Pedesetih godina prošlog stoljeća padale su, jedna za drugom, kolonijalne vlasti na afričkom kontinentu. Britanci, Francuzi, Belgijanci, Nizozemci, Španjolci i Portugalci pakirali su kofere i svoje dojučerašnje posjede kojima su vladali dvjestotinjak godina ostavljali crnačkim liderima, koje su u velikom broju i kontrolirali nakon što su napustili kolonije.
Na čelo novonastalih samostalnih i suverenih država bez ikakve državničke i demokratske tradicije listom su na vlast dolazili bivši kaplari kolonijalnih vojnih snaga ili plemenski poglavice koji bi odmah uspostavili nemilosrdnu diktaturu, tako da se u mnogim slučajevima stanovništvo, netom oslobođeno iz kolonijalnog ropstva, s nostalgijom sjećalo bivših gospodara.
Smrt među krokodilima
Jedan od najbesprizornijih vladara bio je samoproglašeni srednjoafrički car kanibalskih sklonosti Jean-Bédel Bokassa, kojeg su na početku njegove vladavine podržavali bivši francuski kolonizatori, a kada je pretjerao u divljačkim ispadima, isti su ga srušili vojnom akcijom koju je kenijski autor britanskih korijena Peter Baxter detaljno opisao u knjizi “France in Centrafique: From Bokassa and Operation Barracude to the Days of EUFOR” (“Francuska u centralnoj Africi: Od Bokasse i operacije Barakuda do dana EUROFOR-a).
Bokassa je rođen u relativnom blagostanju s obzirom na to da je bio sin poglavice Mindogona Mgboundouloua, koji je vladao omanjim područjem udaljenom oko 80 kilometara od glavnog grada francuske Centralne Afrike, Banguija. Njegovo je djetinstvo bilo bezbrižno sve dok se njegov otac nije odlučio oglušiti na zahtjeve kolonijalnih vlasti koje su tražile besplatnu radnu snagu za krčenje šuma. Mindogon je odlučio da njegovi podanici neće više besplatno raditi za Francuze, što se njima nije svidjelo pa su drčnog poglavicu pendrecima pretukli do smrti pred očima maloljetnog Bokasse. Nedugo nakon očeva ubojstva budući je car ostao i bez majke, koja nije mogla prežaliti gubitak voljenog supruga pa se bacila u obližnju rijeku, gdje su je pojeli krokodili.
Uvidjevši da je svaki otpor kolonizatoru uzaludan, prihvaća poziv i upisuje se u misionarsku školu, gdje prihvaća katoličanstvo. Ostala djeca konstantno ga šikaniraju, što zbog malenog rasta, što zbog činjenice da je siroče. Voditelj misije je u preplašenom dječaku vidio potencijal pa ga je stavio pod svoje skrbništvo, te je od njega pokušao napraviti svećenika, što mu nije pošlo za rukom, pa je Bokassa na kraju završio kulinarski tečaj, što mu kasnije dobro došlo u njegovim kanibalskim seansama. Nakon izbijanja Drugog svjetskog rata unovačen je u snage Slobodne Francuske, koje su se borile protiv višijevskih snaga odanih maršalu Peteinu i Adolfu Hitleru. Nakon afričke kampanje Bokassa sudjeluje u završnim operacijama Drugog svjetskog rata u Francuskoj i Njemačkoj. Poslije rata završava tečaj za vezu, dobiva oficirski čin te sudjeluje u Prvom indokineskom ratu, gdje se istaknuo i za to dobio najveća odličja.
U Vijetnamu se oženio i dobio kćer. No, ta ga obitelj nije pretjerano zanimala. Kada je Centralna Afrika 1960. dobila samostalnost od Francuske, vratio se kući, gdje je preuzeo zapovjedništvo nad oružanim snagama.
Sretan kao svinja u blatu
Prvi predsjednik Srednjoafričke Republike David Dacko u novom zapovjedniku nije vidio opasnost. “Tog kržljavog majmuna samo zanima da vješa ordenje na rahitična prsa - kad mu dodijelim novo odličje, sretan je kao svinja koja se valja u blatu”, rekao je Dacko, kojeg će naivnost stajati položaja. Bokassu nije ni zanimao predsjednički položaj, on je bio zadovoljan vojnim paradama i što kićenijim uniforama. No, stanje u zemlji se promijenilo. Dackova vlada zapala je u financijske probleme, a nitko ju nije htio kreditirati. Pomoć je nočekivano stigla od komunističke Kine. U kinima su se počeli vrtjeti filmovi koji su veličali komunizam, a broj Kineza u zemlji je rastao. Francuski predsjednik Charles de Gaulle nije mogao dopustiti da mu bivša kolonija skrene u komunizam te je odlučio sponzorirati državni udar koji bi vodio bivši francuski oficir Bokassa.
De Gaulle i Bokassa susreli su se na Danu Bastilje u Parizu i sve je bilo spremno. Budući da je Bokassa vojsku već imao pod kontrolom, državni udar je prošao glatko. Čim je zasjeo na vlast, ukinuo je dotadašnji ustav i parlament te uveo neke od noviteta koji su zemlju barem donekle približili civiliziranom svijetu.