Upitajte slučajnog prolaznika u Vitezu: Kako je...
- Izgledalo je gadno, ali hvala Bogu, kažu da ide na bolje. Nadam se da će se izvući - ovo je odgovor koji ćete dobiti.
Neće pričati o svojem, već o zdravlju Pere Gudelja. I još će vam dodati jednu rečenicu: Ljudina bio, ljudina ostao!
Pero Gudelj ima stotine milijuna, konvertibilnih maraka, kuna ili eura, svejedno čega. Automobila i kuća ima koliko treba, a kvadrata hala i poslovnih prostora da i ne zna. Na koje god se brdo popnete ponad te Lašvanske doline, teško ćete vidjeti što Pero sve ima. Živi na jednom takvom brdu, okružen šumom i s pogledom na - Poslovni centar.
Foto: Mario Pušić/CROPIX
Počeo je s kafićem
U njemu je najveći njegov FIS, trgovački centar u kojem u Vitezu i dalje, diljem Bosne, radi 3000 ljudi. Gudelj ja tamo, zapravo, prvo izgradio hale svojega FIS-a, a onda su došli i drugi. I tako je nastao Poslovni centar u Vitezu. I s koje god strane krenuli u samo središte zapadnog Balkana, zavojite ceste neće vam nuditi ništa više od sivila, sve do Viteza. Nekada je Pero imao samo kafić, pa bi putnici stali na kavu. I sada staju na kavu, ali usput pojedu ručak, kupe namirnice, grablje za vrt, djetetu igračku, djedu nove papuče, a mogu još točno 250.000 drugih stvari. I vikendom ih dođe 50.000, dvostruko više od broja stanovnika Viteza. Zato smo tamo vidjeli tisuće ljudi, a u centru mjesta troje - mladića koji je žurio na autobus i dva umirovljenika u hladovini ispred zgrade.
Priča o ostvarenom snu je otrcana, sve dok je sanjar Amerikanac. U trenutku kada ga ostvari bosanski harmonikaš koji u ratu nije okrvavio ruke, a nakon njega ništa privatizirao, onda to jest priča za novine. No, u Vitez smo ovaj put došli po zlu glasu. Pero si je u utorak u 13.30 sati na makadamskom putu, nekoliko stotina metara od svojeg FIS-a, a nekoliko desetaka metara prema ulazu na svoju farmu krava i junadi, pucao u glavu. Nije Pero bio na redu za odlazak, ali je on odlučio drugačije. Parkirao je svoj veliki crni Mercedes u Krčevinama, na odvojku prašnjavog puta koji ne vodi nikamo, izašao i ispalio iz Crvene zastave hitac koji nitko nije čuo. Bilo je to vrijeme ručka njegovih radnika s farme, i baš ta okolnost spasila mu je život. Mirza, koji živi nedaleko, nosio je ručak sezoncu Ivici.
- Ništa nismo čuli, ni vidjeli, a ne izlazi čovjek ako baš ne mora po ovoj vrućini. Mirza je spazio gazdin auto, a onda je vidio i njega. Bio je obliven krvlju, ali pri svijesti. Odmah je nazvao policiju, hitnu i zeta mu Darka, on nam je šef tu na farmi - ispričao nam je Ivica. - Došao Mirza na farmu, a ruke mu se nisu prestale tresti satima - dodaje Ivica.
Svjedoči nam radnik kako gazdi nikada nije bilo mrsko navući čizme i pomoći im u poslu, a često bi navraćao vidjeti samo što ima. Na mjesto događaja nakon kobnoga hica došlo je valjda stotinu ljudi, Pero je odvezen u najbližu bolnicu, u Novu Bilu, tamo su na rendgenskoj snimci uočili zrno, sedam centimetara duboko u njegovoj glavu, pa su ga hitno prebacili u sarajevsku bolnicu, gdje leži i sada.
Foto: Mario Pušić/CROPIX
Bez dokaza o ucjeni
Na mjestu događaja, a ni kasnije u istrazi, nije pronađen nijedan dokaz koji bi potvrdio da je Peri netko želio zlo, da ge je ucjenjivao, prijetio mu, na bilo koji način želio nauditi. Dapače, pronašli su čvrste dokaze da je to učinio on sam. Našli su dva oproštajna pisma, u onome u autu napisao je da se zahvaljuje supruzi Snježani na svemu što su zajedno prolazili, a drugo, ostavljeno u kući, zapravo je oporuka namijenjena za njegovo četvero djece. Ulica priča da je Pero patio zbog baš zbog nje, jer ga je navodno prevarila s čovjekom koji je zajedno s njima vodio FIS. Sukob je završio svađom, svađa gotovo razvodom. Snježana je otišla u Zagreb, a Pero u Krčevine. Prije dva mjeseca Snježana Gudelj napadnuta je i pretučena u jednom objektu u Zenici. Zatražila je liječničku pomoć, a ozljede su, srećom, bile samo lakše. Događaj je zataškan jer je tom prilikom bila u društvu muškarca, a to nije bio Pero, pa je obitelj sve učinila da taj događaje ne dospije u javnost.
