Jedanaest i pol godina napunilo se od smrti Gojka Šuška. Donedavno se činilo da ga se sjećaju samo njegovi najbliži te poneki nezadovoljni bivši branitelj zagledan u odraz stakla uokvirene spomenice i polupune čašice ili u odsjaj kupovno slabašne kovanice.
Nije bio posve zaboravljen niti u zapadnohercegovačkom zavičaju, pa mu je na trgu nazvanom po njemu u rodnome Širokom Brijegu prošle godine podignut spomenik. Njegovo ime i prezime nose i neke ulice, poput avenije na istoku Zagreba, ali i tim nazivima okamenjeno se uvrštavao među davno minule likove, po kakvima se nazivaju prometnice, spomen-ploče i nagrade.
A onda je ove jeseni toga pokojnika u ring političke kampanje vratio Andrija Hebrang, njegov prvi nasljednik na mjestu ministra obrane i HDZ-ov kandidat na ovim predsjedničkim izborima. O toj, iznova vreloj temi vrednota i (ne)djela jednog od najobljubljenijih, ali i najomraženijih visokih dužnosnika novije hrvatske povijesti porazgovarali smo s dr. Hebrangom, s drugim protagonistima “Šuškova desetljeća” te s trojicom povjesničara.
Ćosić: U detalje ne ulazimo
Hebrang ističe da smo “jedinstveni u Europi po zaboravu najzaslužnijih” jer se drugdje “uči tko je zaslužan za tu zemlju i štuje ga se prilikom obljetnica”, pri čemu ga se “uzima prema zaslugama i promašajima, ali promašaji ga ne isključuju iz galerije zaslužnih.” Opovrgava da nerealno idealizira Šuška, ali: “On je u nekoliko godina odradio što drugi ne odrade u nekoliko života”, kaže HDZ-ov veteran i sarkastično dodaje: “Bezgrješan bi bio da je rekao da nemamo šanse te se zavukao u pozadinu. Ovako, uhvativši se u koštac s agresijom, sigurno je i griješio.” Polemiku sa Šuškovim osporavateljima zaključuje pitanjima: “Trebaju li njegove pogreške baciti njegovo ime u anonimnost? Nije li vremenska distanca dovoljna da se ocijeni zlo, ali i pohvali dobro?”
Krešimir Ćosić, profesor zagrebačkog Fakulteta elektronike i računarstva i umirovljeni general HV-a koji je bio Šuškov zamjenik u MORH-u, rekao nam je da stoji “iza svega što je prof. Hebrang rekao o Domovinskom ratu, da se odbaci teza da je to bio građanski rat, da budemo svjesni kako je izvršena brutalna agresija JNA i na Hrvatsku i na BiH, i da smo se obranili u nemogućim uvjetima.” Ćosić, ipak, smatra da “nije nužno ulaziti u detalje, jer ima mjesta i načina na koji se u povijesnom kontekstu određuje uloga svakog pojedinca.”
Generali Tus i Stipetić
Hebrang napominje da je Šušak “ratni ministar pobjedničke vojske, koju je preuzeo bez ustroja i oružja, a ubrzo to je postala organizirana i respektabilna sila spremna i za najteže operacije te je zaustavila velikosrpsku agresiju koja je imala oružje JNA, pete vojne sile Europe”, da bi zatim “HV, pod ministrom Šuškom, u četiri dana pomeo paradržavnu tvorevinu koja se prostirala na trećini teritorija. Vojni stručnjaci u svijetu to nam priznaju. Posebno je Šuška cijenio američki ministar obrane William Perry, koji mu je došao i na sprovod.”
