Poručnica Saša Barat ima samo 27 godina, a iza nje je uspješno završeno sudjelovanje u mirovnoj misiji u Afganistanu. U zemlji pijeska, prašine i krvavih sukoba, otputovala je u rujnu prošle godine, na vlastitu inicijativu. Od trenutka kad se pridružila Oružanim snagama željela je upravo to: kao liječnica otputovati u neku mirovnu misiju. Svojim je nadređenima to dala do znanja i bila je oduševljena kada joj je rečeno da će otputovati u Afganistan. Tako je u rujnu spakirala kovčege i s medicinskom sestrom u pratnji krenula u bazu Marmal, smještenoj u regiji Mazar-i-Sharif. Bila je voditeljica nacionalnog medicinskog tima.
- Mjesec dana prije polaska prošla sam temeljitu obuku, tako da sam bila dobro pripremljena na ono što me čeka. Prošla sam sve: od vojnih zadaća do medicinske obuke. Zato je jedini šok koji sam doživjela bio onaj klimatski: u rujnu su temperature bile zaista jako visoke, a razine vlage u zraku niska. Bilo se zaista teško naviknuti na to. Kulturološkog šoka nije bilo, sve zbog dobre pripreme, tako da nisam imala nikakvih drugih problema s novim radnim mjestom - priča Saša.
Kao na Zapadu
Kao i drugi stanovnici kampa, živjela je u kontejneru, a jedan od rijetkih zidanih objekata bilo je njeno radno mjesto - bolnica. Sjeća se da bi svakoga jutra ušla iz pustinje u tu zgradu, koja je izgledala jednako kao i bilo koja zapadna bolnica. Bila je, za početak, vrlo čista - razina higijene bila je na visokoj razini. Opremljenost je jednaka kao i u bolnicama koje smo navikli vidjeti, a postupci dijagnostike i liječenja jednaki su kao i u zemljama zapada. Bilo je nekoliko liječničkih timova u kampu, koji su primali pacijente kako su dolazili. Posla je, kaže Saša, svakoga dana bilo dosta, a ona je radila isto što i svi drugi liječnici primarne zdravstvene zaštite.
- Liječila sam kolege, pripadnike oružanih snaga, ali sam obavljala i sistematske preglede afganistanskih radnika koji su radili u kampu. Što se kolega tiče, najčešće su ozljede bile istegnuća zglobova i ligamenata, a bilo je i problema s respiratornim infekcijama. Afganistanski radnici bolovali su od bolesti kojih u našim područjima odavno više nema, poput lišmanioze, pa je dijagnostika i liječenje zaista izazov za liječnike koji nikad u praksi nisu ni vidjeli takav slučaj - priča Saša.
Njezini su dani ta tri i pol mjeseca izgledali najčešće isto: dan bi počinjao doručkom i postrojavanjem, a potom bi uslijedio liječnički sastanak. Na njemu su članovi Medicinske satnije raspravljali o aktualnim problemima i zahtjevnijim pacijentima. Nakon toga bi započinjao radni dan: najprije vizita svih pacijenata koji su na bolničkom odjelu, a nakon toga i ambulantni rad.
Foto: OS RH
Nova priča, novi izazov
Kada su na liječenje dolazili kolege, priča, osjećaj je bio isti kao da radi u bilo kojoj kordinaciji u zemljama zapadnog svijeta. Bili su to problemi koji se lako rješavaju, no veliki joj je izazov bio raditi s ljudima čija oboljenja nisu onakva s kakvima se navikla suočavati.
- Neki su dani na poslu bili teži, drugi lakši. Na to smo svi mi u Marmalu, kao i u drugim bazama diljem svijeta, bili spremni. Znali smo otprilike što nas čeka. U radu s ljudima svaki je dan drukčiji i izazovan. Svaki je pacijent nova priča, novi izazov. Svaka osoba kojoj čovjek pomogne, bilo da mu da neke lijekove ili samo razgovara s njim, zahvalan je na tome i pokazuje to osmijehom - prisjeća se Saša.
Svakoga dana nakon posla, koji je završavao u 16 sati, uživala je u badmintonu. Taj je sport “otkrila” upravo u Marmalu i počela uživati u igri. Nije u tome bila usamljena - sve stanovnike kampa poticalo se da se bave sportom, tako da su nakon završetka posla ozbiljni vojnici postajali vješti igrači, koji su uživali u omiljenoj igri. Bilo je svakakvih sportova: nogometa, odbojke... Mnogi vojnici odlazili su u jednu od tri teretane, koje se u kampu nalaze, a tamo je gotovo svakodnevno odlazila i Saša. Osim toga, moglo se odlaziti na satove zumbe, tabate, spinninga, TRX-a... Izbor je bio zaista velik.
