreo u usporedbi s Damirom. Bila sam prilično sigurna da je u životu pročitao možda dvije knjige.

Antonio i ja upoznali smo se preko Ivane i još nekih zajedničkih prijatelja. On je svojedobno patio za Ivanom, a ja sam svojedobno patila za njim. Naravno da takvi scenariji postoje samo u filmovima. Ja sam trčala za njim, on se nije obazirao. Kad sam prestala trčati za njim, odjednom me počeo zvati na kave. U međuvremenu smo postali i prijatelji i mogla sam s njim razgovarati o bilo čemu. Znala sam da mu je stalo do mene, čak je pokazivao neke naznake da bi sada među nama nešto moglo i biti, ali jednostavno nije imao šanse sad kad sam ja bila s Damirom. Njih su dvojica bila dva svijeta. S jedne strane profinjen i u glavi sređen muškarac, s druge nezreo dječak koji odbija odrasti, srediti se i dati preostale ispite s prve godine.

- Paula, povrijedit će te. A ne znam tko će te nakon toga sastavljati.

- Ti nećeš. Ja ću platiti.

****

Ta je zima bila najsretnija u mom životu. Nakon razgovora s Antonijem i Damir i ja počeli smo bolje paziti da nas nitko ne vidi kako ne bismo imali problema. Često sam spavala kod njega, no moji su mislili da sam kod prijateljice. S vremena na vrijeme kupovao mi je donje rublje koje si sama nikad ne bih kupila, ali s njim sam se osjećala dobro što god da sam imala na sebi. Gledao me gladnim pogledom, kao da me želi cijelu, sada, odmah. Znao je sa ženama, to sam mu morala priznati. Nikad nisam mogla dugo ostati ljuta na njega. Nisam poznavala nijednog dečka svoje dobi koji bi curi kupio cvijeće nakon svađe, tako da su me takve geste obarale s nogu uvijek iznova.

Te večeri išla sam u kino s Antonijem. Damir je prihvatio nekakav dodatni posao na fakultetu pa se više nismo viđali baš svake večeri. Nije me to pretjerano smetalo jer sam znala da sve što radi radi za našu budućnost, kao što mi je bezbroj puta ponovio nakon što bi me nazvao i rekao da mora ostati.

Antonio je u međuvremenu upoznao Karolinu, neku curu iz Koprivnice koja je također studirala u Zagrebu, i više-manje sve je vrijeme provodio s njom. Nisam smjela biti ljubomorna jer sam ja imala Damira, ali nekom sebičnom dijelu mog ega ipak je smetalo što se više ne uzrujava toliko oko moje “veze bez budućnosti”. Ipak sam ja tako dugo skakala oko njega, mogao je i malo dulje inzistirati.

Pričao mi je o Karolini i kako ga u nekim stvarima podsjeća na mene. Divno, pomislila sam. Ne možeš imati mene pa si skočio na prvu moguću zamjenu na koju si naišao.

- Paula, pozvao sam te u kino s razlogom. Moram ti nešto reći i neće ti se baš svidjeti.

- Što, opet ćeš me piliti u vezi s Damirom?

- Paula, malo je ozbiljnije od toga. Možda ne znači ništa, ali Filip je s Damirom u autu vidio Ivanu.

- Molim - krv mi je naglo navrla u glavu. Ne, sigurno ju je samo vozio doma, u zadnje vrijeme radila je na tom nekom projektu. Vidio ju je, znao je da je moja prijateljica i odveo ju je doma. A i Filip i Antonio su poremećeni i u svemu vide ono što žele vidjeti. Damir mi to nikad ne bi napravio. Uostalom, on je pravi džentlmen. Naravno da je curu odvezao doma. Antoniju bi vjerojatno trebao rječnik stranih riječi da vidi što ta riječ uopće znači.

- Paula, jako mi je žao...

- Nema ti što biti žao. Oboje su morali ostati do kasno na faksu i on ju je odveo kući. Ti i tvoj bolesni um trebate se okaniti moje veze i mog života. Znam da ne odobravaš, ali sada si zbilja pretjerao. Ako mi nemaš nešto normalno reći, možda će najbolje biti da uopće više ne razgovaramo.

