ZAGREB - Znala sam da nije lako onima koji dožive stotu. Čak i sedamdeset i petu, osamdesetu. Ali koliko je teško naučila sam tek kada sam obukla AGNES. Posle samo pola sata običnih kretnji i radnji bila sam premorena, počela sam se znojiti, srce mi je ubrzano lupalo, ruke se tresle od iscrpljenosti.
AGNES - Age Gain New Empaty System - u slobodnom prijevodu “novi sistem za empatiju/uživljavanje u starenje” je, zapravo, odijelo koje vam treba pokazati kako je to biti star. Prije no što sam ušla u njega, Joseph Coughlin (50), osnivač i direktor MIT-jeve AgeLab(oratorije) u kojoj je kreirano, istraživač kojeg je The Wall Street Journal uvrstio među 12 najvećih inovatora koji će u budućnosti olakšati starenje, i kojeg konzultiraju američka i mnoge svjetske vlade, upozorio me je:
- Starenje nije za kukavice. Starenje je izuzetno težak sport. Samo zamislite, vi se mijenjate, ali vaša okolica ostaje ista. Vaši kuhinjski ormarići još su uvijek tamo gdje su bili, ali ih je sada teško dosegnuti. Vaše kućno stubište izgleda kao utrka s preprekama. A ono što je nekada bio običan odlazak u kupovinu ili vožnja autobusom, nalikuje na nekoliko posljednjih metara maratona.
Penjači uz planine
I doista, dok mi suradnici ovog jedinstvenog laboratorija koji pokušava sagledati sve aspekte starenja i kreirati “nova sredstva za novo doba”, kako kažu, pomažu da se uvučem u AGNES, mijenja mi se uobičajena percepcija života, a prije svega onoga što fizički mogu učiniti.
Ispod kombinezona imam opremu kao penjači uz planine, o koju će mi kada odjenem nešto nalik na radnički kombinezon, zakačiti remenje koje mi treba otežati pokrete ruku i nogu, te kičmu i vrat poviti nadolje. Na koljena, laktove i zglobove još dodajem steznike koji simuliraju okoštale zglobove.
Oko vrata mi je kalup koji otežava pokrete. Ali glavu ne mogu više pomicati kako hoću, niti podići, jer mi stave šljem zbog kojeg mi je kretanje vrata samo nekih pet do deset stupnjeva na svaku stranu. Jedva držim glavu. Kao da to nije dovoljno - na noge dolaze gumene sandale s potplatom od spužve, zbog čega mi hod postaje nesiguran. Poslije dva sloja rukavica, ne mogu više upravljati svojim iPhoneom jer imam umanjen osjećaj za dodir. A naočale koje mi stavljaju zamućuju mi vid i otežavaju razlikovanje boja.
Zar će se ovako uskoro osjećati ogroman dio svjetskog stanovništva, s obzirom na to da se ljudski vijek sve više produljuje?! Na početku prošlog stoljeća, čak i u industrijski razvijenim zemljama, ljudi su živjeli jedva 50-ak godina. Studije sada predviđaju da će polovica djece rođene od 2000. godine naovamo u bogatim zemljama doživjeti 100. rođendan.
Nitko neće u ‘zatvor’
U SAD-u svake sekunde jedan “baby boomer”, od onih 77 milijuna ljudi rođenih između 1946. i 1964. godine, napuni 63. U Kini je broj ljudi ljudi preko 60 godina veći od ukupnog broja stanovnika Rusije. A u nekim dijelovima Euorpe ima više ljudi u invalidskim kolicima i s pomagalima za hodanje nego beba i mališana u dječjim kolicima.
No, najveći broj starih ne želi ići, čak i ako si može priuštiti boravak, u neki od boljih staračkih domova, čija cijena u SAD-u godišnje može doseći čak 196 tisuća dolara.
- Mnogi stari uz to, život u staračkom domu, čak i u stambenim kompleksima napravljenim samo za stare, doživljavaju kao zatvor. Ubuduće, umirovljenje također ne mora značiti samo odlazak u park, na plažu ili golf-igralište.
Dobro stariti znači živjeti u okolici koja ima intenzitet i gustoću događanja koji vas održavaju aktivnim i zdravim - filozofija je profesora Coughlina, s kojom je MIT negdje 1999. godine uvjerio da pri Odjelu za konstruiranje sistema otvori AgeLab, laboratorij koji se bavi ispitivanjem fenomena starenja, i nastoji stvoriti nova, praktična i dostupna sredstva da se s njom bolje suočava.
Duže i bolje
Coughlin kaže da njega frustrira akademski pristup koji na starenje gleda isključivo kao na zdravstveni problem. - Eksperimenti idu na to da se miševima ili crvima produži život, da se izliječe bolesti. A rezultat je paradoksalan - kaže, i dodaje: - Trošimo milijarde pokušavajući živjeti duže, ali nitko ne razmišlja niti investira u to kako da živimo duže na bolji način.
Prva istraživanja u laboratoriju bila su u vezi s potrebama i ponašanjem starih u prijevozu. Negdje prije 10-ak godina Wolksvagen je laboratoriju poklonio crvenu “bubu”, cijelu dovučenu kroz otvore za lift na drugi kat, i potom opremljenu da na simulatoru prati ponašanje vozača u raznim dobima starosti, njihovu koncentraciju i vidokrug kada, primjerice, razgovaraju telefonom, slušaju muziku, prate GPS, jedu, piju i rade sve ostalo što se može raditi u kolima.
Sada još nekoliko automobila na parkingu MIT-a u okviru projekta “Svijesnih auta” može evaluirati vozačevu sposobnost, i onu mentalnu, vizualnu pozornost, vožnju, ukoliko ima starosna ograničenja ili bolest.
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA