Sa sadašnjim splitskim gradonačelnikom Ivom Baldasarom u životu sam razgovarao samo jednom. Bilo je to u lipnju 2013., nekoliko tjedana prije nego što će stupiti u ured. Kao gradonačelnički kandidat Baldasar se tog lipnja ‘13. pojavio na vidilici kod marjanske crkve Svetog Nikole da bi službeno potpisao “Kodeks za Marjan”, dokument koji smo tijekom kampanje za lokalne izbore sastavili ja i moji tadašnji prijatelji iz civilnog društva. Tog lipnja dokument su potpisali gotovo svi kandidati za načelničko mjesto, pa ga je potpisao i Baldasar. U dokumentu kandidati su potpisali listu obećanja koja su se ticala stanja na marjanskom poluotoku.
U tom “Kodeksu” pisalo je mnogo toga. Bilo je tu obećanja koja su bila zahtjevna, pa i tražila čitav mandat. Ali, bilo je i jednostavnih. Postojalo je i jedno koje je bilo možda najjednostavnije: naime, trebalo je samo srušiti jedan zid. Tog lipnja ‘13. Baldasar se kao načelnički kandidat obvezao da će srušiti zid koji dijeli javnu plažu Kaštelet od zatvorenog dijela obale koji je nekad bio rezerviran za Titovu vilu. Baldasar se također obavezao da će pošumljeni okoliš bivše rezidencije bivšeg diktatora otvoriti za javnost. Zid o kojem je riječ nema ni četiri metra dužine, napravljen je od bloketa i ja bih ga s ad hoc sakupljenim društvom sam uklonio u nekoliko sati.
Od tog dana u lipnju 2013. prošle su nepune tri godine. U međuvremenu, Ivo Baldasar je postao gradonačelnik Splita i odradio dvije trećine mandata. Svašta se u tri godine događalo i s Baldasarom i s Hrvatskom, no postoji jedna stvar koja je ista. Naime, zid od bloketa još uvijek stoji gdje je bio. I ne samo da stoji, nego će tu i ostati. Naime, ovog je tjedna Slobodna Dalmacija objavila da će grad Split prostor vile s pripadajućim zgradama, šumom i plažom od listopada iznajmiti još nepoznatom privatnom partneru. Tako će zatvoreni titovski zabranjeni grad postati zabranjeni grad resortskog turizma.
Priča o tom nevelikom, trivijalnom zidu od bloketa jedna je od tolikih hrvatskih priča o predizbornim obećanjima. Obećanjima koja se daju usmeno i pismeno, sa i bez javnih bilježnika, u Planovima 21 ili 22. Obećanjima za koja je naša politička kasta već navikla da ih baš ni na što obvezuju, te da ih onog časa kad dobiju mandate mogu otresti kao tustu muhu, bez odgovornosti i konsekvenci.
Ali, priča o tom jednom zidu od bloketa ujedno je i priča o Ivi Baldasaru i njegovu mandatu na čelu Splita. To je priča o gradonačelniku koji je u drugom hrvatskom gradu pobijedio u ozračju koje za njega nije moglo biti povoljnije. Baldasara je podržavalo civilno društvo. Simpatizirali su ga zagrebački mediji. Imao je na vlasti predsjednika i premijera iz svoje stranke, a grad kojim će upravljati upravo je postao hipsterski šik i Ibiza za Ivy League studente. Najgore što se i Splitu i Baldasaru moglo dogoditi - činilo se - bilo je da Baldasar zasjedne, te postane endemska bolest, poput “kneza” Vlahušića ili “kuma” Bandića.
Danas, tri godine nakon tog medenog mjeseca, Baldasar ulazi u posljednju godinu mandata. Ulazi na izborno stratište bez saveznika, bez podrške stranke i bez ugleda u javnosti. No - što je još gore - Baldasar u nove lokalne izbore ulazi - bez rezultata. Stoga je taj zid koji još stoji na Kašteletu opipljiva i očita metafora jednog protraćenog mandata.
Proteklih tjedana hrvatska je javnost pratila lokalne izbore u SDP-u koji su završili onako kako su završili. SDP-ovi članovi izabrali su Milanovića, izabrali su status quo, čovjeka kojeg su građani već jednom probali, koji udaljuje njihove potencijalne saveznike i antagonizira neodlučne. Mnogo je mojih kolega analiziralo je li to ili nije dobro i zašto, no čini mi se da je većini promakao možda glavni razlog Komadinina poraza. Riječkom županu - naime - kraj prijatelja kakve je imao nisu trebali neprijatelji. Glavni razlog zašto ga stranački drugovi nisu odabrali jest popis ljudi koji su ga podržavali, a na tom popisu možda je i na prvom mjestu Baldasar. O tom - uostalom - dovoljno govori činjenica da je upravo na splitskom području tri četvrt SDP-ovaca glas dalo kandidatu kojeg je lokalni gradonačelnik nazvao - Goebbelsom!
