Josip Vaništa je velikan hrvatskoga slikarstva. Nježan, tih, mršav, plemenit čovjek ogromna znanja i božanskog umijeća. Uskoro će navršiti 90 godina - što i njega samoga zapanjuje. Slikar i pisac. Fenomenalan crtač. Kroničar naših patnji i uspjeha. Iznimno bistar erudit, začahuren u svojoj intimi i istodobno strog promatrač naših života. Akademik HAZU. Prijatelj velikoga Krleže, samozatajni etik kakvih malo ima... Čist, pošten, darovit. Živi negdje između zemlje i neba.
Ne volite davati intervjue?
- Užasavam se intervjua.
Koji je smisao čovjekova života? Djelo? Postojanje? Djeca...?
- Zašto smo ovdje? To se Gauguin pitao potpisujući jedan svoj akvarel s Tahitija. Napravio sam jedan takav crtež. Zidić je to izložio na izložbi, kao jedan od mojih prvih radova. Ja sam čovjek koji je mnogo čitao, zanimao sam se cijeli život za literaturu, za poeziju i za filozofiju. Jedan od filozofa zove se Émile Cioran, Francuz rumunjskog podrijetla. Nije imao stan, sa 47 godina života zaradio je tek 40.000 starih francuskih franaka, živio je od milodara. On je smatrao da je snaga filozofije u kratkim mislima, koje su kod njega, Ciorana, vrlo žestoke. Jako volim Ciorana. Njegova strašna misao je odgovor na vaše pitanje zašto živimo: živimo da bismo umrli. To je najradikalnije i najgrublje. U mojoj groznoj situaciji, u mojim godinama u kojima jesam - nalazim jedini smisao u toj Cioranovoj rečenici. Naravno, prije nisam tako mislio. Živio sam i veseleći se životu, radeći... Ali, napravio sam jednu pogrešku. Htio sam živjeti građanskim životom, imajući suprugu, koja je bila vrlo fino biće, i dvije kćeri koje smo vrlo lijepo odgojili. To su arhitektica Eva i psihijatrica Ana. No, istodobno sam se zanimao za jednu vrstu artizma kojim sam želio prekoračiti, prijeći neku određenu granicu. Nisam u tomu bio radikalan do kraja. Mogao bih prijeći tu granicu da nisam imao obitelj i da se nisam građanski ponašao. Bio sam skroman profesor na fakultetu, i supruga također. To nas je odvelo u jedan dvostruki život: život artizma koji ima velike ambicije, ali ih ne može realizirati zbog toga građanskog načina života. Tin Ujević je bio jedini u našoj sredini koji je mogao ući u to područje, a i Tom Gotovac, koji je morao uzeti “ludilo” kao oblik da bi se umjetnički izrazio, odnosno “ušao je u ludilo”. Svjesno. Ja sam sagorio u nemogućnosti, kako je to kazao Stanko Lasić. To je bila sudbina, po Hegelu. Ja sam po mojem dubokom uvjerenju - čovjek neuspjeha. Ono što sam učinio to je, možda, jedan - bezuspješni prekoračaj.
Ma kakav čovjek neuspjeha, kakav bezuspješni prekoračaj? U krivu ste...
- Nisam. Ja sam samo pokušao prijeći prag. Bez uspjeha. Ima jedna stvar koja me dirnula. Slovenski slikar Gabrijel Stupica, grandiozan umjetnik, imao je u Zagrebu lijepu izložbu i na otvorenju je bio izvrsni slikar Marino Tartaglia. Stupica mu je tada prišao i rekao: “Marino, priznajem, nisam uspio”. Tartaglia je napravio sjajan autoportret 1921. godine, koji je izgorio u Beogradu. Onda je Tartaglia napravio repliku tog autoportreta i meni ju je poklonio. Tu je iza vas, na mojoj komodi, vidite?
Vidim...
- Stupica ga je zapitao: “Marino, kako ste naslikali taj autoportret?” Tartaglia mu je odgovorio: “znate što, ima jedan fini kolač u Srbiji koji se pravi iz dvije posude. U jednoj je jedna tamna masa, u drugoj je jedna svijetla masa. One se izliju u novu posudu - istodobno. Tako sam ja napravio taj autoportret.” Inače, Tartaglia je tu repliku autoportreta radio - 10 godina. Tartaglia i Stupica su dvije okosnice kroz koje sam se ja kretao u mladosti. Kad sam došao u ovaj atelje u Križanićevoj, Tartaglia mi je rekao “Van, zašto nisam uzeo ovaj atelje pokraj vas? Pokucao bih na zid i onda bismo izašli na terasu i vidjeli se, svakog dana”...