Nije poznato ima li on veze s mučnim događanjima između Pere i Snježane koji su uslijedili kasnije. Bosanski mediji pišu da su supružnici već bili dogovorili raspodjelu imovine. O svemu što mu se događalo Pero je javnost “izvijestio” na svoj način, pjesmom “Harmoniko sestro”:...”Jednom kada do rastanka dođe, plakat ćemo da ne vidi niko, Sve što imam, što se mojim zove, stvorio sam s tobom harmoniko, Harmoniko sestro, ti što liječiš jade, u životu samo ti me ne izdade, Zajedno smo krenuli od nule, dijelili smo i dobro i loše, stvorili smo harmoniko moja, 100 godina da mogu da troše”...
Prašnjavi seoski put
Gudeljeva priča počinje na prašnjavom seoskom putu, ali na drugom brdu, u Gornjoj Večeriskoj, gdje je, ima tome točno 60 godina, rođen Pero. Odrastao je u vrlo siromašnoj obitelji u malom selu u kojem nije bilo više od četiri razreda škole. U peti je morao u pješačiti osam kilometara. Doma bi ubrao jabuka, lješnjaka i oraha, a potom ih u pekarnici mijenjao za kiflu. Za Božić bi nasjekao borova, pa prodavao na gradskoj tržnici. Prvi put nove je tenisice navukao kao srednjoškolac, bilo mu je neugodno, jer je do tada nosio samo rabljene stvari, pa ih je namjerno uprljao, samo da se čine starijima. No, čitavo to vrijeme Pero je imao ljubav od koje se nikada nije odvajao i kojoj bi posvećivao svoj svaki slobodni trenutak – harmoniku. Završio je za kemičara, osam godina pravio dinamit u tvornici eksploziva Viteszit, pa je malo taksirao, a onda su došle osamdesete.
Svirajući harmoniku po svadbama zaradio je 120.000 maraka, a sve, ali i još toliko, koliko mu je sakupila rodbina iz inozemstva, uložio je u kafić FIS. Kafić je imao čak četiri televizora, a svi sa satelitskim programima. Samo jednu antenu tada je Pero platio 5.500 maraka, ali da nije, ne bi bio poseban. Iz kafića je nastala videoteka, u jednom trenutku je u njoj imao čak 115 videorekordera na kojima su danonoćno presnimavani filmovi.
Pričao je da nikada nije imao samo jedan posao, već uvijek dva ili tri izvora prihoda.
- Lovac koji ispred sebe ima tri zeca uvijek je u prednosti pred onim koji cilja samo u jednoga – znao bi reći.
Prije rata je jednom otišao u Trst i za 300 maraka kupio odjeće. Pola je ostavio sebi, a drugu polovicu prodao za istih 300 maraka. Nakon rata, opustošene i raseljene zemlje te izgubljenog biznisa u kojemu je već bio zapošljavao 60 ljudi, krenuo je u trgovinu. Uvozio je iz Trsta, Turske i Kine. Onda je počeo i proizvoditi, posebno se u FIS-u hvale dječjom konfekcijom i proizvodnjom čarapa. Onda je Pero osmislio garnituru namještaja i nazvao ga Ambyenta. U krug FIS-a iz šume dovezu trupce, a iz kruga izađe gotov namještaj. U taj je biznis uložio 10 milijuna eura.
Nikada nije dijelio Vitežane po nacionalnosti, sve ih je redom zapošljavao, svoje Hrvate, Bošnjake muslimane, te ono malo Srba što ih tamo živi.
Foto: Mario Pušić/CROPIX
Skraćeno radno vrijeme
Kako je nakon rata FIS krenuo s poslovnim rastom, nije stao do danas. Sada imaju 13 prodajnih centara diljem BiH, jedan u Dugopolju i jedan u Slavonskom Brodu. Na Vlašiću je razvio turistički biznis uloživši u Eko-Fis Vlašić na toj planini još deset milijuna eura. Na vodeća je mjesta postavio stručnjake. Nije zbog toga prestao raditi, samo mu se radno vrijeme skratilo s 22 na nekih 15 sati na dan. Ono što nikad nije mogao dokučiti jest to što mladi ljudi rade sa slobodnim vremenom pa se pitao: Ako spava osam sati, pa još toliko radi, u što utuku preostalih osam?
On je svoje slobodno vrijeme iz mladih dana investirao, sada mu se vraća dobit, na godišnjoj razini prihodi su mu milijardu kuna, od toga mu čiste dobiti ostane četrdesetak milijuna kuna.
Nedavno je primio nagradu za najbolji poslovni potez u BiH. Radi se zapravo o planu koji je, primajući nagradu za životno djelo koji mu je dodijelio Regionalni savjet poduzetnika jugoistočne Europe, rekao u jednoj rečenici: U idućih deset godina otvorit ću novih 1000 radnih mjesta u proizvodnji namještaja. Pero je do sada održao svaku svoju riječ, Vitežani su uvjereni da će i ovu.