Dok je u Pekingu tijekom tjedna trajalo 4. plenarno zasjedanje 18. saziva Centralnog komiteta Komunističke partije Kine oblaci smoga nisu propuštali zrake sunca nad kineskim megapolisom. Zagađenje u glavnom gradu druge ekonomije svijeta nije odavno vijest, o tome se govori i piše tek kada razina dođe do neviđenih rekorda, a na ulicama tek rijetki nose maske na licima - čini se, više iz navike nego iz uvjerenja da će ih pokrivanje usta i nosa zaista zaštititi od smoga.
Na Tiananmenu, Trgu nebeskog mira, pred ulazom u Zabranjeni grad i Maov mauzolej redovi zbog sigurnosnih pregleda torbi i ruksaka. Idu brzo, ljudi su ovdje odavno naviknuli na gužve i čekanje jer i sama logika brojeva tako nalaže.
Samo stranci, turisti, cokću kada pred sobom ugledaju kolonu koja se polako pomiče prema naprijed. Kinezi će vrijeme čekanja prikratiti tako da gledaju povijesno-romantične sapunice na mobitelima ili tabletima. Uobičajen je to prizor u kineskom metrou, vlakovima, avionima, redovima... svi gledaju u ekrane, rijetko tko podiže pogled i gleda ljude oko sebe.
No, svake jeseni, kada traje plenum, ipak se znatiželjno čeka tema razgovora vrha Partije i potom zaključci koje donosi. Oni su glavne smjernice čime će se Kina baviti, koji će joj biti prioriteti i na temelju toga, i ostali dio svijeta donosi procjene što će i kako dalje biti s Kinom. Katastrofičari najavljuju da će Kina preuzeti svijet ili propasti, igraju se postocima i pokušavaju shvatiti ono što rijetko koji laowai - stranac - može shvatiti kada je Kina u pitanju; njezinu specifičnu logiku i prioritete, strategiju i načine ispunjavanja ciljeva. Ali, kako je Kina trend i svatko bi o njoj ponešto želio reći, čuli smo da je ona zapravo već postala svjetska ekonomska sila broj jedan, samo se to taji, da će njezin rast koji će dogodine biti 6,4 posto dovesti do globalnih financijskih katastrofa i sl. mada je smanjenje stope ekonomskog rasta opravdano kao državni plan održavanja stabilnije ekonomije...
Studentica Mao Yanli, koju zatječem u najljepšem pekinškom hramu, Lama Templu, kaže da njezini roditelji razgovaraju o novim akcijama kineske vlasti, ali samo s pozitivnim predznakom.
- Naša se vlast želi riješiti ljudi iz vlastitih redova koji su korumpirani. I na taj način pokazati da nitko tko je činio nešto loše ne može proći bez kazne za to - dodaje i uzima štapiće s kojima će se pokloniti pred kipovima božanstva. Politika je možda dopuštena u hramovima, ali ne i fotografiranje. Ipak, kada vidimo da su budistički svećenici i sami počeli vaditi mobitele i tablete i krenuli snimati selfieje sa 26 metara visokim Budinim kipom od sandalovine, tko smo mi da se ponašamo drukčije od prosvijetljenih duhovnjaka pa smo Mao i ja na trenutak zaboravile na raspravu o korupciji te se, uz združene redove francuskih turista, utrpali odmah iza ćelavih glava budističkih duhovnjaka u narančastima haljama.
- Kina živi bolje, mi danas živimo puno bolje nego naši roditelji. I oni sami se tome nekada ne mogu načuditi, koliko se život promijenio u razdoblju koje nije toliko dugačko. Oni pamte jedan posve drugačiji život - kaže Mao dok oko nas kruži znatiželjna djevojčica proučavajući konture laowai - strankinje. Pitam je za Hong Kong i tamošnje prosvjede. “To me apsolutno ne zanima”, kaže i nestaje u oblaku dima zapaljenih mirisnih štapića.
U ovom budističkom hramu život možda ne izgleda toliko drukčiji u odnosu na protekla desetljeća i stoljeća, ali stvarnost je tu već kod prve trgovine unutar hrama u kojoj Kinezi kupuju najskuplje i najfinije narukvice i ogrlice, amajlije i zlatne pločice s Budinim likom, a zapadnjaci one na rasprodaji za pedesetak juana (pedeset kuna) koje će odnijeti za poklon prijateljima kući. Ili pred hramom gdje je parkirana čitava kolona luksuznih automobila bogobojaznih bogataša koji su za svoje poslovne planove došli zamoliti i Budu. Kina je lani srušila rekorde po prodaji automobila, prodano ih je 20 milijuna, a i dalje je nezasitno tržište jer u zemlji od 1,4 milijarde ljudi njih 120 milijuna ima automobil.
- Danas kod ljudi u Kini postoji strast za odjećom, hranom, luksuzom, automobilima - ispričat će mi Li Yinhe, najpoznatija kineska sociologinja i seksologinja, dodajući da je tome jako pogodovalo kinesko otvaranje prema svijetu, a kolege novinari u Pekingu kažu da je najveći motor srednja klasa u Kini, o čijim se brojevima nagađa, ali se zna da bi, prema procjenama vrha države, do 2022. godine trebalo biti 650 milijuna ljudi u toj kategoriji.
- Srednja klasa definira se tako da se radi o ljudima koji imaju do 100 metara četvornih stambenog prostora, dva automobila u obitelji i dvaput godišnje odlaze na putovanja - objašnjavaju mi u Pekingu, gdje je za život te srednje klase potrebno barem 20 tisuća juana (kuna) mjesečno. Ta srednja klasa, generacija odraslih jedinaca, najzadovoljnija je potezima kineskog državnog vrha i uvelike i na njihovu povjerenju u još bolji život sutra ili preksutra, kao i očigledno bolji život njihove djece, kineski vrh može krenuti u oštre zahvate transformacije društva.
Sam plenum je zatvoren i o njemu se detaljnije zna tek kada je završen. Zaključci koji izlaze van su usuglašeni i dogovoreni. Partija prema javnosti i svijetu pokazuje zajedništvo i jednu odluku koju svi poštuju.
Kineski predsjednik Xi Jinping i generacija političkih vladara Kine koji su vlast službeno preuzeli u ožujku prošle godine počeli su izgovarati i baviti se pitanjima koja su ranije bila gotovo nezamisliva, zanemarena i ostavljena po strani.
Ovoga puta slogan koji je izgovoren, a prije ga se nije spominjalo bio je - vladavina prava. Poštovanje zakona kao nacionalni prioritet.
Antikorupcijska akcija koja traje otkako je Xi Jinping preuzeo vlast - i koja je najavljena kao borba protiv “tigrova i muha” - što bi bio kineski ekvivalent malih i velikih riba - obuhvatila je dosad 180 tisuća članova Partije koji su istraženi zbog korupcije. Smjenjivani su i zatvarani političari na svim razinama i u Kini je od 2013. godine novi režim počeo toliko mesti da su se mnogi počeli pitati - tko će zapravo preživjeti?
Brojevima su zatečeni svi; i dežurni kritičari režima, intelektualci poput profesora Wang Huija, najznačajnijeg društvenog analitičara i jednog od najzanimljivijih ljudi 21. stoljeća, kako su ga prozvali američki mediji. Wang Hui reći će mi da je za bilo kakvu reformu, na koju se Xi Jinping obavezao kao predsjednik, bilo nužno srediti korupciju i jedino je tako mogao, a čini se i htio, čuvati svoj autoritet i vjerodostojnost. Pritom, naravno, uvijek bude zgodno, kao dodatni bonus, ako se ispostavi da su politički rivali imali izraženu koruptivnu crtu... kao što je na primjer bivši prvi čovjek sigurnosti Zhou Yongkang, najnoviji tigar koji se našao u antikorupcijskom kavezu...
Ili, kako mi to objašnjava jedan od najvećih stručnjaka za komparativnu politiku i ekonomiju iz pekinškog think tanka CCTB (nazivi u Kini često zbunjuju pa se glavni akademski institut pri Komunističkoj partiji Kine na engleskom prevodi kao Central Compilation and Translation Bureau, što bi prije djelovalo kao da se radi o arhivi i dokumentacijskom centru) Lai Hairong, ukupno je 55 dužnosnika na razini ministara, regionalnih šefova, državnih tajnika i zamjenika dosad procesuirano, a na lokalnoj razini njih gotovo deset tisuća.
......