Nikako da shvatim zašto su svi pali u totalni afan kad je Željko Kerum priznao da ima ljubavnicu. Šok nad šokovima, naslovnice, čovjek se navodno krije po hotelima, itd. Meni osobno, ta je vijest jednako interesantna kao ona da Mischa Barton ima celulit. Shvaćate logiku? Gotovo SVI imaju celulit.
Iskreno, mene bi posve šokiralo jedino da je Radman nekako empirijski dokazao da Željko Kerum nema ljubavnicu. Eto, to bi me stvarno osupnulo. (Neka bude dano na znanje kako gospodina Keruma ne poznajem niti me zanima njegov privatni život. Što se njegova političkog života tiče, mogu samo reći kako sam sretna što se moj did Blaž nakon povratka iz partizana nije odlučio ostati u Splitu, pa sam, eto, sretno nastanjena u Zagrebu. Manje je zlo uvijek bolje od većeg, jelte).
Al’ da se vratimo na šokantnu ljubavnicu. Dajte, molim vas, budimo realni. Ako si imućan i na položaju, ljubavnica je za tebe danas otprilike kao auto na leasing u vrijednosti stana prosječnog Hrvata: malo jesu nezgodna ta mjesečna davanja, mogu čak stvoriti probleme ako se novine dočepaju izvadaka iz banke, ali, brate, kad sjedneš na tu hladnu kožu i upališ taj motor, jasno ti je za što te ćaća stvorio - da budeš pravi faker. Tak’ da meni to s Kerumovom ljubavnicom uopće nije zanimljiva tema.
Više me fascinira javno mnijenje. Više me nerviraju naslovi u novinama. Ostavio obitelj, zlo jedno neviđeno. Kakvo strahotno čudovište od čovjeka. Pročitah negdje usput kako se 75 posto njegovih birača duboko razočaralo. Što nam govori: 75 posto njegovih birača mislilo je da je Željko Kerum bez ljubavnice briljantan političar. S priznatom ljubavnicom, eee, Split je propao. I tako, dok se ja zgražam nad logikom tih 75 posto, njegovi birači se zgražaju nad priznanjem dvostrukog života. ŽELJKO, ZAŠTO SI PRIZNAO, BLENTAVE TI MATERE?! Trebao si ostati u braku i imati ljubavnicu ispod žita još sedamnaest godina da bi Hrvati bili sretni! Onda bi on bio oličenje uzornog obiteljskog čovjeka. Ovako, totalna greška. Usudio se javno ševiti sa strane.
Ne želim da ispadne da branim Keruma, još će mi otac opaliti trisku na sljedećem nedjeljnom ručku. No, budimo iskreni. Ljubavnica- šmubavnica, pa dajte, kad govorimo o političarima, mala sa strane je kao Hermesova torba Birkin među njihovim prevarenim ženama. Čast iznimkama koje odole tim statusnim simbolima, ali sjećate se valjda srednje škole. Martensice su imale samo jako cool cure. Pa smo i mi ostale pilile starce da nam ih kupe, s kapicom ili bez. Sjećam se kako su ružno odjevene klince u školi zezali za vrijeme odmora. Tak je valjda i u toj ekipi. Ono, ako nemaš drugu koja će te obožavati kao Isusa, onda si il’ peder il’ zadnji papučar. Evo kakvi se razgovori o brakovima vode za vrijeme blagdanskih domjenaka u bogatih Hrvata:
Osoba A (gledajući neki par koji blista od sreće na plesnom podiju):
- Oni su zajedno već 22 godine. Da, da! Ne biste vjerovali! Od srednje škole!
Osoba B (supijano):
- Dobro, sjajno, ali tko tu koga zapravo...
Osoba A (šaptom, kao da će otkriti ključnu stratešku vojnu tajnu predsjednika Obame):
- Iz. Prve. Ruke. Znam. Kako. On Nema. Nikoga. Sa. Strane. Iz više izvora potvrđeno.
Osoba B u tom se trenutku hvata u nevjerici za rub stola s posluženim punčom, zelena od zavisti i previše alkohola.
Osoba A nastavlja, zadovoljna reakcijom na svoju ekskluzivnu informaciju:
- O, daaaa, draga, pazi ovo, ON JE NJOJ VJERAN CIJELO VRIJEME! Svih petnaest godina!
Osoba B (jedva):
- Ma ne...
Osoba A (ponosna kao da je dobila Nobela):
- Kunem ti se svojom djecom iz prvog braka. A ti dobro znaš koliko ih volim.
Osoba B u tom trenu znojnim, slijepljenim prstima povlači stolnjak i ruši dizajnersku zdjelu za božićni punč, izazivajući socijalni skandal zbog kojeg joj je Danijel Delale zahvaljivao tjednima.
I to je istina. Ljubavnice su svuda oko nas. Čak ni Scully ne bi Mulderu proturječila u ovoj tezi. Tak da Željkec nije ništa posebno, barem kak ja to vidim.
Ali zašto je priznao? Jer je nepopravljivo iskren? Mislim da ne. Jer se jednog dana probudio kao Jim Carrey u filmu “Lažljivac” i svaki put kad bi otvorio usta, iz njih bi, na njegovo veliko iznenađenje, izašle okrutne činjenice, njegove prave misli, istina i samo istina? Hm... ne, čini se da nije ni to. Zato što je lud za tom djevojkom? Možda. Ali dajem ruku u vatru da mu ovo nije prva. (Lijevu ruku, ipak, molim vas. Dešnjakinja sam, a postoji mikroteoretska mogućnost da griješim, pa bih htjela da mi ostane ona kojom bolje baratam). Jer je dao zavjet na Kamenitim vratima i obećao Bogu da će, ako postane gradonačelnik, od svoje ljubavnice, učiniti službenu ženu?