Kako vas je zvao Tartaglia? Van?
- Da, prijatelji su me zvali Van. Stančića smo zvali Stan. Stan i Van. Bili smo prijatelji. Hodali smo ljeti, Stančić i ja, u dugim kaputima s dugim rukavima pa su nas ljudi pitali: zašto ste tako odjeveni? Stančić bi odgovorio: “zato jer on ima pretanke ruke, a ja imam predebele...”.
Često sam pročitao: Enigma Vaništa?
- Bio je to moj životni zakon: izbjegavao sam razgovore i intervjue. Nisam se dovoljno javljao, kao što su to možda radili drugi ljudi. Stoga me prati ta riječ da sam enigma, zatajan. Nisam suviše dizao ruke. No, sada se pojavilo više mojih knjiga. Ovo je sada generalna proba za moj - sprovod. Iza smrti dolazi taj limb, sve se to spušta na svoje pravo mjesto i dolazi do - zaborava, koji traje određeno vrijeme. Vrijeme je taj strahoviti sudac. Možda se za deset, petnaest godina pojavi mali element koji će oživjeti. Dolazi vrijeme apsolutne tišine kad čovjek nestane...
Ali, vi ste dobro...
- Ja sam loše, ja sam vrlo loše, samo - o tome neću pripovijedati. Imao sam šest velikih operacija glave. Doktor mi je rekao, a i mojim kćerima: “ja sam obavio moj posao. Stvar je gotova. Sve je u redu.” To je utješno i nije utješno.
Rođeni ste 1924. u Karlovcu...
- Da. Živio sam tamo do svoje dvadesete. Onda sam otišao na Akademiju u Zagrebu. Više se nisam vraćao u Karlovac, taj lijepi mali grad u zelenilu. Hodao sam s prijateljima, šetali smo i pričali, kupali se. Bio sam malo zatvoreniji od mojih vršnjaka. To je lijepo razdoblje moga života.
Jeste li ikada podigli glas, vikali, ljutili se?
- Vjerojatno jesam, ali rijetko. Nastojao sam to izbjeći. Ja nisam čovjek konflikta. Bolje je biti miran negoli ići u sukobe i tražiti pobjede. Poraz nije najgora stvar. Svaki poraz ima nešto pozitivnoga.
Imali ste poraza?
- Naravno. Naravno da sam ih imao. Danas mnoge od tih poraza ne smatram više porazima. Koristili su mi porazi.
Govore da ste asket.
- Ja sam bio vrlo skeptičan spram braka. Moji vršnjaci su počeli razmišljati oženiti se, a ja ne. Govorili su mi: ti si kao Karl Marx koji kaže da je brak - neprirodna institucija. To isto tvrdi i Cioran. Rekao sam da ima vrlo žestoke misli. O braku Cioran piše: “brak je najstrašnija institucija koju je čovjek stvorio”. Međutim, dogodilo se obrnuto: ja sam se oženio među prvima. Imao sam 26 godina i vjenčao sam se s jednom idealnom osobom. Imali smo vrlo sretan brak i dvije krasne djevojčice. Moja žena Rozsa je bila dijete mađarskih roditelja, iz Velikog Bečkereka, koja je došla na studij u Zagreb. Nisam neki asket. Nisu to odricanja.
Jeste li se ikada bavili politikom?
- Nikada se nisam bavio politikom. Nisam bio niti član Partije, niti SKOJ-a. Niti član ovih naših političkih stranaka. Bio sam izvan toga. Niti na faklutetu. Tompa, koji me primio na fakultet kad sam bio bez dinara i sredstava, vrlo fini čovjek, rekao mi je jednom: “kolega, na partijskim sastancima me pitaju ne biste li vi ušli u Partiju, a ja sam im odgovorio - pustite ga, on se posvetio slikarstvu”. Kad smo izdavali antičasopis “Gorgona politika se dodirnula nas. U prvom broju objavili smo deset praznih izloga u gradu Zagrebu. A, istodobno - socijalizam nastoji svake godine poboljšati standard života. Te fotografije praznih izloga predstavljale su, naravno, atak na državu. Policija se umiješala. No, tada nas je Božo Bek spasio kazavši na određenom mjestu: “pustite ih, oni su artisti”.
Politika se bojala umjetnika?
- Da. Da...
(...)