Krize rađaju lidere. Oni inspiriraju naciju u teškim vremenima. Njihove ideje mijenjaju zemlju nabolje, njihovo ponašanje utire put novim vrijednosnim kodovima. Nema nikakve sumnje da je ovaj mladi Zagrepčanin sinjskih korijena i vatrene naravi sebe smatrao upravo takvim liderom. Kada je dvadeset i dva mjeseca kasnije ušao u sukob s Europskom komisijom u slučaju zakona koji je javnosti pronio ime Titova i Tuđmanova obavještajca Josipa Perkovića i time Hrvatsku doveo na korak do europskih sankcija, nitko nije u tome vidio trag političke genioznosti kojoj će netko u budućnosti aplaudirati s respektom. To je ponukalo Milanovića da počne, po prvi put u svojem premijerskom mandatu, o samome sebi govoriti kao o državniku. Otvoreno, nepatvoreno i bez zadrške, predsjednik SDP-a propagirao se kao političar velikog kalibra. Ovo je priča o onome što se zbivalo prije nego je Zoran Milanović dobio priliku postati takav lider i nakon što je tu priliku, uglavnom vođen stranputicama vlastitog karaktera, tako olako prokockao.”
Početak karijere
Tako glasi uvod u biografiju “Zoran Milanović - Mladić koji je obećavao”, koju je nakon osmogodišnjeg istraživanja napisala Marina Karlović-Sabolić, dugogodišnja novinarka Slobodne Dalmacije.
Ovo je druga Milanovićeva biografija, ali jedina koja je pratila njegovu karijeru u ulozi predsjednika Vlade. Autorica je u svojim novinskim tekstovima često kritizirala Milanovića, a slične stavove zastupa i u ovoj biografiji. Pritom se u pisanju knjige oslanjala na velik broj sugovornika (više od 100) koji su opisivali vlastita iskustva sa šefom Socijaldemokratske partije Hrvatske.
- Sve je počelo kada se razbolio Ivica Račan, dakle početkom 2007. godine. To je izazvalo tektonski potres unutar SDP-a. Tu mi se prvi put rodila ideja da pokušam na jednom mjestu opisati sav onaj koloplet okolnosti koje su pratile odlazak jednog i dolazak drugog lidera SDP-a. Potom je Milanović izgubio izbore 2007., a knjiga se, da tako kažem, počela pisati sama od sebe. Prvo borba za opstanak u SDP-u, pa lutanja u oporbi, Sanaderovo povlačenje, okupljanje Kukuriku koalicije, pobjeda na izborima, Lex Perković, ćirilica u Vukovaru, razlaz s Linićem, pa rat sa ‘švicarcima’, lagani oporavak gospodarstva, angažman Alexa Brauna i povratak otpisanog Milanovića - kaže Marina Karlović-Sabolić.
Na početku političke karijere Zoran Milanović imao je prednost kakvu nije imao nitko prije njega. Bio je prvi političar u 17 godina hrvatskog višestranačja koji je imao potpuno otvoren manevarski prostor, ničim ograničen svojom ranijom biografijom. Dobio je prazan list papira i priliku da priču o sebi ispriča na način na koji je to sam želio.
U najkraćem, Marina Karlović-Sabolić smatra da u tome nije uspio, što se vidi i iz naslova “Dečko koji je obećavao”.
Milanović je profitirao zahvaljujući izbornom porazu Ivice Račana 2003. godine. SDP je trebao promjene i Račan je bio odlučan da ih provede. Tako su uz Milanovića, Darka Gašparovića i Arsena Bauka u Izvršni odbor SDP-a ušli Mirjana Didović, Zlatko Gareljić, Mirela Holy, Karolina Leaković, Daniel Mondekar i Milan F. Živković. Ubrzo je, međutim, Račanu zasmetala njegova samouvjerenost, što je potvrdio u razgovoru iz 2006. s autoricom knjige kada joj je prilično kritičnim riječima opisao zašto je smijenio Milanovića s položaja glasnogovornika SDP-a:
“Svi vi mislite da ja ne vidim da je on kao mali Sanader. Zoran ima malo previše vrućih dalmatinskih gena. Previše je tu sanderovske bahatosti, a ona u SDP-u neće proći. Ako ovako nastavi, uvjeravam vas da neće biti ni pomoćnik ministra. Ovo mu je veliko upozorenje.”
