LEGENDARNI AUTO

Jurica Pavičić o 50 godina Renaulta 4: Objektivno, bio je ružan, grbav poput kvazimoda... bio je najbolji auto koji sam ikad vozio

Bio je to auto koji je više no i jedan oblikovao našu kulturu. Auto koji je stvorio sve naše šverc komerce, s kojim su počeli mnogi naši poslovni imperiji, kojim su okopana naša polja i sazidane sve naše vikendice. Nije bez vraga ideja mog prijatelja da na svakom našem otoku dignemo spomenik francusko-slovenskoj ‘katrici’

ZAGREB - Negdje sredinom devedesetih, odlučio sam se iz svijeta pješaka premjestiti u svijet vozača i kupiti svoj prvi auto. Bio sam u to doba mladi novinar početnik, bio je rat, a plaće u Hrvatskoj bile su dvjesto ili tristo njemačkih maraka. Dizanje kredita ili kupovina novog auta za mene i za bilo kog pripadnika srednje klase u to je doba bio nezamisliv luksuz, ali je zato tržište polovnih auta cvalo. Pošteno očuvan auto srednje klase moglo se dobiti već za 400-500 njemačkih maraka, godišnje osiguranje koštalo je koliko pola automobila, a samim tim neregistrirani su auti bili dobrano jeftiniji od registriranih.

Moj prvi auto

U splitskim malim oglasnicima tog sam proljeća dao oglas i napisao da tražim auto koji sam sebi mogao priuštiti: Simcu, Dianu ili Renault 4. Tijekom idućih nekoliko tjedana bio sam zapljusnut najneobičnijim telefonskim pozivima, a to iskustvo pretvorilo me definitivno u fasciniranog ljubitelja svake vrste oglasnika. Više sam tog proljeća naučio o našem društvu iz oglasnih podlistaka, nego iz deset godina hrvatske proze zajedno.

Tog proljeća, nazivao me sve i svatko. Nazivali su me otočni mesari, vlaški župnici, stari umirovljenici čije su Simce pod ceradom stajale desetljećima i palile od prve. Nazvao me jedan župljanin Ciste Provo (ili Primorskog Doca?) koji me upozorio da njegov župnik ima dobru ukradenu “četvericu”. Zvali su me svećenici, mesari, šverceri, magacineri, faturetaši, maranguni i električari, a ono što im je svima bilo zajedničko bio je jedan te isti auto, auto svih dalmatinskih i hrvatskih meštara, dućandžija, težaka: Renault 4.

Koji tjedan kasnije, i ja sam postao vlasnik jednog. Kupio sam ga od radnika jedne bračke hladnjače, a papiri su iz nekog razloga glasili na osječkog Srbina koji je živio na Braču. Od spomenute dvojice kupio sam crveni 4TL, za 550 maraka, i s njim se vozio idućih šest godina, sve dok nisam s njim prošao 160.000 kilometara i dok mi se doslovce nije raspao u dijelove na rivi u Orebiću. U tih šest godina, postao sam apsolutni fan “katrice”, najzanimljivijeg auta kojeg sam ikad vozio. U svim budućim autima koje sam kupio ili mislio kupiti - svim Cangooima, Roomsterima ili Multiplama - samo sam tražio zamjenu za crveni auto iz slovenskog Novog Mesta.

Izdašno gradsko vozilo

Ovog tjedna, u nekim sam novinama pročitao kako Francuska, ali i niz drugih zemalja - proslavljaju točno 50 godina od dana kad je s proizvodne trake u francuskom Billancourtu sišao prvi Renault 4.

Neki pustolov u koritu je suhog jezera u Utahu s friziranom “katricom” oborio rekord i dosegao tim povodom 280km/h, u nekim zemljama poput Kolumbije “četvorki” je posvećen memento, a više francuskih novina izdalo je fotografske specijale.

Mi u Hrvatskoj, eto, “četverice” se nismo sjetili, iako je to auto koji je itekako oblikovao našu kulturu, koji je bio prilagođen našem životu kao rukavica ruci, iako je to auto koji je stvorio sve naše šverc-komerce, s kojim su počeli mnogi naši poslovni imperiji, kojim su okopana naša polja i sazidane sve naše vikendice. To je auto bez kojeg nijedna vrtača, maslinik i vikendaška uvala ne bi izgledali kako danas izgledaju, pa nije bez vraga ideja mog prijatelja, enologa Živka Škračića, koji je jednom rekao da bi na svakom našem otoku trebao postojati spomenik francusko-slovenskoj “katrici”.

Renault 4 prvi se put na cesti pojavio godine 1961., u tvornici Renaulta koja je tada još bila državni kombinat, pošto su gazdu Renaulta poslije rata strijeljali jer je Nijemcima liferovao kamione. Renaultova uprava koju je - ironijskim obratom - vodio preživjeli iz holokausta pod imenom Dreyfus, kanila je napraviti mali, zapremninom izdašni gradski auto koji bi konkurirao tadašnjem mezimcu alternativaca - Citroënu spačeku.

Mali auto s petim vratima i prtljažnikom dostatnim za dvjestotinjak glavica salate pretvorio se u kratko vrijeme u senzaciju. Već do sredine 1966. u Francuskoj ih je prodano milijun, a osim urbanih šminkera njegovi konzumenti postali su mali voćari i vinogradari, sitni trgovci i obrtnici, te francuski pekari kojima je furgonska verzija “Fourgonette” postala zaštitni znak. Tijekom kasnih šezdesetih, R4 postaje automobilska zvijezda svijeta u razvoju. S uspjehom se radi u Kolumbiji, Meksiku, Čileu, no prava njegova postojbina postaje Mediteran.

Proizvodi se diljem Mediterana, od Istoka preko Juga do Zapada: u Grčkoj i u Milanu, u Guardi u Portugalu, u Valladolidu u Španjolskoj, Casablanci u Maroku, u Alžiru i Tunisu. “Četvericom” u Maroku težaci razvoze masline, u Provansi vinari putuju na sajmove, u Grčkoj zidaju apartmane po egejskim otocima.

Mediteranska infekcija “katricom” konačno će inficirati Jugoslaviju početkom sedamdesetih, kad tada anonimna tvornica kamp-kućica iz dolenjskog Novog Mesta prestaje sklapati Austine i laća se obećavajućeg francuskog grbavca.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUATRNJEG LISTA

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
03. ožujak 2024 02:34