U stručnim teorijskim tumačenjima javnog duga može se, između ostaloga, pročitati i ovo upozorenje: javni dug dugoročno djeluje na akumulaciju i potrošnju budućih naraštaja jer teret opslužvanja duga smanjuje mogućnost potrošnje stanovništva. Što to znači u praksi, konkretno u Hrvatskoj, čiji je javni dug na kraju 2013. godine, prema procjeni Hrvatske narodne banke, bio 213 milijardi kuna? U Hrvatskoj danas živi oko 800 tisuća djece i mladih, dakle osoba mlađih od 18 godina, onog budućeg naraštaja koji će nositi teret vraćanja javnog duga. Računica je jednostavna: svako to dijete već je sada zaduženo za 265 tisuća kuna. Iako ga nitko nije ništa pitao - jer mlađi od 18 godina ne glasuju na izborima pa nisu mogli ni odlučivati o odabiru vlasti - svako to dijete morat će u budućnosti plaćati veće poreze i više svog novca davati državi, a manje ga trošiti na sebe, da bi se taj golemi javni dug mogao vratiti.
Duboko u crvenom
Ekonomska teorija nadalje kaže da veliki vanjski dug smanjuje gospodarski rast jer umjesto akumulacije privatnog kapitala dolazi do akumulacije državnog duga. U trenutku prodaje državnih obveznica (čime se država zadužuje) štednja stanovništva se premješta: umjesto da se ulaže u kuće, dionice ili obveznice tvrtki, štednja odlazi u državne obveznice. I na taj način javni dug opet djeluje na smanjenje proizvodnje, plaća i općenito dohotka građana. U svakom slučaju, kad ministar financija - danas je to Slavko Linić - prodaje državne obveznice, to nije tamo nekakva dosadna transakcija o kojoj u novinama čitaju samo ekonomski lumeni. Prodaja državnih obveznica tiče se itekako svakog od nas, tiče se i onih koji o tome danas ne mogu (još) razmišljati, djece s početka teksta, jer će se i njihovim novcem te obveznice jednog dana isplaćivati.
Kako je Hrvatska uopće došla do 213 milijardi kuna javnog duga koji čini 64 posto BDP-a? Prije nego što rekapituliramo gomilanje duga, podsjetimo da je 60 posto BDP-a svojevrsna crvena linija: kada javni dug preskoči tu liniju, smatra se da država ulazi u dužničke probleme. U posljednjih pet kriznih godina povećan je javni dug u svim članicama EU, osim u Mađarskoj i Švedskoj. Podaci Eurostata govore da je ukupni javni dug zemalja EU povećan sa 74 posto na preko 85 posto BDP-a.
No, velike su razlike u zaduženosti među članicma EU. Najveći javni dug u odnosu na BDP ima Grčka, čak 157 posto, dok su Estonija, Luksemburg i Bugarska zadužne za manje od 25 posto BDP-a. Hrvatska je u godinama krize drastično povećala javni dug, gotovo ga udvostručila.
Tko se više zaduživao
A kako je počelo gomilanje duga? U prvih deset godina neovisnosti, odnosno do 1999. godine, javni je dug dosegnuo 47 milijardi kuna. Taj dug stvoren je za mandata šest HDZ-ovih premijera ( Zlatko Mateša, Nikica Valentić, Hrvoje Šarinić, Franjo Gregurić, Josip Manolić i Stipe Mesić). Od 2000. do 2003. godine, za manata prvog SDP-ovog premijera Ivice Račana, javni je dug povećan za 34 milijarde kuna. Na kraju mandata Račanove Vlade javni je dug iznosio 81 milijardu kuna. Potom slijede još dva HDZ-ova mandata, od 2004. godine do 2011., tijekom kojih su Vladu vodili HDZ-ovi premijeri Ivo Sander i Jadranka Kosor. Njih dvoje zadužilo je Hrvatsku za još 75 milijardi kuna, pa je kraj mandata Vlada Jadranke Kosor dočekala sa 156 milijardi kuna javnog duga. Tijekom posljednje dvije godine, 2012. i 2013., Vladu vodi SDP-ov premijer Zoran Milanović, a u tom je razdoblju javni dug povećan za 57 milijardi kuna. Ukupno gledano, HDZ-ove vlade zadužile su Hrvatsku za 122 milijarde kuna, a SDP-ove za 91 milijardu kuna.