Šuškovi osporavatelji tvrde da nije on stvorio HV nego da je on izrastao iz požrtvovnosti tisuća odvažnih branitelja te iz stručnosti školovanih časnika koji su koristili znanje iz JNA. Među takvim zaslužnicima su generali Anton Tus i Petar Stipetić, umirovljeni bivši načelnici glavnog stožera HV-a. Iako znani kao Šuškovi neistomišljenici, u ovoj prigodi nisu opširnije govorili o tome. General Tus rekao nam je da je prizivanje Šuška u kampanji “nepotrebno”, a general Stipetić izrazio čuđenje da i “kandidat koji je osobno upoznat s tim vremenom” zaziva “pokojnika čiji su postupci bili toliko kontroverzni.”
Šušku se prigovaralo i zbog zazora od časnika prebjeglih iz JNA. Hebrang tvrdi da je “u početku nepovjerenje bilo normalno, kasnije su se neki pridošli iz JNA dokazali, neki ne. Bio je rat - ginulo se, često smo spavali izvan kuće zbog dojava da ćemo biti likvidirani, a lako je poslije bitke biti general.”
Jedan od onih koji smatraju da Šušak nije bio velik general ni usred bitke je Slavko Degoricija, koji je s visokih položaja sudjelovao u pripremi Hrvatske za obranu, a danas kaže da Šušak u njegovim očima “nije veličina koju bi trebalo revitalizirati - bio je prosječan čovjek, nije se iskazao nakon dolaska u Hrvatsku, poslije je kao ministar obrane bio favoriziran od predsjednika Tuđmana.” Degoricija se prisjeća da “šest mjeseci nismo dobili ništa nakon što je Šušak s Tuđmanom i Šarinićem preuzeo nabavu oružja, pa kad je o tome postavljeno pitanje na sjednici VONS-a, Gojko je samo šutio.”
Zastave bez zapovjednika
Zapovjednik vukovarske obrane Mile Dedaković Jastreb naglašava da je govorio što je mislio “i Tuđmanu i Šušku dok su bili živi” te da je “bespredmetno pričati o tome kada njih više nema.”
Sin jednoga od te dvojice kojih više nema, Miroslav Tuđman, bio je u ratu obavještajno visoko pozicioniran. I sam kandidat na ovim predsjedničkim izborima, on podupire Hebrangovo isticanje Šuška, a kao primjer “poništavanja vrednota Domovinskog rata” i “pokušaja da se zasluge za stvaranje države pripišu nekim drugim ljudima ili ostanu bezimene” navodi nedavno hodočašće u Mariju Bistricu “kada je bilo izloženo 220 ratnih zastava, a da nijedan od zapovjednika tih brigada nije bio pozvan.”
Josip Manolić, ustrojitelj hrvatskih obavještajnih službi, uvjeren je da “nema vrijednosti gospodina ministra obrane Šuška koje bi trebalo revitalizirati. On je učinio veliku štetu jer se zaratio s Muslimanima u BiH, što nam je u svijetu škodilo u afirmaciji tek stečene samostalnosti.”
Hebrang tvrdi da je Šušak “htio obraniti Hrvate u BiH, a uspostava Herceg Bosne, što mu prigovaraju, bila je odgovor na prethodnu uspostavu Republike Srpske.” Dodao je da “povijest, a mislim na struku a ne na politiku, mora reći svoje što se tiče tragičnog sukoba s Bošnjacima” te ističe da ni sam ne može “reći pravu istinu o tome” iako je “na temelju sporazuma o humanitarnoj suradnji često boravio na svim prostorima BiH”, jer su “komunikacije bile teške i oskudne, vijesti neprovjerene, a žrtve na obje strane preteške.” Zaključuje da “treba sustavno istražiti to razdoblje, prije svega zbog liječenja rana i uspostave normalnog suživota.”
Nikica Barić, urednik Časopisa za suvremenu povijest i autor knjige “Srpska pobuna u Hrvatskoj”, za koju je dobio i Nagradu Jutarnjeg lista, smatra da “ne treba sada potencirati ministre i ostale iz ratnog doba, a kao oličenje razdoblja državnog osamostaljenja može se uzeti Tuđmana, s pogreškama i zaslugama, bez glorifikacije ili demonizacije.”
