Julija je naučila engleski razgovarajući preko Skypea s hrvatskim parom čije je dijete nosila u svom trbuhu. Ponekad bi zaboravila koju riječ pa se ova 25-godišnja djevojka - kojoj pravo ime nije Julija, ali tako mi se predstavila u snježnom Kijevu jednog hladnog popodneva - sa svojim novim hrvatskim prijateljima sporazumijevala i preko Google prevoditelja i govoreći im ukrajinski i ruski. Ali, to nije bilo ni važno.
Hrvatskim roditeljima bilo je važno da je Julija dobro, da je plod koji nosi u svom trbuhu dobro, pa su joj rado slali sitnice iz Hrvatske, poklone za njezinu trogodišnju djevojčicu. Julija je, naime, surogat-majka. U Ukrajini, koja ima vrlo liberalne zakone, surogat-majčinstvo je posve normalan “posao” i Julija je svoju prvu trudnoću kao zamjenska majka iznijela jednom hrvatskom paru. U rujnu prošle godine rodila je djevojčicu.
Slatka crvenokosa djevojka, vidi se na njoj, još uvijek vrlo mlada, još uvijek osoba koja mašta o svijetu i životu pred sobom, priča mi o tome zašto se odlučila na surogat-majčinstvo. Ne krije da su njezini prvi motivi bili egzistencijalne prirode. Živjela je s roditeljima i svojom kćeri u omanjem stanu u Kijevu, s ocem svoje djevojčice više nije bila u kontaktu i trebala je novu šansu. Željela je svom djetetu pružiti bolji život.
Pročitala je u novinama oglas u kojemu su se tražile djevojke “koje mogu pomoći parovima koji ne mogu imati djecu”. Bilo joj je otprilike odmah jasno o čemu se radi, a s njom je bila i prijateljica koja je planirala isto što i Julija. Samo što je Julija prošla sve testove, i fizičke i psihološke, a prijateljica je imala Rh faktor negativan i zbog toga je ispala iz daljnje selekcije.
- Kada sam prvi put čula o surogat-majkama, nisam imala neko pozitivno mišljenje o njima - kaže mi oprezno, kao da se premišlja hoću li je zbog toga drugačije doživjeti - ali više nije tako. Shvatila sam da te žene, da mi, surogat-majke, pomažemo ljudima koji ne mogu imati djecu. Mi nosimo njihovo dijete, brinemo se za njega i svjesne smo da ono nije naše - objašnjava. Da bi se sve to potvrdilo, da se ne bi ni slučajno negdje dogodio psihološki pomak pa da surogat-majka počne doživljavati dijete koje nosi kao svoje, radi se cijeli niz psiholoških testova. Psiholozi moraju biti apsolutno sigurni da je žena koja će iznijeti trudnoću apsolutno svjesna kako ona neće biti majka djeteta koje će roditi. - Razmišljala sam da je svakako bolje da ti ljudi imaju svoje dijete, nego da prolaze kroz muke usvajanja jer taj proces nikada nije do kraja siguran. Shvatila sam da to mogu učiniti i nisam vidjela ništa zbog čega bih se zapravo dvoumila. Ne mislim ni sada da sam bilo što loše napravila - kaže mi.
Došao je dan da se Julija upozna s roditeljima čije će dijete nositi u sebi. Bila je nervozna, osjećala se pomalo preplašeno jer nije bila jedina kandidatkinja. Nosila je sa sobom fotografije svoje kćeri koje je pokazala paru iz Hrvatske. Na kraju su odabrali nju. Bio je to veliki korak za njezin život, kao i za hrvatski par koji u svojoj zemlji ni na koji način nije mogao ostvariti roditeljstvo: surogat-majčinstvo je, kao i u većini zemalja EU, strogo zabranjeno, a hrvatski Obiteljski zakon definira da je majka ona žena koja je rodila dijete.
Slučajni porod
Stoga svake godine nekoliko hrvatskih parova koji imaju svoj genetski materijal, ali žena - najčešće zbog bolesti - ne može iznijeti trudnoću, u ilegali odlazi u Ukrajinu ili Rusiju, zemlje gdje je surogat-majčinstvo legalno i strogo kontrolirano. U vrhunskim klinikama se izvantjelesnom oplodnjom oplodi ženina jajna stanica suprugovom spermom te se njihov embrij usađuje surogat-majci. Devet mjeseci kasnije, ako je sve prošlo u redu, odlaze kući sa svojim djetetom. U klinici dobivaju potvrdu o rođenju djeteta i rodni list s kojim odlaze u hrvatsko veleposlanstvo u Ukrajini gdje prijavljuju da se žena slučajno zatekla u Ukrajini i tamo rodila. Dobivaju papire za dijete s kojim se vraćaju u Hrvatsku i prijavljuju ga. Najčešće nikome ne kažu kako su postali roditelji, a neke žene čak i fingiraju trudnoću kako okolina ne bi što posumnjala.
Nakon što je postala surogat-majka, Julija je potpisala ugovor s agencijom za medicinski turizam i surogat-majčinstvo. Objasnila je svojim roditeljima o čemu se radi, a zatim se posvetila svojoj trudnoći. Pitam je što je osjećala. Odgovara mi onako kako bi mi jedino ispravno mogla odgovoriti žena koja je pristala nositi tuđe dijete u sebi.
Najbolja klinika
- Odgovornost. Pazila sam na sebe, pazila sam na sve ono na što sam pazila i za vlastito dijete, ali znala sam odmah da to dijete koje nosim nije moje. Osjećala sam to. Pjevala sam mu, slušala sam Mozarta, plela sam, bila sam opuštena i sretna, ali nije to bio jednak osjećaj kao kada sam nosila svoje dijete - govori mi, ne oklijevajući ni trenutka. S roditeljima djeteta koje je rodila ostala je u kontaktu. Roditelji iz Hrvatske odlučili su da neće djetetu otkriti kako je rođeno i ona tu želju poštuje. U međuvremenu, kaže da je, osim što je riješila neka svoja životna pitanja, itekako osjetila radost koju je donijela ovim ljudima. - Kada sam bila pri kraju trudnoće, majka, zove se Marija, gledala je slike ultrazvuka i toliko plakala od sreće da sam i ja plakala s njom. Ti su ljudi bili presretni. Drago mi je što sam im pomogla - napominje Julija. Ona je kupila mali stan, preselila se s kćeri u njega i odlučila da je vrijeme za neke nove početke. Njezini su roditelji znali što se događa, ali razumjeli su, nisu je nijednog trenutka osuđivali, a ona je ionako znala da joj je ovo surogat-majčinstvo izlazna karta za početak novog života. Njezina je djevojčica bila ionako premala da bi postavljala pitanja ili se sjećala da je mamin trbuh rastao, a porod je prošao brzo i lako, i hrvatski je par sretno otišao kući.
Na ukrajinskom istoku trenutačno bjesni rat, ali Kijev se bavi svojim uobičajenim poslovima. To podrazumijeva i svakodnevne obaveze žustre, angažirane doktorice Natalije Dankovič, vlasnice klinike Mama i dijete u predgrađu Kijeva. Liječnica je upravo završila s pregledom kada smo ušli u njezinu ordinaciju, tipično uređenu liječničku sobu s onim strašnim stolcem za ginekološki pregled od kojega svaka normalna žena strepi, ali na čijoj nježnosti pridonose brojne obiteljske fotografije liječnice Dankovič, majke čak petero djece. Ambiciozna liječnica kliniku je osnovala još 2007., prije dvije godine proglašena je najboljom u Ukrajini i želi u budućnosti imati i svoje rodilište. Sve je ovdje na razini zapadnih medicinskih klinika - od osmijeha recepcionerke i plavih navlaka za cipele pa do slobodnog korištenja WiFi-ja i nasmijanih, susretljivih liječnika. Dr. Dankovič pomaže parovima koji ne mogu imati djecu. Puno je radila s ukrajinskim parovima, a od 2012. dolazi i puno stranaca. Počeli su prvo s Izraelom, došli su do Kine. Svaki mjesec dolazi im po trideset stranih parova koji žele riješiti problem neplodnosti. I klinika Mama i dijete uspostavila je vezu s Hrvatskom jer je dr. Dankovič pomogla u liječenju neplodnosti jednom hrvatskom paru koji je sada sretan sa svojim djetetom. Za nju danas radi više od 200 ljudi i kad se zadovoljno nasmije, dr. Dankovič itekako ima razloga za to. - Mi radimo po ukrajinskim zakonima i pridržavamo ih se. U Ukrajini je omogućeno surogat-majčinstvo.
(...)