Čime je Baldasar naljutio svoje stranačke sudruge i (bivše) glasače? Mnogo je toga na listi. Ono najuočljivije (ali nipošto najvažnije) je njegovo paraideološko bordižavanje, polaganje cvijeća 10. travnja i bestidno ulizivanje veteranskih udruženjima, ulizivanje koje se kako je mandat tekao pretvaralo u kompleksne biznis odnose u kojima su braniteljski “biznismeni” i grad vrtjeli milijune.
Ali, građani bi Splita još nekako i otrpjeli Baldino “light-ustaševanje” da je u području svojih stvarnih ingerencija on pokazao ikakvu suvislu politiku. Premda nije javno psovao, premda njegove presice nisu postajale hitovi na YouTubeu i premda neće ući u urbane legende svojim “one-linerima”, Baldasar se nažalost po gotovo svemu drugom pretvorio u nastavak Keruma nakon Keruma. Tijekom njegova mandata grad je metastazirao u neredu, centar je počeo užurbano gubiti stanovništvo, a hoteli i restorani proždiru komunalne funkcije poput trgovina, zanata, pošta, škola. Dok se centar grada pretvorio u kravu muzaru “dubrovačkog” tipa koju se bestidno i jednokratno krmči, periferija je istodobno potonula u zapuštenost, te postala no man’s land interpolacija, divljih parkinga i naci-murala.
Gradska administracija u Baldasarovu je mandatu strašno nabujala, no većinu je ozbiljnih strateških dokumenta bila prinuđena autsorsati, a u korištenju europskih fondova obližnji, mali i po ljudskom kapacitetu siromašni je Šibenik Splitu očitao lekciju. Urbane ingerencije poput štekata, kioska i parkiranja pretvorile su se u armaturu za klijentističko premreživanje unutar “famiglije” prijatelja i prijateljskih firmi.
No, za vjeru u predstavničku demokraciju možda je najrazornije to što je ta klijentistička mreža kioska, radnih mjesta i koncesija poput hepatitisa inficirala gradsko predstavničko vijeće. Kako je u mandat ušao s manjinskom vlašću bez parlamentarne većine, Baldasar je tu većinu - naprosto kupio! Prvi mu je budžet prošao tako što je izišao na ruku Kerumu, drugi tako što je dvama njegovim vijećnicima podario poslove i/ili kioske na Žnjanu. Gradski vijećnik stranke Pametno Jakov Prkić tako je nedavno načinio analizu u kojoj je pokazao da je gotovo pola splitskog Gradskog vijeća tijekom mandata ili zaposlilo člana obitelji u gradu ili županiji, ili su se pak zaposlili sami, pa se time iz nesigurne predstraže politike povukli u sigurniju odstupnicu gradske administracije i trgovačkih društava. Splitsko Gradsko vijeće tako je postalo primjer groteskne negacije predstavničke demokracije, tijelo u kojem se ljudi ne bore za mandat da bi se izborili za neki program, nego da bi samo sebi bradu stvorili. Kao mnogo puta, Split je postao karikaturalni “case study” Hrvatske. Postao je najčišći, najdosljedniji Uhljebopolis.
Od onih povoljnih okolnosti koje je Baldasar imao na početku mandata u međuvremenu više - nema ni jedne. Njegova stranka više ne drži ni jednu polugu vlasti. U samoj stranci na internim je izborima pobijedio “gebels” koji valjda sad jedva čeka da se Baldasar sklizne. Baldasar je idejnim bordižavanjem omrznuo i svojoj stranci i glasačima. Građani mu više ne vjeruju, jer je previše tih “zidova od bloketa” koje je obećavao, a nije ispunio. K tomu - rječnikom sportskog novinarstva - Baldasaru “na ruku ne ide ni tradicija”. Jer, Split je stratište za političare. Gotovo svi splitski načelnici od 1990. mandat su završili kao politički mrtvaci, a otkad je direktnih izbora, ni jedan aktualni gradonačelnik Splita nije čak uspio ući ni u drugi krug. Ivan Kuret i Željko Kerum ispali su u prvom krugu i time faktički nestali iz politike, a mnogi su skloni procjeni da će tako završiti i Baldasar. Jer, u ovom trenutku njega lijevo-liberalni glasači preziru, a desne neće udobrovoljiti ni da se stoput postroji 10. travnja.
Četrnaest mjeseci prije izbora u Splitu se tako otvara veliki politički vakuum koji se nudi da ga se popuni, no nije jasno tko bi to točno mogao učiniti. HDZ se u Splitu na izborima uvijek muči, jer ako ima “tvrdog” kandidata, gubi umjerene glasače, a ako ima umjerenog, zajapureni Arvati uteknu Kerumu ili nekom od keruma. Most u Splitu jedva postoji, a ogranak im koordinira neki mladi teolog s dredlocima. Tijekom ove tri godine možda je jedina stvarna opozicija cijeloj političkog kasti Uhljebopolisa bila stranka Pametno Marijane Puljak, no pitanje je hoće li njihov liberalni program i legalistička retorika biti odveć akademski i elitistički za široku glasačku masu. U drugom gradu u Hrvatskoj otvorio se zjapeći politički ambis. U koji će tijekom idućih četrnaest mjeseci netko ugaziti.