Čeprkanje po životopisu Mirka Raškovića, sada već bivšeg člana SDSS-a iz Knina oko kojeg se digla silna halabuka jer se predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović požalio da ga prijetnjama prisiljavaju da se partijski pokori pa potpiše podršku koaliciji Hrvatska raste, što je on odbio, otkrilo je da je Mirko Rašković tijekom Domovinskog rata bio hrvatski obavještajac iz Knina, što proizlazi iz vojne mirovine koju je ostvario. To je otkriće s kojim je javnost prvi put saznala identitet jednog Srbina koji je špijunirao za hrvatsku stranu. S obzirom na važnu ulogu Mirka Raškovića u Komunističkoj partiji u vrijeme Jugoslavije, na mnoge veze i poznanstva koje je stekao u to vrijeme te na njegovu prisutnost u Kninu u vrijeme samoproglašene Krajine, Rašković je za hrvatsku stranu bio jedan od ključnih ljudi s one strane. Nitko nam to od najvažnijih ljudi iz ondašnjeg obavještajnog miljea nije decidiranom riječju potvrdio, ali se iz razgovora dalo zaključiti da je to bilo upravo tako. Ljudi s kojima smo razgovarali nisu se javno željeli očitovati o ovom slučaju, no rekli su nam da je otkrivanje identiteta takvog suradnika jedna velika državna neozbiljnost.
Moralo ga se sačuvati
“To se ne radi. To je odnos koji država ne smije imati prema obavještajnoj zajednici. To je krajnje neozbiljno pa i opasno. U koži Mirka Raškovića sada svakako ne bih bio. Ovdje su ti dosjei išli iz ruke u ruku. Previše ljudi je za njih znalo. Za Raškovićevu ratnu suradnju sigurno su znali i iz HDZ-a i SDP-a. Za Pupovca nisam siguran je li s tim bio upoznat. U takvoj situaciji toliko politički isturiti Mirka Raškovića je apsurdno. Morali smo ga sačuvati. Prvenstveno se čudim njemu što je u takvom kontekstu išao u Sabor i doveo se u ovakvu poziciju. Mogao je ostati dožupan i u Kninu imati poziciju koju je imao”, rekao nam je jedan od njih.
Posebno se važnima smatraju informacije koje su dolazile od suradnika tajnih službi iz okupiranog područja za pripremu vojno-redarstvene akcije Oluja.
Mirko Rašković je isključio telefon. Ne javlja se niti na poruke. Za njega je ovo situacija u kojoj se nikad nije našao.
Rodom je iz sela Raškovići koje je gotovo pa spojeno s Kninom. Iako iz tog kraja podrijetlo vuče i Jovo Rašković, njih dvojica nisu u rodu. Jedan od čelnih ljudi prijeratne političke scene u Šibeniku, ne želeći govoriti javno, rekao nam je da su se njih dvojica tek površno poznavali i tek kurtoazno pozdravljali. Taj svjedok nam kaže da je Mirko čak jednom sreo Jovu u selu Bratiškovci, ali da ga je odbio pozdraviti jer se nije slagao s njegovim huškanjem.
Plodna karijera
U Kninu je Mirko Rašković radio kao pomoćni strojovođa u Željeznici. Kako je to bilo vrijeme kad je vlast pripadala radništvu, Mirko je karijerno perfektno oplodio svoju startnu poziciju drugog čovjeka Lokomotive. Kao član Komunističke partije dospio je u Split i ondje bio jedan od glavnih ljudi u Zajednici općina. Dakle, da interpretiramo, Mirko Rašković je prije rata bio jedan od glavnih političara u Dalmaciji! Rat ga je i zatekao u Splitu, no brzo odlazi u Knin. Navodno je ondje vodio ratnu kasarnu Stara straža. S Olujom odlazi u Beograd, no vraća se prvi, već 1996. godine. Ponovo se uselio u svoj stari stan kojem nije falila niti utičnica sa zida. Saznajemo da je tijekom Oluje sa samog zapovjednog vrha naloženo da se taj stan posebno čuva. Kao njegove ratne političke veze danas se spominju Boljkovac i Jarnjak. Nakon rata Rašković je sazrio u najvažnijeg i najmoćnijeg Srbina u Kninu i okolnim selima. To se u javnosti nije tako percipiralo, ali je život na terenu bio upravo takav. Prvo je onim Srbima koji su se odlučili vratiti pomagao u tom realnom životu. Stariji ljudi u okolnim selima su se prvi vratili, a kasnije su s povratkom počeli i neki kninski Srbi. Mirko im pomaže u ostvarivanju prava, a onda i oko svakodnevnih životnih potrepština: nabavi drva, hrane, lijekova… Građanima srpske nacionalnosti u tom kraju nemoguće se zaposliti bez Mirka Raškovića. Tamo se u javnoj službi i javnim poduzećima zapošljava po nacionalnom ključu. Pa tako, recimo, od petero zaposlenih troje ili četvero su Hrvati, a dvoje ili jedno Srbi. Ove prve je blagoslovljivala Josipa Rimac, a ove druge Mirko Rašković. Srbi bi pohodili Mirka Raškovića kao plemenskog poglavicu ili “don padronea” prominentnog sicilijanskog sela.
“Barba Mirko, poslala me teta Jelka od Zdenka. Ženio bih se, a nemam posla, još s materom živim i s dvije sestre u sobi spavam. Može li se šta naći i za mene? Ja bih u neku javnu službu.”
Onda bi Mirko uzeo telefon i vrtio, tražio bi što ima, ucjenjivao i trgovao. Takva je shema, jedino preko Mirka, druge šanse za Srbina nema.
Od samog hrvatskog republičkog početka do ovog odlomka u Uredu predsjednice, Mirko Rašković je igrao s HDZ-om. Takva je tamošnja politička realnost jer pragmatična politika za srpsku manjinsku zajednicu može se voditi samo uz stranku na lokalnoj gradskoj i županijskoj vlasti. Iz tog saveza je Rašković crpio svoju moć.
Raškovićev igrokaz
I potom je po stranačkoj direktivi svog SDSS-a Rašković to morao razvrgnuti i pristati na politički deal Milorada Pupovca sa SDP-om. Deal koji je Pupovac sklopio zbog pragme srpske zajednice u Zagrebu. Kako da Rašković pristane na to? Ceste po selima mu asfaltiraju lokalna cestarska poduzeća, ljude uglavnom zapošljava po lokalnim javnim ustanovama ili poduzećima, život žive u tom lokalnom kontekstu. Od državne vlasti ni Mirko Rašković ni kninski Srbi nemaju kruha, a Milorada Pupovca u svom gradu vide jako rijetko.
Mirko Rašković je dovitljivi lokalni političar. Maher kombinatorike i sitnog veza. O toj politici se ne uči na fakultetima političkih znanosti, niti se ona kao takva percipira na HTV-ovom “Otvorenom”. Kažu za njega da je na svakim izborima do sada točno znao s koliko glasova barata. Trenutno drži vlast u tri općine: Erveniku, Kistanju i Biskupiji, a tom trolistu srpskih općina mogu se pridodati i Civljani, jer je tamo na vlasti koalicija SDSS-a i HDZ-a. U svim tim općinama je donedavno imao svoje starije načelnike, da bi ih potom zamijenio mlađim kadrom. Sve ih je odabrao - Mirko Rašković. I u Kninu kontrolira važne djelatnosti. Upravo je nekadašnja pročelnica za komunalne djelatnosti u Kninu, dakle najveći i za Srbe najvažniji odjel, bila Mirela Stanić koju je ondje instalirao Rašković. Poslije je Mirela otišla otisla u Državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje, što je kninskim Srbima važna zagrebačka funkcija. Rašković je svojim igrokazom izazvao i hrpu optužbi. Saznalo se da je od 2007. do 2009. istovremeno primao i vojnu invalidsku mirovinu od 7300 kuna i plaću iz radnog odnosa. Na takav način je primio gotovo 200 tisuća kuna na koje nije imao pravo. HZMO mu je zaprijetio tužbom pa je Rašković vratio sporni iznos. Neki su ga prozivali i da je prije toga samo fiktivno bio zaposlen u Hrvatskim šumama. On je na sve to isključio telefon i odlučio šutjeti. S Miloradom Pupovcem već se jednom sukobio. Bilo je to 2009. godine kad je Pupovac za župana u Šibensko- kninskoj županiji želio poduprijeti Duška Živkovića, kandidata SDP-a, no Rašković je odigrao za HDZ-ova Gorana Pauka. Prije tih izbora su ga i lokalni SDP-ovci (bivša šibenska SDP garnitura s Ivanom Ninićem) pozivali na svoju stranu, ali su ubrzo shvatili da Mirko igra drugu igru.
Ozbiljna kriza SDSS-a
Politički poznavatelji Mirka Raškovića čude se njegovom potezu. Kažu da je ovo isticanje za njega potpuno iznenađujuće. Pogotovo s obzirom na to da to javno demonstriranje vjernosti HDZ-u zapravo nikome nije bilo od koristi. Gledajući dugoročno, Raškovićev raskol s Pupovcem predstavlja ozbiljnu krizu SDSS-a u Kninu. Politička platforma je tu dosad bila Mirko Rašković, a ne SDSS. Dosad je unutar srpske zajednice bilo jako malo onih koji su mu se suprotstavili. Veliki fajt između Pupovca i Raškovića za Knin je počeo.