Hm.... moguće, moguće, ali mislim, ipak, da je odgovor - ne. I tako smo došli do trenutka u priči kad bih se voljela odmaknuti od stvarnih protagonista ovotjedne napuhane medijske drame i ostaviti je u obitelji, koliko je to uopće moguće. No, činjenicu da je dugogodišnju skrivenu vezu s djevojkom netko odjednom iz vedra neba odlučio učiniti službenom, ne mogu zanemariti - taj vječni san svih prilježnica rijetko se ostvaruje.
Moj perverzni mozak bivše autorice sapunica odmah pomišlja na uobičajeno sredstvo kojim su, kad drugačije ne bi išlo, naše junakinje dobivale željenog tipa. Statistika mojih poznanica poput pokvarenog impulsa titra mi pred očima dok shvaćam: jedno je biti druga žena bez djeteta. Ali druga s djetetom, e, na to su posebno osjetljivi.
Oduvijek sam sumnjala da se u Hrvatskoj ženin društveni status još uvijek, kao u primordijalno doba, određuje stanjem njezine maternice. To ide nekako kao na tjelesnom odgoju u osnovnoj školi: jalovice korak iza, majke (trenutne i buduće), ostanite u stavu mirno, ponosno uzdignute glave. Lekcija koja se da naučiti ako čitate između redaka: dobile smo konačno odgovor na vječno pitanje svih ljubavnica među nama.
Kako postati (bogata) gospođa u jednoj tako tradicionalnoj (da ne kažem zatucanoj) državi kao što je Hrvatska? Znate što ću vam ja reći? Jebo brak do kojeg si došla ucjenom. Taj ima jednake šanse da bude uspješan kao i onaj iz kojeg otac vašeg djeteta upravo izlazi.
U ovoj su državi djeca kao karte na pokeru. Ja imam veću skalu, pobjeda je moja! Više cijenim frajere koji su u stanju reći da vole neku ženu, s punom maternicom ili ne. No, eto, društvo nas uči da biologija još uvijek pobjeđuje ljubav. Igramo se stvaranjem klinaca kao da su magični napici kojima ćemo natjerati tog nekog da nas vječno voli. No, eto, ja još uvijek romantično (nazovite me utopisticom, pa što, barem ću biti u uzvišenom društvu A. Huxleya), vjerujem da se ljubav prema ženi mjeri nekim emotivnim ravnalom koje nema veze s njezinim unutarnjim organima, ni maternicom, ni sisama, ni jajnicima, ni jetrom.
Budim polumrtvog Dečka (14 sati snimanja):
- Ljubavi, bi li me volio i da ti ne mogu roditi dijete?
- Evo, evo, sad ću, Zagi, samo da ponovim tekst i da me tonci ozvuče...
- JANKO!!! Ha?! Nisam čuo sat? Vozač je ispred kuće? Već?! Pa imam osjećaj da sam tek zaspao...
- Janko, tek si zaspao. Još traje Otvoreno o Kerumu. Htjela sam te pitati, najdraži moj, bi li me zauvijek volio da se, recimo, otkrije kako me priroda stvorila bez reproduktivnih organa?
- Naravno, zlato. Daj samo da čujem sport.
- Dobro, a bez oka? Recimo, da ostanem bez jednog oka u automobilskoj nesreći?
Tek tada je svratio pogled na mene.
- Jelena - reče ozbiljno - Naravno da bih. Jedino što bih te zauvijek morao zvati Kiklop.
(Sitna digresija: muškarci su najiritantnija bića na planetu kad se smiju vlastitim šalama, pogotovo ako su iste zaista smiješne.)
- A ne bi našao neku koja ima normalne oči i rađa kao na traci?
Oči i djeca stvarno ne bi imali veze s pronalaženjem druge... Ali zašto ne bismo zamislili, recimo, da si u toj automobilskoj nesreći izgubila glasnice? Ajde, pokušaj to odglumiti, čisto eksperimenta radi, od sada do sutra...
- A zašto svi frajeri jednom ipak završe s ljubavnicama?! - zaderem se preko Bilićeva glasa, inzistirajući na muškom pogledu na problematiku.
- Jer ne shvaćaju da im je i jedna žena sasvim previše, zlato moje.
Da bih riječ rekla. Tražiti kruha preko pogače u redu je kad si klinac i oči su ti veće od guzice, što bi rekla moja baka. A kad si veliki dečko, pa kad se zaljubiš izvan braka, onda trebaš biti frajer i to priznati frajerski, a ne kad si na to natjeran. A onda opet, govore nam primjeri (vidi: Mitterrand) da je možda Kerum, stavljen pred zid, napravio najfrajerskiju stvar u svom životu... (Ne gine mi očeva triska.)
- Meni si ti zauvijek sasvim dovoljna, čak i s oba oka... - nastavlja Dečko, hipnotizirano buljeći u Bilića, nesvjestan što govori, ne shvaćajući da sam ja odavno prešla na unutarnji monolog. Možda vrijeme pokaže da moj čovjek zaista govori istinu. Samo da mi ne ode u politiku...