Igra brojki
Ako bi podijelili ukupan dug HDZ-ovih vlada po godinama (HDZ je vladao 17 godina), ispalo bi da su one zadužile Hrvatsku u prosjeku za 7,1 milijardu kuna svake godine mandata. A SDP-ove vlade zadužile su nas za 15,1 milijardu kunu po godini mandata (SDP je dosad bio ukupno šest godina na vlasti).
Naravno, to je igra brojki, koja dosta govori, ali ne otkriva sve. Do 1999. godine, Hrvatska se teško i skupo zaduživala jer je bila nesigurna zemlja tek izašla iz rata. A najveći dio novca morala je koristiti za saniranje ratnih šteta i funkcioniranje državnih sustava. Osim toga, bila je pod svojevrsnim sankcijama, nepoželjan partner međunarodnim financijerima. Tek s promjenom vlasti 2000. Hrvatskoj se posve otvaraju mogućnosti ravnopravnog ulaska na svjetska tržišta. Strani kapital postao je lako dostupan Vladi u Zagrebu, koja se počinje ozbiljno zaduživati i za velike infrastrkturne projekte poput gradnje autocesta. Ali, vlada se već tada počinje igrati skrivača s javnim dugom. Najprije je iz proračuna izvađen HAC, pa Hrvatske vode, izostavljen je HBOR, itd. Iako su sva zaduženja HAC-a za gradnju autocesta, na primjer, bila stvarni javni dug, on nije prikazivan u proračunu. S vremenom je to postala uobičajena praksa, koju je do savršenstva razvila Vlada Ive Sanadera. Pod javni dug se računao uglavnom onaj stvoren kroz proračun, ali ne i dug izvanproračunskih fondova. Zapravo se najveći dug stvarao izvan sustava proračuna, a da se o njemu uopće nije govorilo ni vodilo računa. I tako je to funkcioniralo sve do početka financijske krize u svijetu, koja je postala i kriza javnog duga. Nakon što su u Grčkoj otkrveni silni skriveni dugovi, EU je počeo inzistirati na jasnom prikazivanju svih dugova vezanih uz državu. To se sada traži i od Hrvatske, koja se, tvrdi dr. Željko Lovrinčević, godinama zavaravala da je umjereno zadužena država.
- Javni dug sada je 64 posto BDP-a, ali čim se primijeni metodologija iz procedure prekomjernog deficita EU, on će iznositi gotovo 80 posto BDP-a jer u njega ulaze dug HAC-a i ARZ-a, koji čini 10 posto, te dugovi HBOR-a, koji su još pet posto BDP-a. Hrvatska je pred eksplozijom javnog duga, samo što dio ljudi još toga nije svjestan. Krajem 2014. javni će dug biti najmanje 85 posto BDP-a i zato je vrijeme da se probudimo iz lažnog sna da smo umjereno zadužena država - kaže dr. Lovrinčević.
No, vratimo se samozavaravanju s javnim dugom jer bi bilo pogrešno gore spomenute brojke (o ulozi pojedinih vlada u zaduživanju) čitati bez ograde i objašnjenja. Ova Vlada i ministar financija Slavko Linić sigurno će se pamtiti po najbržem zaduživanju. Jer, samo lani, dakle u godinu dana, javni je dug povećan za rekordnih 30 milijardi kuna. Javni je dug najsporije rastao u vrijeme prve Vlade Ive Sanadera i ministra Ivana Šukera. Od početka 2004. do kraja 2007. porastao je tek za 6,5 milijardi kuna, a 2008. čak je smanjen za četiri milijarde kuna, što je prvi i jedini put da je smanjen na međugodišnjoj razini. Ali, tu dolazi važan “ali”. Da, na vrhncu Sanaderove vlasti javni je dug rastao najsporije, ali riječ je samo o javnom dugu prikazanom kroz proračun. Istodobno, u vrijeme Sanaderove Vlade, apsolutno najbrže rastao je javni dug HAC-a i ARZ-a, znači onaj dug koji se uopće nije prikazivao. A javni dug HAC-a i ARZ-a iznosi oko 33 milijarde kuna. Još jedan primjer koji poziva na oprezno tumačenje brojki.
(...)