S Davorom Šternom, bivšim predsjednikom Uprave Ine, a zatim “energetskim disidentom” razgovarali smo uoči službenog imenovanja u NO Ine u kojemu više nema političara.
Od svog nastanka Ina ne bilježi ovakvu krizu u pogledu poslovanja, upravljanja, vlasničkih odnosa, imidža... Čime ćete se prvo pozabaviti u Nadzornom odboru?
- Dok me i službeno ne imenuju, odnosno potvrdi Skupština, proučavat ću stanje u kompaniji, dokumentaciju i ugovore, kako one koji su sada javni, tako i one druge. Veoma je važno ustanoviti u kakvom je stanju Ina danas i kako se realiziraju interesi drugog vlasnika, hrvatske Vlade. To se najbolje može utvrditi na redovitim sastancima hrvatskih članova u NO-u, koji moraju biti češći od redovitih sjednica Nadzornog odbora, tako da bismo se unaprijed konzultirali i zauzeli stavove. Osnovne parametre rada moramo dobiti od vlasnika jer su članovi Nadzornog odbora direktni predstavnici vlasnika, a članovi Uprave su zaposlenici kompanije. Ja oduvijek zastupam timski rad. Prioritet nam je proniknuti u srž sukoba sadašnja dva vlasnika i pokušati u konzultacijama s ostalim članovima NO-a vidjeti na stručnom planu gdje su razmimoilaženja, kako se ona mogu neutralizirati i kako skrenuti pozornost javnosti, Uprave i Nadzornog odbora od sukoba o vlasničkim odnosima. Diskusiju treba skrenuti na parametre profitabilnosti i modernizacije te vraćanja Ine u položaj koji je imala prije. Nadzorni je odbor tu da u suglasnosti s jednim i drugim vlasnikom kreira budućnost kompanije, odobrava strateške planove i planove razvoja. Glavne zadaće bit će modernizacija rafinerije i vraćanje tržišta.
Moji dugovi
Već dulje upozoravate da je Ina u ozbiljnoj upravljačkoj krizi. Hoćete li odmah potaknuti i pitanje Uprave kompanije?
- Nadam se da je ovo posljednji intervju u kojemu ću govoriti o prošlosti. Ja sam deset godina bio energetski disident, da to tako nazovem. Cijelo vrijeme upozoravao sam na ono što nije trebalo raditi. Vrijeme je pokazalo da sam u mnogočemu bio u pravu, a sada je vrijeme da se posvetimo budućnosti kompanije. Ini se dogodilo puno toga otkad sam je napustio. Kad sam otišao, ukupni dugovi Ine iznosili su milijardu i 200 milijuna kuna. Međutim, u tim su dugovima bili troškovi ratne štete koju je Ina imala, popravljanje Rafinerije Sisak koja je bila pogođena, obnova uništenih benzinskih postaja, modernizacija i gradnja drugih - mi smo u tri godine sagradili 30-ak benzinskih postaja, zatim podizanje razine kvalitete, kupnja Bijelih noći, rad na Velikoj i Maloj Gei, otvaranje plinskih polja u sjevernom Jadranu, potpis ugovora o koncesiji u Siriji, gradnja plinovoda do Karlovca, što je bio početak plinofikacije Dalmacije, konsolidacija svih dubioza i potraživanja itd.
Sve to bilo je napravljeno u teškim uvjetima kad je država strogo kontrolirala cijene i nije dopuštala da se dižu iznad razine ‘socijalne osjetljivosti’, plašeći se da će to ugroziti političku situaciju u zemlji. Tri mjeseca nakon izbora 2000. zamoljen sam da napustim Inu - isti dan kad i Damir Begović HEP - te je stavljanjem Tomislava Dragičevića na čelo Ine došlo do postupnog zaustavljanja kompanije.
Zaustavljeni razvoj
Ipak, nova Vlada i nova Uprava Ine uveli su formulu za uvođenje cijena derivata, što je znatno popravilo poslovanje tvrtke.