- Osim sporta, da bismo očuvali mentalno zdravlje i spremnost, uvijek smo nastojali naći vremena za druženje s kolegama. Ja sam se najviše sprijateljila sa svojim kolegama iz bolnice, jer smo najviše vremena provodili radeći zajedno. Bili su to liječnici iz Njemačke, Latvije i Švedske, s kojima sam uspostavila sjajan odnos i koji su mi uvijek znali pomoći nekim savjetom, kao i ja njima - kaže Saša.
Pamtit će mnoge dane iz Afganistana, a jedan od njih ima posebno mjesto u njenom sjećanju.
Ženski bazar u kampu
Bio je to dan kad se održavao ženski bazar. U kamp su došle žene iz naselja koje se nalaze u blizini kampa, noseći stvari poput tepiha i marama, koje su same isplele. Vojnici su se cjenkali i kupovali od njih, a kasnije toga dana u kamp su došla i djeca bez roditelja, koja žive u domu za nezbrinute mališane, koji se nalazi u blizini kampa. Oni su obišli kamp, igrali nogomet s vojnicima i proveli ispunjen dan, kojeg će sigurno još dugo pamtiti.
- To druženje s djecom bez roditelja bilo je zaista posebno. Nikome od nas nije bilo teško pokazati im kamp i objasniti kako se tu živi, a znam da je njima taj dan bio poseban i da će im ostati u sjećanju. Bio je to, osim toga, mnogima od nas prilika da se družimo s lokalnim stanovništvom. Nismo s njima dolazili u kontakt jer, kad god smo odlazili u neki drugi kamp, išli smo helikopterima ili automobilima uz pratnju, tako da nismo imali priliku vidjeti svakodnevni život u toj zemlji - kaže Saša.
Kaže kako je bila u kampovima HKIA, HQ i Fenix u Kabulum te Shaheen u Mazar-i- Sharifu. Sva ta putovanja bila su poslovna, jer je Saša bila zadužena i za liječenje vojnika izvan matičnog kampa. Ono što je uspjela vidjeti u prolasku do tih kampova, kaže, kulturološki je doista različito od stvari koje smo mi navikli gledati.
- Prijevoz transportnim avionima, helikopterima i oklopnim vozilima definitivno će mi ostati u sjećanju. Čak i ako čovjek, dok radi u bolnici, zaboravi gdje se nalazi, kada odlazi u drugi kamp postaje u potpunosti svjestan gdje radi i kuda putuje. Svijet koji sam vidjela izvan baze, ali toga zaista nije bilo puno, posve je drukčiji od onoga u kojem živim. Baza nije bila toliko različita od posla u Hrvatskoj, ali ulice su bile nešto posve drugo - priča Saša.
Dok je ona boravila u Afganistanu, njeni roditelji su zabrinuto očekivali večer, kada će im se javiti. Naravno, bili su joj velika podrška - znali su gdje ide i da tamo postoji opasnost, no shvatili su da njihova kći želi drugačiju karijeru od one koju su mnogi od nje očekivali. Zato je nisu opterećivali svojim brigama za njenu sigurnost.
- Obitelj me podržala i zato mi je bilo lakše otići od svega što volim. Osim toga, redovito smo se čuli preko interneta. S vremenom su se opustili, jer su shvatili da je sve u redu, ali kao i svi roditelji, uvijek se brinu za mene. Redovito sam se čula i s prijateljima, a osim toga, stekla sam i nove prijatelje, tako da nisam bila usamljena. Ipak, nije mi uvijek bilo lako biti odvojena od svega poznatog, a tako je bilo i svima drugima, no to je bilo ono što smo odabrali i nismo se žalili - priča Saša.
‘Htjela bih se vratiti’
Voljela bih se vratiti u Afganistan, kaže iskreno, ali i otići u neke druge mirovne misije. To joj je bila želja od prvog trenutka kad se u dobi od 26 godina zasitila posla u Domu zdravlja Čakovec.
Tamo je, nakon završenog Medicinskog fakulteta u Zagrebu, obavila liječničku praksu. Iz dana u dan je radila iste stvari, kaže iskreno. Shvatila je da u tom poslu nema izazova kakvi su joj potrebni i da ne bi željela provesti karijeru radeći na taj način. Zato se krajem ljeta 2014. godine odlučila za novi početak, pa je u Oružanim snagama završila temelju obuku i časničku izobrazbu zdravstvene službe.
Nakon toga je počela raditi kao liječnica u bojni Tigrovi, u Petrinji, gdje radi i nakon povratka iz Afganistana. Trenutno je na dodatnoj medicinskoj obuci u Požegi.
- U planu mi je specijalizacija, a željela bih da bude iz područja medicine rada i sporta. Mislim da je specijalizacija zapravo plan svakog mladog liječnika koji želi ulagati u sebe i svoje znanje, pa mi se čini da tu nisam iznimka. Naravno, željela bih opet otići u neku mirovnu misiju. Znam da neko vrijeme sigurno neću moći, jer je sad red na drugim kolegama koji to žele, no vjerujem da ću uskoro opet otići negdje - nada se Saša.