Ali, ni Milanoviću se posao glasnogovornika nije omilio, a novinari su ga iritirali. Jednom prilikom to je otvoreno pokazao: “Mogao sam biti korporacijski odvjetnik. Odlično plaćeni korporacijski odvjetnik. Umjesto da se bavim vama novinarima. Kakav vam je to posao, ulazite u utrobu ljudi i uništavate ih”, rekao je u jednom ljutitom nastupu.
Pritom ne misle baš svi kako je Milanović arogantan.
Bez trunke glume
Milanovićev prijatelj s Pravnog fakulteta, ugledni zagrebački profesor Siniša Petrović ističe da sadašnji hrvatski premijer uopće nije arogantan. “To je njegov način intelektualne, pomalo cinične duhovitosti. Za takvo što potrebno je puno znanja. U svojim je postupcima apsolutno prirodan, bez trunke glume”, tvrdi Petrović.
Kako je onda pobijedio i postao najmoćniji političar u Hrvatskoj?
Tako što je odlučio zatomiti u sebi srčanog fajtera, a u prvi plan gurnuti proračunatog taktičara. Na izborima 2011. dogodio se veliki politički paradoks. Milanović je uspio doći do lagane pobjede iako ni on ni koalicija koju je predvodio u političkoj utakmici nisu briljirali. Kukuriku koalicija osvojila je 126.170 glasova manje nego što su stranke lijevoga centra pojedinačno imale na parlamentarnim izborima 2007. godine. I čak 250 tisuća glasova manje nego što su predviđale predizborne projekcije na Iblerovu trgu. Nisu to bili veliki prevratnički izbori kakvima je Hrvatska svjedočila 1990. ili 2000. godine, u vrijeme kada je Franjo Tuđman udario temelje nezavisne Hrvatske, a Ivica Račan izvukao zemlju iz izolacije.
Milanovićeva realpolitika prvi je svoj test doživjela u polju kadroviranja. Novi hrvatski premijer tu je želio imati prilično čistu situaciju. Na sva ključna mjesta u državnoj administraciji imenovao je svoje ljude.
Naplata grijeha
Želio je složiti okosnicu uprave kojoj je mogao vjerovati i koja je trebala provoditi njegovu politiku. I pritom je obilato posezao u SDP-ov kadrovski fond.
“Koliko si tanak?” pitao bi, navodi se u biografiji “Dečko koji je obećavao”, novopečeni premijer esdepeovce koji su ga pohodili na Iblerovu trgu u potrazi za nekom od funkcija čija su mjesta ostala upražnjena nakon svrgavanja HDZ-a s vlasti. Tko je imao veće troškove, mogao je računati na bolje plaćenu poziciju. Tko je imao manje izdatke, zadovoljio bi se plaćom od devet ili deset tisuća kuna u nekom od ministarstava, državnih ureda ili zavoda. Što se kriza u zemlji produbljivala i što je Kukuriku koalicija više manifestirala elementarnu nesposobnost da se s njome nosi, na naplatu su počeli dolaziti svi grijesi. Između ostalih, i oni za uhljebljivanje svoje stranačke baze.
- SDP se u tome, na žalost, pokazao isti kao i HDZ. Nakon izbora se na Iblerovu trgu nije pričalo o tome što napraviti s državom koja je potonula u recesiju, nego tko će zasjesti na koju funkciju. Vlast je postala njihovo leno, a Milanović gazda feuda koji dijeli privilegije. Okružio se ljudima koji u svojim poslovnim biografijama ne mogu napisati ništa osim da su članovi SDP-a. Takvi ljudi su ucjenjivi, ovise o volji šefa i zato su poslušni. Zoran Milanović to dobro zna i zato takve nagrađuje, a one druge kažnjava - smatra Marina Karlović-Sabolić.
Zatim je uslijedio Lex Perković, poslije čega Milanović više nije bio premijer čijim su potezima aplaudirali. Idila koja je vladala između njega i birača ovim je slučajem definitivno bila okončana.
