Inauguracijom J ohna Fitzgeralda Kennedyja za 35. predsjednika Sjedinjenih Država Amerike - prije pedeset godina, 20. siječnja 1961. - činilo se da počinje nova era u američkoj politici. Ubojstvo Kennedyja dvije godine i 10 mjeseci kasnije, 22. studenoga 1963., podiglo je tog predsjednika na još viši pijedestal: od perspektive postao je mit.
Pamtim kako je vijest o ubojstvu obigrala svijet u tili čas, u Splitu sam je čuo na ulici, niti sat poslije događaja, a grad je bio gotovo prazan u momentu kada je Zvonko Letica čitao svoj komentar; moji razredni drugovi spontano su inscenirali komemoraciju prvi sat nastave sljedećeg jutra, a u Zagrebu su pohitili Kennedyju posvetiti trg ispred Ekonomskog fakulteta - počast koja ni tada ni sada nije zapala njegova prethodnika u Bijeloj kući Dwighta Eisenhowera, zapovjednika savezničkih snaga koje su sa zapada mljele Wehrmacht (a kamoli Georgija Žukova, čije su ga snage mljele još djelotvornije s istoka). Tada - bilo je prošlo tek 18 godina od kraja drugoga svjetskog rata - u Hrvatskoj je Kennedy bio i ostao legenda. Utoliko lakše što je bio Amerikanac (od velikih saveznika u drugome svjetskom ratu u Zagrebu samo Franklin D. Roosewelt ima trg, Churchillu nikada nije oprošten Bleiburg, tko god da je bio na vlasti u nas).
Gubitnički rat
Kennedy je bio, a uglavnom i ostao mit, unatoč tome što je upravo on započeo gubitnički vijetnamski rat, koji je trajno narušio ugled što su ga Sjedinjene Države stekle za drugoga svjetskog rata zahvaljujući Rooseveltu i Eisenhoweru, među inima. Prije toga je zapovjedio katastrofalan napad na Kubu s iskrcavanjem u Zaljevu svinja kojim je Castrov režim učvrstio i čvrsto bacio u zagrljaj Moskvi, pokrenuvši slijed koji je vodio ravno u kubansku krizu 1962., kada nam je zaista dlaka falila do nuklearnoga trećega svjetskog rata. Mora mu se, međutim, priznati da je tu partiju šaha, u kojoj smo svi bili taoci zajedno s Amerikancima i Rusima, odigrao vješto, pa je čak i njegov remi - povlačenje već instaliranih američkih raketa s nuklearnim bojnim glavama u Turskoj za povlačenje tek instaliranih sovjetskih raketa s nuklearnim bojnim glavama na Kubi - u svijetu percipiran kao američka pobjeda i poraz sovjetskoga vođe Nikite Hruščëva, koji je nedugo zatim srušen s vlasti da bi bio zamijenjen daleko brutalnijim i ciničnijim Brežnevom, koga se tako može u stanovitoj mjeri zahvaliti Washingtonu.
Loš susret u Beču
Pitanje je bi li morao toliko riskirati da nije loše odigrao susret s Hruščëvom u Beču u svibnju 1961. I da nije već u osvit berlinske krize odlučio igrati na kartu nove i žešće utrke u naoružanju, ojačavši u srpnju 1961. vojni budžet za novih (i dotad nepredviđenih) 3,25 milijardi (tadašnjih, prednixonovskih) dolara. Kennedy je počeo pripremu nuklearnog rata, obznanivši u svom kabinetu da su šanse za sukob 1:5.
Sive godine
Kennedy je, također, započeo novu, agresivniju politiku u Latinskoj Americi čiji je rezultat serija časnika koji su odškolovani i indoktrinirani pod vodstvom Sjedinjenih Država, i koji su kasnije preuzimali vlast u državnim udarima.
Naravno, ta Kennedyjeva vanjska politika nije pala s nebesa. U generalnim linijama je slijedio naputke koje je uoči primopredaje baštinio od Eisenhowera, osobito prema jugoistočnoj Aziji (teorija domina je postojala u praksi već tada, prije negoli ju je definirao Henry Kissinger), s time što je upravo Kennedy prenio fokus s Losa na Vijetnam, a i prema Latinskoj Americi: katastrofu u Zaljevu svinja planirao je još u Eisenhowerovo doba Allen Dulles, šef Središnje obavještajne agencije (CIA), tako da ju je Kennedy dobio već gotovu, pa mu je samo preostalo da je ili otkaže ili provede u djelo. Proveo ju je.
Zašto je onda Kennedyjev dolazak na vlast dočekan kao veliki, pozitivni, demokratski preokret, a njegova pogibija kao globalna tragedija, pa i u Hrvatskoj?
Tajna nije u onome što je Kennedy činio, nego u onome što je Kennedy komunicirao: optimizam.
Članak u cijelosti pročitajte u subotnjem tiskanom izdanju Jutarnjeg lista