ĐOLI MANOLI

Josip Manolić: Svemoćni čovjek iz sjene, misteriozna figura od autoriteta, utočište posljednjih istina...

ZAGREB - Đoli Manoli ima 92 godine, a pod tim šaljivim nadimkom što se u posljednjih dvadeset godina uvriježio u novinarskim krugovima figurira besmrtni Josip Manolić. Ta njegova “legenda”, kodno ime, pokazuje kako je u uobrazilji kafanskih alalitičara uzdignut na razinu političkog arhetipa: od junaka priče imaš, dakle, Franju, Stipu i Đolija... Ali, to je samo posljednja epizoda iz “manolićevskih kronika” što sežu daleko u prošlost, pošto je njegov “zvjezdani dnevnik”, umjesto dalekim budućim destinacijama, ispunjen datumima iz nezabilježene povijesti.

Đolijev “legendarni” nadimak reflektira njegov legendarni status, kao da je junak vesterna, netko na crnom konju s bijelim šeširom, ili obrnuto, ili lik iz bajke, recimo div obdaren nečuvenom snagom, koji nije sasvim dobar, ali je sposoban za plemenita djela. Ili protagonist opere, gdje bi se u svakom slučaju njegovu rolu pjevalo basso profundo. Poput Komandera iz “Don Juana”, on te na kraju trećeg čina odvuče u pakao, gdje honorarno radi kao čuvar posebnog odjela za svece.

Svemoćni čovjek iz sjene, misteriozna figura od autoriteta, utočište posljednjih istina, vicefaraon i desna ruka demiurga, nezaobilazna je pojava hrvatske politike u gotovo cijelom 20. stoljeću. I podatak o kronološkoj dobi potkrepljuje legendu koja ga prati, budući da je dugovječnost u njegovu zaista posebnom slučaju istodobno povezana s klervojantnim uvidom u sve podatke što ih je akumulirao u gotovo beskonačnom trajanju na beskrajno važnim položajima koje je zauzimao.

Apsolutno pamćenje i trenutni pristup svim datotekama pohranjenim u memoriji - to je superkompjuter UNIVAC 007, starinski model programiran bušenim karticama u nekoj drevnoj verziji Fortrana, muzejski izložak, no u odličnom stanju, za razliku od milijun modernih personalnih računala koja su u međuvremenu završila na furdi.

Živa legenda, Đoli se kreće među suvremenicima maskiran u bezazlenog penzionera s ribičkim prslukom koji bi mogao biti uniforma “sivih pantera”. Zimi nosi hubertus i lovački šeširić, a u polusezoni sivi šešir široka oboda i kišni mantil boje fasada. Tako opremljen, on se poput mudrog kalifa Haruna al Rašida uvijek kreće među ljudima, stalno na ulici, “u bazi”. Ured ima u centru grada, u Iblerovu neboderu u Masrykovoj ulici.

Tu je jedna soba na drugom katu, gdje se nadpolicajac oba hrvatska diktatora, nakon milenijskog prevrata, reinkarnirao u lik privatnog detektiva, dok su samo nekoliko katova poviše, u istoj zgradi, smještni njegovi zakleti neprijatelji iz Društva političkih zatvorenika. Većinom bivši udbaški doušnici, oni su osnovali taj svoj sindikat da protestiraju protiv nekadašnjih šefova, koji su ih šarafili dok nisu počeli drukati, a koje, u njihovoj uobrazilji, epitomizira upravo Josip Manolić.

“Susrećete li se ponekad u liftu?” pitam ga u njegovoj kancelariji što se sastoji od jednog velikog stola, dviju prašnih fotelja i hrpe nekakvih starih novina. On me prozire sitnim plavim očicama, neobično široko razmaknutim na lubanji kakve se više ne viđaju otkako su slavenske majke naučile bebe polagati na bok, pa više svi nemamo one prepoznatljive glave nalik na kolut sira...

“Mislim da sam jednog bio sreo, pristojno smo izmijenili par riječi.” Pa da, to je simbol hrvatske kohabitacije, trpeljivog supostojanja ideologija i opcija, koje se nominalno vehementno sukobljavaju u javnosti, ali u građanskom pogledu, zapravo, koegzistiraju, jer bi život u ovom malenom gradu i malenoj državi inače bio potpuno neizdrživ.

Na putu prema vječnosti u koju je već stupio jednom nogom, Manolić je zadržao normalni lajfstajl uglednog penzionera nekoliko režima koji nisu mogli bez njega. Udovac, sam stanuje u vili na Tuškancu, normalno upravlja automobilom, a vikendom odlazi k familiji u Rijeku, dok je do jučer, čuo sam, posjećivao jednu mlađu gospođu, odgojiteljicu, koja mu je bila prijateljica. S druge strane, njegove su ekonomske prilike savršeno čedne.

To najbolje ilustrira priča žene njegova suradnika, koja ga poznaje više od pedeset godina. Upoznala ga je kao gimnazijalka, kad je njena majka došla kod njega urgirati za postavljanje na neku nižu poziciju u provinciji. “Sjedila sam gore u njegovoj vili na Tuškancu, na sofi u salonu, i neudobno se premještala jer je iz madraca stršao jedan feder, pa sam to zapamtila kao glavni dojam s prvog susreta...

Pola stoljeća kasnije, dolazim k njemu s mužem, oni razgovaraju o tome kome će povjeriti jedan ključni državni posao u novoj Hrvatskoj, a ja opet sjedim na onoj istoj sofi i - vrag me odnio ako me opet nije nažuljao onaj isti feder iz dotrajalog madraca!”

Moj vlastiti uvid pak relativizira njegov status sveprisutnosti i svemoći - kao urednik Globusa, stalno sam Manoliću slao novinare pokušavajući nakon njegova razlaza s Tuđmanom 1994. politički kapitalizirati na tom rascjepu, što je u velikoj mjeri i uspjelo, jer nitko nije mogao Franju uvjerljivije javno osuditi i realno ga osporiti u roli neprikosnovenoga kaudilja.

Manolićevo disidentstvo i rat protiv HDZ-a koji je ranije sam stvorio trajali su godinama te naposljetku završili Tuđmanovim posthumnim porazom, pošto je Đoli doveo na vlast Stipu Mesića. No, dok je trajala odlučna faza - Manolića nisam nikad susreo, čuo ni vidio, upoznali smo se tek kad sam otišao s mjesta glvnog urednika Globusa. Nije me, dakle, pokušao pretvoriti u saveznika, sikofanta ili glasnogovornika.

On, naime, nije intrigant koji ratuje opakim tračevima, puštajući po gradu kompromitirajuće informacije - kad je odlučio naguziti Tuđmana, dao je intervju Vjesniku, a zatim je istupao kod nas. Njegove su izjave bile razorne stoga što je to bio sukob na “političkoj liniji”, a ne neka personalna razmirica u vječnom frakcijskom ratu na Pantovčaku oko položaja, raspodjele društvene moći i novca.

Za svaku vlast ima samo jedna bitna stvar od koje ona nikad ne može taktički odstupiti, a to je - generalna linija, koja određuje sam smisao politike što se vodi i uključuje njene temeljne vrijednosti. Kad se Đoli pograbio s Franjom, frcali su fotoni jer su se sudarile dvije primarne energije što su se manifestirale i u kozmogonijskom procesu stvaranja hrvatske države. Tu nuklearnu kataklizmu Tuđmanov pokret zapravo nije preživio - od tada Franjo se morao služiti samim lupežim i raznim mračnim likovima, mizernim karijeristima, ulizicama svake fele. Kad politički likvidiraš svog glavnog policajca, u ekipi koja je skupljena s koca i konopca, prevladaju prosti kriminalci...

Razgovor s Manolićem odužio se, brzo je prestao nalikovali običnom novinskom Q&A formatu. Čim sam izrekao fatalnu rečenicu “Ajmo se vratiti na početak”, pretvorio se u debrifiranje agenta krtice koji je radni vijek proživio iza neprijateljskih linija.

On se isprva koprcao, podsmješljivo pitajući spremam li neki elaborat ili vodim novinski intervju... Zaista, bio se izgubio iz očiju neposredni cilj, ali se Đoli naoružao strpljenjem koje je bilo ravno mojoj radoznalosti, pa smo ubrzo zanemarili povod, optužbe njegovih efemernih protivnika iz Društva povratnika iz emigracije ili neke takve fantom-firme koja ore virtualnu njivu po domaćim blogovima.

Tko je Josip Manolić? O tome postoje uvriježena banalna mišljenja, a u legendi što ga okružuje, pa mu pripisuje demonska svojstva, i sam donekle uživa. Đoli nije čovjek od puno riječi, ne pamti svoje vlastite fraze i narative, nego se uvijek vraća na izvor, u sjećanja, odakle crpi nezamućenu vodu. Mislim da nikad ne laže, niti se trudi da svojim istinama “kolonizira” cijelu istinu. On nema nikakvih dvojbi. Iznad svega je čovjek Države, pa kako se neki ljudi ufaju u božju milost tako se on, u zadnjoj instanci, oslanja na legitimitet mističnog apsoluta vlasti.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU NEDJELJNOG JUTARNJEG

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. kolovoz 2022 21:47