- Istina je da je na taj način Ina preko noći od gubitaša postala profitabilna, mislim da je zaradila 50 milijuna dolara te nekoliko godina zaredom još po 100 milijuna dolara. I tijekom cijele prve faze privatizacije Ina je stalno pokazivala dobit, zahvaljujući toj administrativnoj mjeri. No, kotač istinskog razvoja kompanije počeo se zaustavljati. Smijenjeno je mnogo ljudi iz tzv. srednjeg menadžmenta bez kojih ne može funkcionirati niti jedna velika tvrtka. Nestanak tog sloja za tvrtku vam je kao i nestanak srednje klase za društvo, a u Ini ih je pod optužbom da su Šternovi ljudi smijenjeno više od 160. Zavladala je atmosfera nekompetentnosti, voluntarizma i nepotizma, ljudi su se često mijenjali na pozicijama, nitko nije bio dorastao poslu jer smo mi mala zemlja s malim brojem stručnjaka, s naftni stručnjaci ipak su malo specifični. Ina je atrofirala iz jedne velike kompanije, koja ima planove razvoja i širenja u regiju, u tvrtku koju svojim uredbama spašava država, i vidite kamo je to dovelo. Htjeli smo zajedno s DEBIS-om napraviti spin off za veliku informatičku kuću na razini države, ali sve je to odbačeno. U međuvremenu je plinovod do Karlovca stajao sedam godina neiskorišten, učinjen je propust jer se paralelno s gradnjom autocesta nije polagala plinska cijev, što bi znatno smanjilo troškove plinovoda, Bijele noći prodane su iz razloga koji su meni još uvijek nejasni, odustalo se od Velike Gee i mogućnosti da Hrvatska dobije alternativni izvor plina iz Alžira, a ne samo da nabavlja ruski jer ovo što nam dolazi iz mađarskog Interconectora, to je opet ruski plin - iako je dobro da ga uopće ima. Propuštena je prilika da Ina sagradi veći broj benzinskih crpki na novim magistralnim pravcima. Potpuno je suludo da Ina kao najveća domaća naftna kompanija na magistralnom pravcu od Zagreba do Karlovca nema svoju benzinsku postaju, a imala je terene uz Jasku i ne znam što se s njima dogodilo. Osim toga, crpke na najfrekventnijim mjestima u Zagrebu nemaju automatski način naplaćivanja pa se čeka u redu pola sata, a o potpunoj nekompetentnosti govori primjer postaje u Bregani, koja je sagrađena naopako u odnosu na cestu. Modernizacija Ine kasni deset godina i sada će biti mnogo skuplja. Tri godine izgubljene su u sukobu Uprave i NO-a oko toga čija će se tehnologija koristiti, što je sve nedopustivo.
Je li ulazak MOL-a zapravo spriječio propadanje Ine?
- Vjerojatno je pomogao da propadanje ne bude tako brzo. MOL-u možete prigovoriti što hoćete, ali on je dobra naftna kompanija koja je donijela dosta znanja i struke. Osnovna slabost Ine bila je slabost domaće Uprave do dolaska Mađara, a u suradnji s Mađarima naša se Uprava jednostavno izgubila. Bili su tamo, a kao da nisu bili prisutni. Problem odlučivanja postao je vrlo prisutan, izgubilo se oko 50 posto hrvatskog tržišta i jedna od stvari koju odmah trebamo napraviti jest da vratimo tržište.
Pogreška s Tifonom
Kako je riješeno pitanje koncentracije tržišta?