Tvrtko Jakovina, profesor povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, drži da je “teško raspravljati koliko je Šušak trajno zaslužan zato što je vodio resor obrane u ratu te odnosi li se to i na ministre gospodarstva ili šefove državnih medija jer su se brinuli o ratnoj ekonomiji ili da nam moral ne padne.” O tome mogu li glavni “igrači” u partiji hrvatskog osamostaljenja biti naš ekvivalent američkih Founding Fathers, Jakovina kaže da su Tuđman i Šušak umrli krajem 90-ih, ali postoji niz drugih visokih dužnosnika “za koje se nakon političkog mandata ne može čuti niti pomisliti da bi igdje o ičemu mogli progovoriti. U SAD-u i drugdje umirovljeni državnici i važni političari odlaze u think tankove, osnivaju i vode zaklade, vraćaju se na sveučilište ili u korporaciju, a mi smo prepušteni ljudima koji nisu dorasli vlastitim dužnostima, koji se ne mogu sami izboriti na tržištu znanja i sposobnosti, koji su godinama vodili zemlju, a nigdje ih nema i ne može ih se nigdje ni zamisliti.”
Prvi hici u Borovu Selu?
Često je spominjano da su Šušak, Vice Vukojević i Branimir Glavaš pred izbijanje rata “posjetili” Borovo Selo kod Vukovara te tamo pucali po srpskim kućama. Znanstvenik Hrvatskog instituta za povijest Davor Marijan, autor sedam knjiga o Domovinskom ratu, kaže da je to događaj “za koji su svi čuli, ali nitko pouzdano ne zna je li se i kako zbio. Ako jest, bilo je to u vrijeme nakon sukoba u Pakracu, kad je i u Podunavlju već bilo svakodnevne pucnjave s obje strane.”
Umirovljeni admiral Davor Domazet Lošo uvjerava da je “neprijeporna Šuškova uloga u stvaranju uvježbane vojske koja je imala ulogu u obrani i oslobađanju Hrvatske te u spašavanju BiH, i tu se ne može govoriti o dva rata jer je zamišljena velika Srbija zahvaćala obje zemlje.” On podupire Hebrangov apel “umjesto da pristajemo na nametnutu obnovu virtualnih podjela na ustaše i partizane, na one koji slave 10. travnja ili 29. studenoga, dok se ignorira 5. kolovoza.”
Mnogi su u Šušku vidjeli utjelovljenje obnove ustaštva, što Hebrang smatra pretjeranim. Kaže da su “traume koje je Šušak ponio u emigraciju zbog komunističkih zločina u Hercegovini utjecale na njegovo približavanje desnim strujama, no povratkom u Hrvatsku prihvaća Tuđmanovu doktrinu pomirenja ljevice i desnice.”
Na upit zar nije i sam, dok je vodio MORH, imao teškoća i s dijelom kadrova koje je Šušak postavio u to ministarstvo, Hebrang odgovara da su to bile “nepremostive teškoće” te je zato i “dao ostavku na mjesto ministra obrane, zastupnika u Saboru i potpredsjednika HDZ-a.” No, ne vidi tu Šuškovu krivnju:
- Bilo je to 1998., a nekoliko mjeseci ranije bolesni Šušak imenovao mi je one koji su u ratu nabavljali oružje pod embargom, ali se nisu zaustavili u miru. Nije imao više snage boriti se protiv njih, ali mi je rekao: ‘Andro, to treba prestati. Preuzmi, imaš snage, makni ih dok ne upropaste državu!’
Nisu svi ‘Gojkovi ljudi’ isti
Krajem 90-ih i Hebrang je “disident” u režimu sve bolesnijeg predsjednika Tuđmana koji je bio pod rastućim utjecajem bivših pouzdanika tada već pokojnog ministra obrane:
- Odnosi među vodećim političarima toga razdoblja bili su složeniji nego što se misli. Neki su krojili informacije koje su stizale dr. Tuđmanu i podijelili vodstvo u frakcije. Šušak se nije dao uvući u te igre. Da nije prerano umro, vjerujem da bismo nas nekolicina ispravili posljedice tog krojenja informacija. U MORH-u sam kao ministar uvodio reda dok su Šuškovi kadrovi bili na položajima. Ustrojio sam mirnodopski proračun, uveo reda u nabavi (kasnija koalicijska vlada je rekla da je naišla na financijski red!), otplati dugova, financiranju HVO-a, popisao nekretnine, uveo reda u tehničko opremanje vojske... sve sa Šuškovim kadrovima - ističe Hebrang.
Nakon Hebranga Šuškovi nasljednici na čelu MORH-a bili su i Željka Antunović i Jozo Radoš. - Ne razumijem predsjedničkog kandidata koji u ovim okolnostima u RH smatra da je važno pitanje revitalizacije uloge Gojka Šuška - rekla nam je gospođa Antunović.
Jozo Radoš smatra da “Šuškovo vrijeme uvelike pripada povijesti, kojoj to treba i ostaviti, a njegov ministarski stil ne može biti uzor onome što Hrvatska treba biti sa stajališta suvremene demokracije.”
Vesna Škare-Ožbolt, koja je u Šuškovo doba bila u uredu Franje Tuđmana, a sada je neovisna kandidatkinja na predsjedničkim izborima, traži da se, ostavljajući po strani ideološke podjele, posvetimo razvoju Hrvatske i izlasku iz krize.
Takvi bi apeli imali veću snagu da nismo zemlja u kojoj opet može biti važan ne samo Šušak, naš suvremenik koji bi sada bio u 65. godini života da ga nije pokosio karcinom, nego i zemlja u kojoj se još proziva ne samo tko je bio na kojoj strani u doba Karađorđevića ili NDH nego i to čiji je pradjed imao brata mađarona.
Sjećanje Slobodana Budaka: Kako su tukli ljudi na koje Šušak nije dao...
Ugledni zagrebački odvjetnik i aktivist za ljudska prava Slobodan Budak, koji je u doba Jugoslavije zastupao obitelj Hebrang u tužbi protiv Vladimira Dedijera koji je u knjizi ponovio OZN-ine besmislice da je Andrija Hebrang stariji radio za ustaše, prisjetio se ovih dana kako je 90-ih godina izgledalo ne biti po volji ljudima koji su uživali zaštitu Gojka Šuška.
- Te večeri, u lipnju 1996., bio je prijem u zagrebačkom Intercontinentalu, današnjem Westinu, u čast rođendana nizozemske kraljice. Pozvan sam kao predsjednik Hrvatskog pravnog centra, a kasnije sam u predvorju hotela sjedio pokraj pomoćnika ministra unutarnjih poslova Zdravka Židovca i tadašnjeg našeg veleposlanika Branka Salaja. Tada su do nas došli i fizički me napali Mladen Naletilić Tuta, sada osuđenik haaškog tribunala za ratne zločine, i njegov tjelohranitelj Josip Šmuk, koji je bio u Tutinoj ‘kažnjeničkoj bojni’ a ranije merčepovac. Nokautirali su me i izudarali.
Tu su bili još neki njihovi suradnici, bila je to demonstracija njihove svemoći da rade što hoće, kao i nemoći da im se država usprotivi jer su uživali Šuškovu zaštitu. I pomoćnik ministra MUP-a, sjedeći sa mnom, ništa se nije usudio poduzeti, a i kad su došli policajci, razgovarali su s nasilnicima bojažljivo. Državnom odvjetništvu nije padalo napamet podići optužnicu pa sam to sam preuzeo, ali se vuklo po sudu, i kasnije mi je istražni sudac rekao da je to spremio u ladicu. Skandalozno je bilo to da zbog nedodirljivosti koju im je Šušak pružao niste mogli u tim situacijama računati na volju u Hrvatskoj da dobijete pravnu satisfakciju - zaključuje Budak.