(...)
Kako komentirate optužbe da predsjednici Josipović i Tadić, kao nekada Tuđman i Milošević, pokušavaju podijeliti BiH?
- Najjednostavnije rečeno: paranoja. Ali nije nimalo jednostavno razlučiti izvore i pobude iz kojih takve optužbe dolaze. Mogu razumjeti da se takve asocijacije u Bosni jave kod običnih ljudi po inerciji, refleksno, kao rezultat manjka informacija i uvida u aktualno stanje stvari.
Ali kada to plasiraju ljudi poput uglednoga profesora Banca, onda se morate zapitati o razlozima i ciljevima... Ne idealiziram Josipovića ni Tadića, ni Hrvatsku ni Srbiju, nego plediram za hladno sagledavanje stvari: u današnjim državno-nacionalnim relacijama između Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine srećom nema niti jednoga elementa iz konstelacije 1990-95. po kojemu bi se o Josipoviću u vezi s Bosnom moglo govoriti kao o Tuđmanu, niti o Tadiću kao Miloševiću, još manje o njihovome “paktu” protiv Bosne.
Govorim kao čovjek koji je javno upozoravao na srpsku i hrvatsku velikodržavnu ideologiju kao na opake jednojajčane blizance u teritorijalnim apetitima spram Bosne i Hercegovine još od onoga dana kada je Milošević 1989. s Gazimestana pozvao na “oružane bitke” i od onoga dana kada se Tuđman 1990. ogrnuo lentom u Saboru.
No, mislim da je jako važno uočiti kako ove optužbe u sarajevskoj, sarajevsko-bošnjačkoj sredini više ne nailaze na nekadašnje jednodušno odobravanje, čak divljenje. U reakcijama relevantnih bošnjačkih političara, te ozbiljnih analitičara i komentatora danas je sve prisutniji trezven kritički stav i nepristajanje na ovaj stereotip iz devedesetih godina. Napokon se pojavilo racionalno shvaćanje da su Bosni i Hercegovini danas očajnički potrebni prijatelji, a da je iracionalno ustrajavanje na zavjerama i neprijateljstvima i tamo gdje ih nema, najpogubnije za ovu zemlju, i osobito za Bošnjake kao nacionalnu zajednicu.
Mora se reći da je za ovo otvaranje najzaslužnija politika SDA koju već nekoliko godina pokušava, uz tisuću i jedan meandar, promovirati Tihić, a prihvaća ju i Izetbegović. Njezin utjecaj povećan je odlaskom Silajdžića s političke scene, ali bi joj znatno mogao nauditi vratio-se-Valter-Lagumdžija ako se u narednom vremenu bude postavljao kao “patriotska” zamjena za Silajdžića.
Kako vi ocjenjujete najnovije pokušaje predsjednika Josipovića i premijerke Kosor da preciznije definiraju hrvatska stajališta u odnosu na stanje u BiH?
- Grubo govoreći, politika Hrvatske spram Bosne i Hercegovine prošla je za dvadeset godina od osamostaljivanja dvije faze, Tuđmanovu i Mesićevu, a svaka je potrajala po decenij. Prva je izvorno bila, pod izlikom zaštite Hrvata, osvajačka i razaračka. Znamo joj djela, znamo i posljedice.
Druga faza bila je pranje ruku od grijeha prve, ali na pogrešan način, uz nula stvarnih efekata, i uz nezatomljivu strast predsjednika Mesića da ponavlja isprazne mantre o “cjelovitoj Bosni i Hercegovini”, o tomu kako se “Hrvati moraju okrenuti Sarajevu” (bez i najmanje refleksije o stvarnim manjkavostima njihova političkog položaja), te o tomu kako je Republika Srpska ogromna smetnja i prijetnja. Na taj način je, bez ikakva troška, stekao silne simpatije među Bošnjacima, omrazu među Hrvatima, osobito u Hercegovini, snažnu odbojnost u Republici Srpskoj, te pridonio dodatnom kvarenju međuetničkih odnosa u Bosni i Hercegovini. A za cijelo to vrijeme niti jedno jedino otvoreno pitanje između dviju država nije riješeno (imovina, granice, dvojno državljanstvo, luka Ploče itd, itd...).
Strože govoreći, Mesićeva politika prema Bosni i Hercegovini, s obzirom na stvarne probleme ove zemlje, bila je zapravo cinična. Bilo je to kao da čovjeku bolesnomu od neizlječivoga kancera “prijateljski” preporučujete: znaš, za tebe bi najbolje rješenje bilo da se toga riješiš i da ponovo budeš zdrav i čitav!
Pa, evo, još i danas Mesić nam pristaje na muku izjavljujući kako bi za Bosnu i Hercegovinu jedino rješenje bilo sazivanje nove međunarodne konferencije, po uzoru na Dayton, na kojoj bi se sve “posložilo iznova”. Još samo kada bi na cijelomu svijetu bilo ijednoga para ušiju koje bi ga čule!
Josipović i J. Kosor sada otvaraju nešto novo, aktivnom politikom koja ne zatvara oči pred minus-pozicijom u kojoj se nalaze Hrvati u BiH, ali koja je u isti mah istinski suradnička i prijateljska spram države Bosne i Hercegovine. Radi se, očito, o vitalnoj zainteresiranosti Hrvatske za dobre odnose sa susjedima. Možda je baš tu ključ za razumijevanje Josipovićeve “bosanske politike”, pa ako je tako, onda to zaista jest početak treće, napokon produktivne faze u odnosima dviju zemalja.
(...)