Bilo je s tim nesretnim Lex Perkovićem i tragikomičnih situacija. Među članovima diplomatskog zbora dugo se prepričavala košarica koju je jednom prilikom dobio papinski nuncij u Hrvatskoj, nadbiskup Alessandro D’Errico. Milanović je isprva pristao naći se s njim u svojem uredu na Markovu trgu. Nuncij je došao na vrijeme i u hodniku Banskih dvora strpljivo čekao da ga premijer primi, no do Milanovića je stigla vijest da je u pratnji vatikanskog izaslanika fra Ivan Tolj, savjetnik Uprave austrijske Styrije, s kojim je on bio u dobrim odnosima, ali su nekako u to vrijeme zahladnjeli. Premijer je po svaku cijenu želio izbjeći susret s njime, pa je naložio svojim suradnicima da nunciju poruče da on toga dana ipak neće imati vremena za njega. Kvaka je u činjenici što u pratnji Alessandra D’Errica uopće nije bio savjetnik Styrije, nego jedan od djelatnika njegove zagrebačke nuncijature.
Milanović je smatrao da on, kao glavni političar u Vladi, treba čvrsto stajati na braniku liberalno-demokratskih ideja za koje misli da su važne za Hrvatsku. Bio je uvjeren da mu je povijest dala priliku udariti nove standarde u javnom ponašanju i kako je dužnost premijera reagirati na svaki, pa i najmanji iskaz ksenofobije u labilnom hrvatskom društvu.
U isto vrijeme, Milanović nije bježao od sukoba s istomišljenicima, čemu je posvećen dobar dio biografije. Ivo Josipović ga je naljutio kada je odbio podržati Lex Perković, udaljio se od nekadašnjeg saveznika Rajka Ostojića, a u prvoj godini Kukuriku vlade najviše ga je iritirala Mirela Holy kojoj je, kako se navodi u knjizi, jednom prilikom precizno objasnio što misli o ekologiji: “Zašto se toliko brineš o otpadu? Zašto se ne baviš nečim pametnijim? Pa to nikog ne zanima osim tebe i još tri čudaka u čitavoj zemlji”, rekao je Milanović.
Kudikamo burniji bio je razlaz sa Slavkom Linićem, kada su padale teške riječi:
“Ti si običan kriminalac i lopov”, vikao je u slušalicu Milanović.
“Idi ti u p... mat...”, rekao je Linić i prekinuo vezu.
Četvrta godina
Kako onda u današnjem SDP-u doživljavaju Zorana Milanovića?
- Različito, ovisno o tome kako se Milanović prema njima odnosio od kada je došao na čelo SDP-a. Jedan SDP-ov dužnosnik tako se nije mogao uoči izbora 2011. načuditi kritičkim tekstovima o Milanoviću koji su se u to vrijeme pojavljivali u novinama. Nakon izbora postao je ministar. No, ubrzo nakon toga našao se u Milanovićevoj nemilosti. I od tada - a tome su već dobre tri godine - ne prestaje žestoko kritizirati Milanovića. Milanović ima tu nezgodnu sposobnost da proizvodi vlastite neprijatelje - smatra Marina Karlović.
Ali kada je Milanović u stranu gurnuo bahate i u narodu omražene bankare, javno im udijelio pljusku i odluku o zamrzavanju tečaja švicarskog franka donio mimo njihove volje, ista mu je ta javnost gromoglasno aplaudirala. Bio je to populizam koji je donosio poene. Iako je Milanović od njega deklarativno uvijek bježao, u izbornoj godini objeručke ga je prihvatio. Vlada je tako odlučila pojeftiniti plin, iz dobiti Hrvatske lutrije 24 milijuna rasporediti za borbu protiv siromaštva, opraštati dugove socijalno ugroženim građanima, osloboditi od plaćanja poreza poslodavce koji zapošljavaju mlade, subvencionirati troškove električne energije građanima slabijeg imovinskog stanja i dodatno smanjiti poreze na plaće.
Makroekonomska statistika Milanovićevoj ekipi u Banskim dvorima donosi niz malih, ali pozitivnih vijesti.
“On je 2015. ušao u utakmicu života. Sa samo jednim ciljem: da tri blijede premijerske godine zasjeni onom blistavom četvrtom, u kojoj će građani upoznati novo lice predsjednika svoje Vlade”, glasi epilog nove biografije Zorana Milanovića.