ZAGREB - Kad su prošlog tjedna objavljeni rezultati javnog poziva za sufinanciranje audiovizualnog stvaralaštva Hrvatskog audiovizualnog centra , ljudi koji hrvatsku kinematografiju prate izbliza uočili su kako rezultati drugog natječaja za 2010. donose zanimljive novosti.
Ona koja možda i prva zapada u oči jest pojavljivanje dvaju uglednih, istaknutih režisera iz drugih zemalja koji će ove godine snimati film u Hrvatskoj.
Prvi od njih je britanski multimedijski umjetnik Peter Greenaway koji će u nizozemsko-hrvatskoj koprodukciji i uz potporu HAVC-a od 200.000 eura u Hrvatskom zagorju snimati film “Goltzius” o nizozemskom renesansnom grafičaru i crtaču Hendriku Goltziusu.
Druga je sarajevska redateljica i dobitnica Zlatnog medvjeda 2006. Jasmila Žbanić, koja u hrvatskoj produkciji snima film “Otok ljubavi”, film kojem je koscenarist istaknuti sarajevsko-američki pisac Aleksandar Hemon.
Ovaj je slučaj još zanimljiviji utoliko što “Otok ljubavi” neće biti sufinanciran kroz natječaj za manjinske koprodukcije (gdje su uz Greenawaya potporu, ali u manjim iznosima, dobili i srpski redatelj Srdan Golubović i slovenski Matevž Luzar), nego kroz regularni natječaj za hrvatske naslove.
I dok koprodukcijski aranžman s istaknutim engleskim režiserom nije uzbibao filmsku javnost koja se čak našla polaskana time što nas ugledni britanski gospodin pohodi, činjenica da sarajevska autorica dobiva u Hrvatskoj status rezerviran za domaće autore uznemirila je dio redateljskog ceha i izazvala čak interni plenum hrvatskog društva filmskih redatelja koji se održao u četvrtak.
Je li riječ o goloj ksenofobiji? Strahu od nelojalne konkurencije? I što o tome ima reći famozni “porezni obveznik” na kojeg se često pozivamo?
Plus za Hrvatsku
Kad je Greenaway u pitanju, “zdravorazumsko” pitanje moglo bi glasiti - zašto bi hrvatski porezni obveznici sufinancirali film britanskog autora i u produkciji zemlje kudikamo bogatije od naše? Koliko god zvučalo apsurdno, u zapretenom svijetu filmskih koprodukcijskih veza to ima logike.
Time što financijski podupire takav film, Hrvatska tehnički gledano privlači ulaganje, zato što će najveći dio (kudikamo većeg) budžeta filma biti potrošen u Hrvatskoj.
Time ona izvozi usluge, upošljava lokalne filmske profesionalce i infrastrukturu, dobiva reference za buduće poslove i pozicionira se na mapi davalaca filmskih lokacija i usluga, gdje je Hrvatska zbog svoje nepovoljne porezne politike debelo iza Češke, Mađarske, Rumunjske i Bugarske.
Činjenica da će film snimati upravo Greenaway - dakle, razmjerno poznat režiser - omogućit će veću vidljivost projekta, a Hrvatska će kao koproducentska zemlja upisivati u plus i sve eventualne nagrade koje film dobije. U pravnom smislu, Greenawayev će film biti hrvatski, no on se realno nikad neće percipirati kao takav izvan uskog profesionalnog kruga.
Slučaj Jasmile Žbanić ponešto je drukčiji. Sarajevska redateljica, naime, dobila je financijsku potporu kao većinski hrvatski film, jer njen film to naprosto i jest. “Otok ljubavi” nastao je u produkciji producentske tvrtke Živa voda (zagrebačke produkcijske kuće koju je oformio glumac Leon Lučev), film se snima u Hrvatskoj (kao lokacija spominjala se okolica Šibenika), mjesto radnje je - sasvim hrvatski primjereno - veliko hotelsko naselje, a redateljica Žbanić članica je hrvatskog društva redatelja.
Članica je naprosto zato što je u Hrvatskoj kontinuirano filmski aktivna, filmove snima u hrvatskoj koprodukciji, surađuje s hrvatskim piscima, angažira hrvatske glumce od kojih su neki zahvaljujući tome dospjeli i do Shooting Stars berlinskog festivala.
Manjinski partner
Dok je u Hrvatskoj već desetak godina sasvim uobičajeno da ona sudjeluje kao manjinski partner u filmovima susjednih kinematografija, sada se prvi put događa da u većinski hrvatskoj koprodukciji glavnu kreativnu snagu čini redatelj(ica) iz druge zemlje bivše Jugoslavije.
I u trenutku dok je dio profesionalnog ceha uznemiren takvom novošću, možda se vrijedi prisjetiti činjenice da su takva “gostovanja” redatelja iz jedne jugoslavenske zemlje u drugoj urodila nekim od najboljih filmova kojima se hrvatska filmska kultura diči.
Nekoliko hrvatskih klasika svoje je najvažnije i najbolje filmove snimilo gostujući upravo u susjednim kinematografijama. S druge strane, redatelji koji su u Zagreb došli iz drugih jugoslavenskih zemalja hrvatskom su filmu ostavili niz klasika, uključujući i jedine igrane filmove iz Hrvatske nominirane za Oscara.
U bivšoj Jugoslaviji, nacionalni/pokrajinski studiji bili su sustavom financiranja poticani na uzajamnu, simuliranu tržišnu borbu. Zna li se to, nije čudo da je od Skoplja do Ljubljane vladala jagma za najpopularnijim glumcima i najumješnijim režiserima, među kojima su mnogi bili hrvatski.
Nakon što se iskazao trilerom “Ne okreći se sine” (1956), Bauer je postao najtraženiji jugoslavenski režiser, pa je na temelju takva ugleda u sljedećem desetljeću snimio u srpskoj produkciji popularnu omladinsku dramu “Prekobrojna” (prvi veliki uspjeh Milene Dravić), potom u makedonskoj produkciji svoj najbolji film, remek-djelo “Tri Ane”, da bi potkraj karijere, u razdoblju kad je već bio neopravdano u zapećku, u proizvodnji novosadske TV snimio svoj kasni, zreli masterpis: dvije TV serije “Salaš u malom ritu” i “Zimovanje u Jakobsfeldu”.
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZADNJU JUTARNJEG LISTA