- Loše. Napravljena je pogreška jer je MOL-u dopušteno da kupi Tifon koji je, osim 35 crpki, imao i 20 posto lokacija te je bio najbolja i najbolje vođena naftna kompanija u Hrvatskoj. Nakon što je prešao u 100-postotno vlasništvo MOL-a, postao je njegov paralelni sustav u Hrvatskoj koji me podsjeća na ono što je u Rusiji napravio BP. British Petroleum je kupio TNK, moju bivšu kompaniju, i još imao ured u Moskvi koji je nezavisno funkcionirao. Bolje projekte preuzimao je ured u Moskvi i kad je to Rusima dozlogrdilo, ukinuli su radnu dozvolu mom kolegi Robertu Dudleyju koji je danas predsjednik BP-a. To je bio i veliki diplomatski incident, ali su Englezi shvatili da su u Rusiji gosti i ne mogu raditi kako su zamislili.
Vrijeme zastoja
Problem s kupnjom Tifona i Ininih dionica uočila je i Olga Spevec iz Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, ali Vlada joj je zabranila da poduzme korake.
- To je doista problematična odluka tadašnjeg vrha Vlade, a navodno je ona nametnuta gospođi Spevec.
Prošle je godine Ina iskazala gubitak od dvije milijarde kuna. Na koji je način tvrtka najviše devastirana: kadrovski, tehnološki, vlasnički?
- Tu je riječ o sinergiji svega što ste nabrojili. Kad razmišljam o Ini u posljednjih deset godina, sjetim se Rusije u vrijeme Brežnjeva, u kojoj sam i živio. Rusi to razdoblje nazivaju ‘vrijeme zastoja’. Brežnjev je figurirao, a iza njegovih su leđa kolo vodili ljudi koji su koristili njegov autoritet. Možda nije identična situacija, ali činjenica je da je Ina u posljednjih deset godina atrofirala. S restrukturiranjem velikih kompanija vam je kao s velikim tankerima koji moraju početi skretati tri milje prije ulaska u luku i planirati zaustavljanje. Za poslovni zaokret treba vremena, a u Ini kao megakompaniji nagli potezi nisu mogući.
Još nije kasno
Hoće li Inin povratak na tržište otežati ulazak Lukoila u Hrvatsku?
- Lukoil planira 100 benzinskih crpki u Hrvatskoj, i to je ozbiljan pothvat. Ina je tu zaostala i ona snaga dobre pozicije jake domaće kompanije se pomalo izgubila, ali još nije kasno za promjene.
Kako ocjenjujete rad vaših prethodnika u NO-u Ine?
- Ne mislim o njima ništa loše, naprotiv. Međutim, po prirodi stvari ministar u Vladi, ma koliko sposoban bio, ne može se kvalitetno pripremiti za sjednice NO-a i upoznati sa svim materijalima uz sav ostali posao koji mora obaviti. Bio sam u sličnoj situaciji i znam to iz vlastitog iskustva. S Mađarima je situacija drugačija. Njihovi članovi NO-a detaljno se pripremaju za sastanke, stručnjaci su u naftnoj industriji i iznimno fokusirani. Naši članovi NO-a u danim su uvjetima radili dobro, a ishodište problema bilo je u Upravi, odnosno vođenju tvrtke.
Vladina odluka da u NO dovede samo stručnjake vrlo je dobra. Gordana Sekulić je izvrstan stručnjak iz Janafa i odlično poznaje naftno tržište, a Damir Vanđelić je mlad i izvanredan poznavatelj investicija. Smatram to velikim napretkom.
Ostavio dug od 2 milijarde kuna, a dobio otpreminu od milijun eura
Dosta ste polemizirali s bivšim predsjednikom uprave INE Tomislavom Dragičevićem. Kako ćete surađivati sada kada ste u NO INE?
- Smatram da treba preispitati njegovo sudjelovanje u upravi tvrtke koju je napustio ostvarivši gubitak od 2 milijarde kuna, ali uz otpremninu od gotovo milijun eura najveću koju je dobio menadžer u nekoj hrvatskoj tvrtki i uz plaću u upravi INE od 10 tisuća eura. U vrijeme kad se radnici INE i drugi hrvatski radnici bore s minimalnim plaćama, takvo razbacivanje na neuspješne direktore zbilja nije potrebno. Založit ću se da se ono preispita.