Okrenula sam mu leđa i uletjela u prvi tramvaj. Antonio je zbunjeno ostao stajati na stanici. Nisam ga htjela ni pogledati. Pretjerao je. Damir me voli. Dapače, prošli vikend na Sljemenu pričao je kako misli da bi bilo vrijeme da se lagano skrasi, a i jednom me odveo gledati nakit i pokazivao mi neko prstenje. Čovjek koji razmišlja o kupnji prstena nije čovjek kojem bi palo na pamet imati ikakvu vezu s mojom najboljom prijateljicom.

****

Bip. Bip. Bip.

Otvorila sam oči. Nisam vidjela ništa osim mutnog stropa i crnih točkica. Glava mi je pucala. Strop se lagano razbistrio i počela sam nazirati pukotine u premazima boje.

- Paula, budna si - dočekao me poznati glas.

- Au - nisam bila sposobna ni za kakvu složeniju izjavu.

- Ššš, nemoj još govoriti, sve je okej. U bolnici si, malo si udarila glavom i imala si prilično gadan potres mozga. Ali sad je sve u redu.

- Što...

Polako mi se vraćao prizor smeđokose djevojke u crnoj Snow Patrol majici. Koja je bila jedino što je imala na sebi.

- Antonio...

- Nemoj govoriti, Paula.

- Ali Ivana...

- Sve znam. Ivana me nazvala i sve mi ispričala. Htjela te vidjeti, ali nisam je pustio. Mislio da neželiš da bude ovdje.

- Hvala... Imao si pravo - suze su mi navrle na oči.

- Hej, hej, ne plači - Antonio mi je stisnuo ruku. - Nisu vrijedni toga.

- Je li ti rekla...?

- Kako i zašto? Jest. Jesi li sigurna da želiš čuti?

- Moram znati - procijedila sam kroz zube.

Paula, ona je spavala s njim od samog početka. Valjda od prvog dana kad vam je počeo držati predavanja. Nije mislila da bi se ti ikad išta usudila pa ga je čekala pred kućom. A on je, recimo to tako, ipak ženskaroš i nije joj ga bilo teško nagovoriti na seks. Kad se počeo viđati s tobom, neko su vrijeme prestali, ali onda su se sreli negdje u gradu i sve je počelo ispočetka. Ako ti išta znači, Ivana te u suzama moli da joj oprostiš, kaže da joj je jako žao, da joj on ništa ne znači, da Damir voli tebe i da ti planira kupiti prsten - Antonio je s teškom mukom susprezao smijeh.

- Kako divno - njegov smijeh bio je zarazan pa sam se i ja počela cerekati. Što mi je drugo preostalo?

Moj smijeh je uskoro prešao u plač, ali Antonio je ostao sa mnom dok se nisam smirila i zaspala.

- Paula, imam super vijest! Zaprosio sam Karolinu i ona je pristala!

- Antonio, pa to je divno. Zaista mi je drago zbog vas dvoje - premjestila sam mobitel u drugu ruku i nastavila slagati odjeću u kartonsku kutiju.

- Nadam se da mogu računati na tvoju pomoć oko vjenčanja - njegovo je uzbuđenje bilo zarazno.

- Naravno. Što god trebaš, kad god trebaš.

Ne, Antonio i ja nismo završili zajedno. Karolina je prava za njega i ja sam to shvatila istog trenutka kada sam je upoznala. Laskalo mi je što ga je podsjetila na mene, ali činila mi se neusporedivo boljom osobom. I on je s njom bio drukčiji. Nekako zreliji.

S Ivanom sam nakon toga razgovarala samo jednom. Pokušavala se opravdati, ali nisam smogla snage da joj oprostim. Svu energiju usmjerila sam na završavanje studija i na to da Damirov kolegij riješim što je prije moguće. I on je pokušao razgovarati sa mnom, čak me nekoliko puta čekao pred mojom zgradom, ali obećala sam sebi da neću ponovno pokleknuti na prazne književne fraze.

Jedan potres mozga bio mi je dovoljan. Antonio mi je rekao da sam udarila glavom u prokletu viktorijansku ogradu. Umrli smo od smijeha na to.

Selim se od roditelja. Ne znam kako će mi život dalje izgledati. Sigurno ne kao holivudska priča kojoj sam se nadala. Još vjerujem da je i moj gospodin Darcy negdje tamo vani. Moram vjerovati u to. Inače čemu sve ovo?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. listopad 2020 23:20