ZAGREB - U Gradskoj vijećnici portret Franje Tuđmana u svečanoj uniformi. U uredu gradonačelnika biste Franje Tuđmana i Ante Starčevića s rukom na srcu, a na zidu raspelo veće od metra. Dekor s kojim neće doći do zabune oko svjetonazora koji ovdje prevladava.
Grad o kojemu govorimo je Novalja, a gradonačelnik, naravno, Ivan Dabo zvan Đono. Stranka je HDZ, tu nema greške. Otočni Bandić, novaljski Napoleon, car bespravne gradnje, senzibilni pjesnik, sportski entuzijast, menadžer, dobrotvor, gastronomski stručnjak, Dabi su svih ovih godina nadijevali atribute različitih predznaka, a čak ni najteže optužbe dosad nisu poljuljale njegov položaj prvog čovjeka Novalje.
“Zora se polako širi otokom / čekam da me napuste uspomene / U strahu od nepoznatog bojim se poznatog”, glase početni stihovi jedne njegove pjesme. Od 2007. do danas izdao je tri zbirke poezije. Pročitao sam jednu i moram priznati da uopće nije loše. Otok, kamenje, uspomene iz djetinjstva, čežnja, tradicija, promišljanje vlastite egzistencije, mediteranski ugođaj, sve je to lijepo pogođeno, složeno i upakirano s dojmljivim fotografijama Adrijane Škunce, a pogovor je napisao Zvonimir Mrkonjić. Živopisnoga Dabu teško je zamisliti kao tankoćutnog pjesnika, ali izgled očito vara.
- Jesi li još koga anketirao? - pitao me dan nakon našeg razgovora. Znao sam na što misli: na oporbu, na svoje sugrađane koji godinama upozoravaju na nepravilnosti u vođenju Novalje.
- Jesam - odgovaram. - Da steknem opći dojam.
Ništa nije komentirao.
A jedan od dojmova kojima se teško oteti jest da Dabu ovdje doživljavaju kao doživotnog lokalnog šerifa.
- Sada se primirio. Novinari su ga pritisnuli, a i drugačija su vremena. Prije nekoliko godina samo su mu falili opasači s pištoljima. Ovdje nisi mogao dobiti ni najbezvezniji posao u komunalnom društvu bez njegova blagoslova. O građevini da i ne govorimo - ispričao mi je jedan Novaljac.
No, izborni rezultati govore za sebe. Ivan Dabo već je peti put izabran za gradonačelnika, s time da su posljednji izbori bili neposredni, i to uglavnom s natpolovičnom većinom glasova.
- Hrvati su oduvijek voljeli svoje male Napoleone - zafrkava se sugovornik. - Većini je jednostavnije prihvatiti takva pravila igre, nego nešto promijeniti.
Đono kao Johnson
Ivan Dabo, pak, odaje dojam osobe koju nije tako jednostavno pročitati. Ne zalijeće se, ima dobro razvijen politički instinkt, elokventan je. Govori vrlo odmjereno, književnim jezikom koji se bitno razlikuje od grubog otočnog naglaska kakav ovdje prevladava, a na kojemu komunicira sa sumještanima. Odgovara spremno, bez zamuckivanja, i vrlo se vješto služi demagogijom.
- To s Napoleonom je novinarska floskula. Na otoku zaista postoji zaselak Bonaparte, mislim da čak ima i znak, ali ja s time nemam veze. Ja sam rođen u Novalji, kao i svi moji preci. Nisam rođen u Dabovim Stanima, kao što se pisalo. Dabo je jedno od najčešćih prezimena u Novalji. Na području prema Lunu ima ukupno sedam stanova. Tamo su uglavnom ljudi živjeli kampanjski, tijekom mužnje ovaca, berbe i slično. To je ono što u Istri zovu stancije. Sada se to pokušava pretvoriti u destinaciju za ruralni turizam.
U jednoj svojoj zbirci pjesama usporedio sam ih sa sedam rimskih brežuljaka. U Dabovim Stanima uredio sam kuću, i to je moja oaza. Nije da bi mi smetalo da sam tamo rođen, bila bi mi čast, ali to jednostavno nije istina - govori gradonačelnik.
- Odakle nadimak Đono?
- On seže iz djetinjstva. Već kao mali imao sam afinitete i moć da oko sebe okupljam veću zajednicu. Đono je iskrivljeno prezime tadašnjega predsjednika SAD-a Johnsona koji je zamijenio Kennedyja. Danas me zovu Đono svi koji me znaju.
Dabo je rođen 1957. godine. Školovao se za kuhara i tim se poslom bavio sve do 90-ih kada se, kako on to opisuje, odlučio uključiti u demokratske promjene. Dotad je radio kao šef kuhinje u tvrtki Turist.
Kuhari u politici
- Kuhar je častan posao i ponosan sam na to. Danas je unosno biti kuhar, pa vidite kakvi se spektakli rade od toga, Masterchef i slično. Završio sam trogodišnju Ugostiteljsku školu u Opatiji te još dvije godine stručnog usavršavanja za šefa kuhinje i imao sam sjajne rezultate. Već u dobi od 21 godine postao sam šef kuhinje u jednom turističkom poduzeću.
Mogu vam reći da bi više kuhara trebalo biti u politici i lokalnoj samoupravi jer to su kreativci, otvoreni ljudi, spremni za razne iskorake. I danas pratim trendove u kuhanju, ali mislim da je temelj u onome tradicionalnom. Velika mi je želja napraviti kuharicu tradicionalne novaljske kuhinje, koja bi bila malo neuobičajena - govori.
Predsjednik omladine
Njegova rodna Novalja, još do pedesetih malo ribarsko naselje bez infrastrukture za vodu i struju, do 1993. godine imala je status mjesne zajednice.
Dabo je uspio isposlovati da 1993. prvo dobije status općine, a 1997. i status grada. Sve to vrijeme bio je gradonačelnik, odnosno načelnik, po čemu spada među najdugovječnije čelnike lokalne samouprave u Hrvatskoj. Novalja danas ima više od četiri tisuće stanovnika, s tendecijom rasta.
- Devedesete sam smatrao kako je nastupio trenutak da se uključim u val višestranačja i demokratskih promjena te da tako napravim nešto za svoju sredinu. Uočio sam da Novalja ima izuzetne potencijale. To se pokazalo točnim. U ovih 18 godina samostalnosti napravljene su mnoge revolucionarne stvari u komunalnom sustavu, kulturi, sportu, arheologiji, turizmu - ističe Dabo.
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA