Ivan Nino Jakovčić vjerojatno je jedini političar kojeg sam u životu sanjao. Vozio sam se po Rijeci, podvožnjakom ispod željezničke pruge na Bulevardu, na krovu Renaulta 4 kojim je on upravljao. Nisam ga, naravno, poznavao, bilo je to prije više od 10 godina. Vjerojatno mi se negdje u podsvijesti urezala fotka iz Globusa, gdje on stoji kraj crvene “katrice”, a u to vrijeme ponekad sam doista i znao završiti na krovu automobila.
Nemam pojma koje bi bilo značenje sna, da li uopće postoji neki smisao i zašto ga se, pobogu, i dandanas sjećam, ali nisam ga ispričao Jakovčiću. Odlučio sam ga zadržati za sebe, barem dok ga ne podijelim sa svekolikim čitateljstvom.
Jakovčić nije, poput mnogih današnjih političara i drugih uglednika, 1991. u politiku ulazio s Renaultom 4 ili nekom drugom starom ragom. Vozio je BMW, bio je dobro situirani privatnik, zastupnik tvrtki iz zapadne Europe i SAD-a za istočnoeuropsko tržište.
Razgovor počinjemo jednom dnevnom aktualnošću koja, posredno, ima nekakve veze s istarskim županom.
- Najoštrije osuđujem napad na čovjeka koji ima drukčije mišljenje, i to nije Hrvatska u kojoj želim živjeti - govori mi nakon što sam mu ispričao da su u Dubrovniku pretukli konceptualnog umjetnika Slavena Tolja zbog majica “Srđ je naš” koje je podijelio TBF-ovcima za nastup.
S Toljem, naime, Jakovčić ima “povijest bolesti” - umjetnik ga je svojevremeno raspizdio s Isusom i Hajdukovim srcem na Porečkom annalu. Župan, koji se očito ne libi kritizirati konceptualnu umjetnost ako ga “ubode u oči”, pružio je kasnije Tolju ruku pomirenja, odlučivši dati svoj obol suvremenom performansu tako što se na otvorenju jedne izložbe skinuo gol do pasa. Kada su se svi čudili zašto pokazuje škembu, rekao je da su to “malvazijski mišići” i da je smršavio.
Promišlja li uopće svoj imidž, pitam ga.
- Pa i promišljam, iako mnogo toga nastaje spontano kao izraz karaktera i potrebe za reakcijom u nekom trenutku - njegove su riječi.
Što se imidža tiče, tu su nezaobilazne kratke hlače zbog kojih se svako toliko nađe na meti kojekakvih modnih telaca, a nedavno je, zarastao u robinzonsku bradu, šokirao sve dramatično najavivši da se povlači iz politike nakon što mu istekne mandat župana. Ni dva tjedna kasnije, u javnosti se opet pojavio obrijan, i sasvim nepredvidljivo udario po konzervatorima zbog dijela projekta Brijuni rivijera, Hidrobaze, koju su proglasili kulturnim dobrom pa to onemogućava dobar dio planiranih investicija.
Povoda za razgovor je više, u prvom redu političko umirovljenje, a zatim i nesretni konzervatori koji su, po Jakovčiću, zaslužni što po Istri nije realiziran veći broj investicija teških stotine milijuna kuna.
Ovih ga je dana praktički nemoguće uhvatiti, na dnevnoj razini jurca od Pule do Zagreba i natrag, sastaje se s Čačićem, izglađuje stvari. Andrea Zlatar, naime, HNS-ova je ministrica, a kultura resor pod koji spadaju konzervatori.
- S Ratkom sam u dobrim, ustvari odličnim odnosima. Uostalom, i on je podržao moju tezu da je postupak konzervatora udar na ulagače - pomirljiv je Jakovčić.
U slučaju Hidrobaze i Katarine - Monumenti, kaže, traži poništenje rješenja Ministarstva kulture te uspostavu sustava pravne države u kojoj neće biti takvih kardinalnih pogrešaka.
- Osobno, naravno, nemam ništa protiv konzervatora. Upravo suprotno, među njima imam vrlo bliske i drage ljude. Međutim, u ovom slučaju riječ je o ozbiljnim državnim natječajima i ozbiljnim međunarodnim poslovima zahvaljujući kojima bi se otvorio velik broj radnih mjesta, koja šlampavi državni službenici dovode u pitanje - govori.
Zašto se povlači iz politike, pitam ga.
- Pošteno sam odradio biše od 20 godina u vrhu politike i vrijeme je da se vratim u poslovne vode iz kojih sam kao mlad, uspješan samostalni poduzetnik i ušao u politiku. Imao sam dva sna, jak identitet Istre i ulazak Hrvatske u Europsku Uniju, koji su sada većim dijelom ostvareni. U politici nema više toliko adrenalina koliko ga je bilo 90-ih, kada sam se njome počeo baviti. Puno veći adrenalin u ovom trenutku vidim u biznisu - kaže.
Nisu, nadam se, zdravstveni problemi u pitanju, nastavljam. To je pitanje koje se uvijek nameće kada političari samovoljno odlaze sa scene.
- Ne, nikako. Sa 55 godina sam u naponu snage. Sa zdravljem je sve u redu, osim što imam malo povišeni tlak, pogotovo zadnjih dana zbog svega što se događa.
- Niste valjda zbog tlaka prestali piti?
- Ne, nisam. Malvazija je dio mojeg DNK. Kada bi napravili laboratorijsku analizu, vjerojatno bi našli malvaziju u mojim genima - smije se.
Tečno govori engleski, talijanski, njemački i francuski, ima dobre kontakte u Europi. Ne krije da je očekivao mjesto promatrača u Europarlamentu i možda je to čak, u jednoj mjeri, bio povod za odluku o povlačenju.
- Istina je da sam maštao da budem europarlamentarac, ali ako mi nije suđeno, za mene to neće biti kraj svijeta. Uostalom, ja sam mnoge svoje europske ambicije ostvario na regionalnom nivou kao predsjednik Jadranske euroregije, potpredsjednik Mediteranske asocijacije regionalnih i lokalnih vlasti, potpredsjednik Skupštine europskih regija, član sam hrvatske delegacije u Odboru regija EU i mnogo toga još, a bio sam i prvi ministar europskih integracija - podsjeća.
Zamjera li što premijeru, nastavljam, bi li se mogao ponoviti scenarij kao s Ivicom Račanom?
- Ama baš ništa ne zamjeram Milanoviću jer on štiti interese svoje stranke i to je njegovo pravo. Ako ste aludirali na moj svojedobni odlazak iz Račanove Vlade, ovoga se puta to neće dogoditi. IDS je pouzdan koalicijski partner - odgovara Jakovčić.